Da su autorke u crnogorskoj književnosti nedovoljno istaknute, ali i nedovoljno poštovane i vrednovane, te da je sama sintagma “žensko pismo” ili “ženska književnost” diskriminatorna, zaključak je jučerašnje panel diskusije na temu “Žene i književnost u Crnoj Gori” koja je upriličena u Narodnoj biblioteci “Radosav Ljumović” u okviru manifestacije Podgoričko kulturno ljeto, a na kojem su učestvovale Sonja Tomović Šundić, Vladimir Vojinović, Sofija Kalezić, Dragana Kršenković Brković i Tijana Rakočević.
“U čemu je uopšte razlika između ženskog i muškog pisma, pa takvom podjelom se prema tradicionalnim kriterijumima narušava cjelovitost pojma literature?”, pita se književnica i profesorica Sofija Kalezić koja je i autorka prve studije koja se bavi proznim stvaralaštvom crnogorskih književnica - knjige “Minervinim tragom” koju je objavila 2018. godine.
Tokom rada na toj knjizi Kalezić je razgovarala sa više od 100 žena, pročitala više od 200 knjiga, a 30 književnica je zastupila u svoje djelo. Ona je i na panelu otvorila “pitanje ženskog, poetskog pisma i književnosti”. “Po sudu savremenih proučavaoca literature o pojmu kao što su ‘žensko pismo’, ‘žensko pisanje’, ‘ženska književnost’ predstavljaju vrstu jezičke diskriminacije koja već u samom nazivu podrazumijeva da je stvaralaštvo književnica nešto što po pravilu van umjetničkih okvira.
Podsjetimo, ne postoje termini kao što su ‘muško pismo’, ‘muška književnost’, kao da se podrazumijeva da sve što je stvaralaštvo muškarca samo po sebi podrazumijeva da predstavlja umjetnost”, smatra ona i nastavlja: “Pitanje literature nastalo iz ženskog pera danas se tretira u kontekstu različitih teorijskih pristupa koji u prvi plan postavljaju problem rodnih razlika iz čega proizilazi niz specifično ženskih tematsko-motivskih područja i interesnih sfera. Literatura nastala iz pera spisateljica se danas shvata na kompleksan način obuhvatajući širi krug fenomena dotičući se različitih svojstava književnog teksta”, dodala je ona, a spisateljica Kršenković Brković je takođe potvrdila da je razmišljala o pojmovima “žensko/muško pismo/pisanje/književnost”...
Kršenković Brković je posebno istakla da se danas, u periodu hiperizdavaštva širom svijeta, žensko stvaralaštvo i djela nastala iz ženskog pera, posebno generalizuju, što ne bi smjelo, jer je pitanje koje se postavlja samo to “da li je savremena književna scena spremna da prihvati književnice i njihovo stvaralaštvo”.
“Rekla bih da je književnost koju stvaraju žene identična onoj koju stvaraju muškarci: ima jako mali broj izuzetnih, ima određeni broj dobrih i jako veliki broj loših. Na taj način treba postaviti stvari na svoje mjesto”, istakla je ona. Književnica Tijana Rakočević je problematizovala i to što se “još uvijek nijesmo dogovorili kako da zovemo žene koje stvaraju”.
“Štaviše, mi se još nijesmo dogovorili kako da zovemo žene koje stvaraju a da ih pritom ne podvrgnemo dejstvu stereotipa. Dozvolimo li na trenutak jednu pomalo zlonamjernu opservaciju upotrebe leksike što nas u slučaju njene istinitosti oslobađa krivice, primijetićemo da su ‘pjesnikinja’, ‘spisateljica’ i ‘književnica’ natopljene derogativnom konotacijom koja se dovodi u vezu sa dubinskim pokazateljem njihove vidljivosti. Mi imamo prilično smjele insinuacije nekih muških naučnih autoriteta koji impliciraju da djela romansijerki po automatizmu pripadaju niskožanrovskoj književnosti”, istakla je ona, a zatim podsjetila: “Kad kažemo ‘žene i književnost’ čini se da često govorimo o onim ženama koje su već odavno istrijebljene i da mi, dopuštajući im da se književno izraze, njegujemo primjerke koji su izmakli uništenju”, navodi mlada književnica.
Književnik i profesor Vladimir Vojinović je rekao da “crnogorsko društvo ni danas nije pretjerano ravnopravno”. “To se vidi na svakom uglu, u svim institucijama... I mi možemo da se bavimo razlozima koji su doveli do toga, ali svrsishodnije je baviti se jačanjem statusa žene u crnogorskom društvu... Jer, i usmena, a i pisana crnogorska književnost je dobrim dijelom oslonjena na ženu”, dodao je on.
Vojinović je istakao da “razbijanje stereotipa u Crnoj Gori kada je žena u pitanju u literaturi dolazi tek u 21. vijeku”.
Kršenković Brković je to potvrdila i zaključila: “Matrica onog što se dešava je zapravo matrica jednog, još uvijek krutog, kanona koji je patrijarhalan i ženu ne vidi kao biće koje je stvaralačko biće... Pa, možemo li iz tog krutog, tradicionalnog kanona preći u nešto što se zove plutajući kanon, što bi značilo otvoren, nov i prihvaćen pristup stvaralaštvu?”.
Njegoševa vizija žene
Sonja Tomović Šundić je na samom početku panel diskusije održala predavanje nazvano “Njegoševa vizija žene”, jer: “Njegoš nije samo poezija. Njegoš je stub naše kulture kao što je Gete stub njemačke kulture, kao što je Milton stub engleske, Dante italijanske kulture. Bez tih stubova mi nemamo kulture, a bez kulture nemamo identiteta”, istakla je ona.
Ona je govorila o prikazu žene u Njegoševim djelima, o tome kako njegovi junaci gledaju na ženu, o položaju žene u svakodnevnom tadašnjem tradicionalnom životu, o ženi kao motivu, o ženi u umjetnosti i kao samom primjeru umjetnosti. Tomović Šundić je istakla da poimanje žene opisano u Njegoševim djelima, Gorskom vijencu prvenstveno, ne znači nužno i njegovo poimanje žene, već predstavlja sliku tadašnjeg vremena, naroda, promišljanja, ženske uloge, a od tada pa nadalje se razvija njen položaj u društvu, obrazovanju, umjetnosti...
“Vidimo kod Njegoša u patrijarhalnoj Crnoj Gori, kao i kod svih balkanskih naroda, reflekse stare klasične slike svijeta po kojoj žena ima smiješnu ćud, nepostojanu, nema čvrstinu karaktera, ne zna šta je vjera pa može da je mijenja, ona ne zna šta su moralne vrijednost pa mora da ima staratelje u vidu stuba - muža, oca, brata, koji će jasno ukazati na moralne vrijednosti koje ona u svom nepostojanom karakteru nije u stanju da prepozna. Ona je na nižem stupnju. