Ovo o čemu govorimo u intervjuu koji slijedi, akademski vajar iz Nikšića, Rajko Sušić, ocjenjuje da vjerovatno ne interesuje širu populaciju i nije im neophodno, “a bolje i što je tako nego li spuštati se u osrednjost”.
Za njega je umjetnost način ostvarivanja, drugi jezik i iracionalna potreba - život pored života, a kroz svoje skulpture pokazuje reakcije na okolnosti, na taj život pored...
“Pa to je moj svijet. Stvarnost oko mene”, kaže on u razgovoru za “Vijesti”. Rođen je 1971. godine u Nikšiću. Diplomirao je vajarstvo u klasi prof. Pavla Pejovića kod kojeg je i magistrirao. Dobitnik je više nagrada za skulpturu, a predstavljao se na mnogim grupnim i samostalnim izložbama. Pored toga, bavi se likovnom pedagogijom, ističući da nije siguran ko je od koga naučio više djeca od njega ili obrnuto.
Za “Vijesti” govori o svom stvaralaštvu, motivima, najavljuje prelazak u apstrakciju, a priča i o problemima i povoljnostima vajara i umjetnika u Crnoj Gori, ali i o situaciji tokom virusa korona otvoreno primijetivši da mu sve to liči na “dobar socijalni eksperiment”.
Prepoznati ste po svom specifičnom izrazu kada je skulptura u pitanju. To su pretežno djela koja odišu trenutkom, uhvaćena u dahu, snažno zamrznuta ili zaleđena metalom, čelikom koji koristite. Na koji način dolazite do spoznaje o tome šta želite da prikažete i kako nastaju Vaša djela?
Nadam se da je tako. Dobro je što se autorski likovni izraz i psihologija mojih radova mogu prepoznati tokom svih ovih godina stvaralaštva i što se prelivaju na neki način iz rada u rad, bez obzira na više poetika koje me interesuju. Za mene je stvaralaštvo sloboda koja i obavezuje, ali ne ona koja ide do anarhije, nihilizma i beznađa. Toga u umjetnosti ima dosta i to je posljedica duhovne nesređenosti ličnosti samih umjetnika, društvenih sistema vrednovanja i na kraju prihvatanja dekadencije kao vrijednosti. Likovna umjetnost uglavnom nema tu dinamiku kao, na primjer, film. Ona u svojoj prirodi ostaje zaleđena, zamrznuta, to joj je u prirodi. Ostaje na autoru da izdašnije koristi sve one mentalne alate koji mogu udahnuti život djelu. Stvaralac u dubini svoje duše želi da traje preko svojih djela. Naravno, postoje i drugi umjetnički izrazi u kojima se koristi kinetička energija kao kod mobila ili čak bodi arta, ali ipak zadatak ostaje isti. Ne možemo skotrljati kamen niz ledinu pa da to znači nešto više od samog kotrljanja silom fizičkih zakona. Tome treba dati neki smisao… Dakle, statika u klasičnoj skulpturi je sudbina, a ono što “živi“ u njoj je iracionalno i na drugom je nivou. Ostaje našem psihološko-sugestivnom aparatu da unese život u rad, a takođe i da ga prepozna ili primi. To ne mora uvijek da se desi i nije neka tragedija ako se ne dogodi. Može to da ostane i na pojavno vizuelnim, odnosno dekorativnim nivoima… Kod mene sve počinje, ne znam tačno ni kad ni odakle. Trenutna adresa je u podsvijesti, u doživljenom i deponovanom trezoru duše. Meni se čini da sam tu više ono sto jesam i to prihvatam. Na kraju, psihologija je rekla isto. Problem je te nejasne predstave uskladiti sa stvarnošću, sa tehničkom realizacijom i likovnom predstavom tokom kreativnog procesa. Valjda je stvaralaštvo takvo po prirodi. Kada se prihvatim nekog zadatka i samo njegove tehničke realizacije, tu nema muke, samo mogu da me bole noge ili leđa. Tako je bilo sa jednom kapijom u vidu masline, koju sam radio za nekog naručioca sa primorja. Uzbuđenja je svakako bilo, ali bih nerado to ponavljao. Na kraju, ima smisla ponekad i to raditi.
Šta je u fokusu Vašeg stvaralaštva, koji su to motivi koji dominiraju Vašim likovnim/umjetničkim bićem?
To oko poetike i motiva kod mene je raznoliko. Već sam rekao da je to tako, valjda, zbog oslanjanja na podsvjesno. Ovo malo podsjeća na leptira i njegov let. Kad ga gledam, mislim da on tačno ne zna gdje će i šta će, i da svaki čas mijenja pravac i namjeru. Ali, u stvari, on je slobodan. Ako razmišljam o dužem procesu kao o fazi u kojoj postoji veći niz varijanti jednog istog motiva, ja to ne mogu. Umori me. Kontinuitet u stvari postoji, ali nije planiran i kontrolisan. Ne prija mi da radim deset skulptura za redom sa istim motivom samo da bih zadovoljio kontinuitet. To nijesam nikad mogao. Dešava se da je vremenska razlika od skulpture do skulpture sa istim motivom po pet mjeseci, pa čak i po deset godina. Nekad je to i deset dana, što je brzo. Sve zavisi kad će to da izađe iz mene.
Svoja djela predstavljate u momentu specifičnog stanja, svakodnevnog, realno zamišljenog... Šta utiče na to da izaberete takve žive momente i koliko je teško/izazovno stvoriti, pa i predstaviti takvo djelo?
Ono što je za mene važno kada se radi o kritici jeste da kada publika pozitivno ocjenjuje neku pojedinost ili suštinski kompletan rad, da se te ocjene poklapaju u istom stanovištu, a kad se tiču neke mane ili nedostatka, dobro je da se one razlikuju i da se ne poklapaju od osobe do osobe. Tada je to za mene dobar znak i svakako mi prija. Usvajam kritiku koja je bez predrasuda i kad ima utemeljenje u mojoj sumnji o nekom likovnom problem. U kritici ne volim da čujem naučene rečenice i fraze. To mi ništa ne koristi. Ima nešto u radovima vezano za Vaš doživljaj. Možda je neki arhetip potreba da napravljeni predmeti, skulpture, izgledaju žive. Vjerovatno je korijen tih potreba u religijskom osvećenju materijala, odnosno potrebi da materija živi i da preko nje imamo vezu sa onostranim, nevidljivim i trajnim. Za mene je umjetnost bez emocije prazna i nepotpuna, a kad su tu emocije, razbuktava se potreba putem kontakta i predaje energije. Možda je to odgovor zašto biram “žive momente” u motivima i temama, pa i uspijevam da budem ubjedljiv, jer me to ispunjava.
Koliko kroz svoja djela prikazujete ili se borite sa aktuelnim situacijama?
Pa to je moj svijet. Stvarnost oko mene i sva ta dešavanja sigurno utiču i na moj život. Ne znam da li se to dešava baš uvijek, ali u velikom broju radova osjeća se reakcija na dešavanja oko mene, na moja saznanja, kako kroz istoriju, tako i danas, u realnom vremenu u kom živim. Mislim da se ti grehovi i vrline civilizacije nijesu ni danas promijenile, samo forma i nove duše koje ih plaćaju. Napravio sam skulpturu fetusa u kolijevci od eksplodirane granate. To je moja sublimisana reakcija na ljudsku istoriju i sve guposti u vidu opravdanih razloga za sukobom. Kažem gluposti, jer je čovjek slobodno biće i bira šta će uraditi i kako reagovati, a mnogi biraju da u ime viših ciljeva siju smrt i nameću drugima da se brane, pa opet dobijamo smrt. Ustvari, skulptura govori o tome da se rađamo za smrt. Za rat. Ubijamo najveće i jedino umjetničko djelo, čovjeka. Katastrofa. Gvozdeno doba je možda u isto vrijeme dalo i alat i oružje, a možda prvo alat kojim je čovječanstvo napravilo oružje, i ono nažalost ima zadnju riječ u ovom svijetu prije vječnosti. Drugi bibliski grijeh je bratoubistvo, a po padu u ovu našu stvarnost, prvi. I onda kažemo da volimo. Nije baš ova tema u stvaralaštvu za zaobilaženje, a ima i mnogo drugih sa istom “snagom”.
Koliko Vam je bitan materijal koji koristite?
Moj prvi materijal je bio kamen i napustio sam ga zbog tehničkih nemogućnosti da ga radim, ali to je išlo polako. Isto tako, polako ga je zamijenio metal, ali ne ostajem ravnodušan ni na otpad bilo koje vrste. Koliko samo može interesantan biti odbačeni materijal?! Metal mi pruža otpor, ali onaj pravi, u kome se njegova sila u bilo kom stadijumu obrade bori da ostane kakav jeste. Kamen jeste jak, silan, težak i spor, alii nježan. Sad ponekad kombinujem. Fina je to igra kamena i željeza. Oni od početka istorije druguju i žive. Ponekad koristim i drvo.
Šta najviše utiče na Vas i Vaše stvaralaštvo, koje teme, simboli, stanja, šta istražujete, koja pitanja postavljate i da li dobijate odgovore? Razmišljate li o publici?
Dobro ste pomenuli simbole. Ja bih volio da mi se dešava to da skulpture budu dovedene do simbola. To je nešto što traje. Čak su mnogi umjetnici uspijevali sa najfigurativnijim djelima da dođu do simbola. Roden sa “Misliocem”, Mikelanđelo sa “Stvaranjem Adama”, Munkov “Krik” itd. Ali i takvo djelo pored svega mora da odstoji i da postane društveno prihvatljivo kao simbol. Mora sve da se poklopi. Na primjer, ovo sad o čemu govorimo, siguran sam da ne interesuje širu populaciju i nije im neophodno. To je tako sa vrijednostima i dostignućima iz svih oblasti. Po meni je bolje i to, nego li spuštati se u osrednjost. Tamo vlada egzistencijalni princip, i sa uvažavanjem svih, društvo je u velikoj mjeri takvo da najviše cijeni kad neko ima novac ili vlast. Možda svoj šou na televiziji ili da je medijski poznat. Ovo ima veze sa onim pitanjem o meni i publici. Ljude koje interesuje ono što radim uglavnom su iskreni i nema ih puno. To nema veze sa dopadanjem ili nedopadanjem.
Na čemu trenutno radite?
Sada sam malo posvećeniji apstraktnoj skulpturi. Da se našalim - i vrijeme mi je više. Neki se rode kao apstraktni umjetnici, a ja to moram polako da upoznajem. U prirodi mi je da sam u početku nekog kontakta na distanci, a posle se igram. Od početka se pomalo i opreznje interesujem za apstraktno, a sad malo aktivnije i nije to bez kontakta sa figuracijom. To što me sad interesuje su neke likovne reakcije materijala na silu i likovne posljedice kojima treba dati ikoničnost, oreol skulpture. Te pojave i likovni kvaliteti prate i figuralnu skulpturu i dio su kompletne kompozicije i treba da se potrudim da te fragmente izgradim u autonomnu i živu poetiku. Ne smije ostati na nivou same reakcije i samo imitirati fizičke procese. Nezgodno je uopšteno govoriti o tome bez konkretnih skulptura, jer je polje široko i tragalački otvoreno. Na kraju, teorija bez konkretnog i očiglednog razloga umori. Dobro je što sam ostao dosljedan ličnoj percepciji, jer kad osjetim da je to nešto što tražim u sebi našlo odgovor kroz doživljeno, onda je to zaokružen proces. Pristupam radu sa mnogo pitanja i onda sve prolazi kroz neku vrstu filtera. Ako imam odgovore, dobro je. Onda znam da je gotovo sa tom skulpturom, jer ne mogu dalje. Kompromisi sa samim sobom mi samo štete. Sa novim skulpturama koje radim nemam nikakvu posebnu ambiciju i ne treba, samo neka proces traje. Kad sam zadovoljan sa nekom skulpturom osjećam da me kao čovjeka nekako pomjera, izgrađuje. Kad ne ide, trpim! To Vam je kao sa ljubavlju.
Da li je teško biti vajar u Crnoj Gori? Kakva je podrška koju umjetnici dobijaju, a kakav stav društva prema stvaraocima, prema Vašem mišljenju?
Kako je biti umjetnik u Crnoj Gori je individualno pitanje i ima ličan odgovor. Nekom je ovdje biti umjetnik kao biti bilo ko drugi, treći, stoti, posljednji. Opet, nekom i nije. Kako čuh jednom neku izrečenu činjenicu od narodnog čovjeka, a upamćenu i prenesenu od vrhunskog intelektualca. Na pitanje kako je ovdje, drugi odgovara: ”Ne brane trpjet”. I to je dobro. Ne mogu očekivati da se u ovom društvenom miljeu obraća pažnja na sve. Tranzicija, reforme i revolucije nijesu promijenile svoj smisao od prve zore i prvog sumraka i u njihovo ime se stalno počinje ispočetka, a kod nas one su sezonska pojava. Blago onim koji imaju manje reformi, ali zato imaju kontinuitet i tradiciju. Ta inercija je korisna mladim naraštajima. Zasigurno ovdje nije dosadno, pa zbog te društveno-istorijske centrifuge, mi smo kao društvo ispali jako snalažljivi, a pojedinci “sposobni”. Tako je i sa umjetnicima. Svak je našao svoje mjesto pod suncem ili hladovinom. Meni je dobro bilo sve do sada, jer onaj danak za reformu nadoknadi Bog…
Šta su najveći problemi sa kojima se kao vajar u Crnoj Gori susrećete, a sa druge strane, koje su prednosti ili povoljnosti koje osjećate?
Što se tiče problema i nedostataka, meni je najveći problem nedostatak ambijenta. Prije svega ateljea, a poslije i vremena. Pomislim da je atelje veći problem, a ponekad pomislim da je vrijeme. Da imam dobar prostor za rad, možda ne bih ulazio u njega, zato što moram da zaradim negdje drugo za ostale potrebe, za život, ili da vraćam kredit za atelje koji hoću da napravim ili kupim, jer se skulpture ne prodaju tako često. Sa tom vrtutmom u glavi, uzalud je i atelje kad bi bio prazan. Da imam na pretek vremena za umjetnost, morao bih biti neki plemić ili samac, jer sam između stvaralaštva i bliskih ljudi sa kojima živim i koje volim. Koliko je sva situacija izazvana pandemijom u kojoj se čovječanstvo našlo uticala na Vas i na Vaše stvaralaštvo?
Tokom pandemije i izolacije nijesam radio ništa, ne zbog stresa i straha, niti zbog nenadošle inspiracije, samo se nijesam poklopio sa tim vremenom. Nijesam radio ama baš ništa. Rekao sam Vam da funkcionišem nekako nezavisno od socijalnih okvira. Vidio sam da su iskustva mnogih javnih ličnosti tokom izolacije bila takva da su se prilično aktivno ostvarivali i da im je ovo stanje dobro došlo. Neki su opet odmarali od obaveza, a meni je ovo stanje izolacije smetalo, pogotovo druga polovina. Ispada da je cio svijet zatočen u kući. Društvo je jedva dočekalo izolaciju kroz njegovanje nekih novih običaja. Meni sve to liči na dobar socijalni eksperiment i možda na pripremu svijeta za nešto orvelovsko. Svjestan sam opasnosti virusa i da narušava zdravlje, ali se događa neki socioloski fenomen i bojim se da nešto tu počinje da živi u društvenim odnosima što mijenja ljudsku prirodu.
Bavite se i pedagoškim radom... Postoji li nešto posebno čemu težite da naučite mlade?
Da, na zahtjev sudbine zaposlen sam u školi i predajem učenicima likovnu kulturu. Dosta se unosim u rad sa djecom. I tamo mi je problem vrijeme. Nema ga dovoljno u predviđenim časovima, da uradim sa njima sve što mislim da treba. Ovaj predmet u kome se djeca upoznaju sa umjetnošću je dosta marginalizovan i spušten na nivo neke domaće radinosti ili zanimacije u slobodno vrijeme. Ja se borim da ne bude tako, a u tome bude i rezultata. Ima još jedna važnija stvar od učenja, a to je praviti od današnje djece, sjutrašnje ljude sa vrlinama. Naravno, ja tu samo pomažem. Eto kako sam ušao u prosvjetu, sa ulogom da prenosim djeci nešto o likovnosti i vaspitanju, a u stvari, ja sam od njih naučio o ljudima i ne znam tačno ko je od koga više učio.
Može li se reći da je i pedagoški rad umjetnost sama po sebi?
Sustinski treba raditi na trajnom kvalitetu odnosa i čuvati ih. Za mene je pedagoški rad obrada ličnosti, čak i razne studije to dokazuju, a i tradicija obrazovanja. Danas se kod nas širi stanovište da mi ne radimo ništa posebno i značajno u obrazovanju, pa se u prvi plan stavlja administracija i sve ide ka birokratiji. Postoji jedna istinita tvrdnja da je obrazovan onaj čovjek koji ima obraza. Ono ostalo su samo stečene informacije koje se mogu nadograđivati.
Bonus video:
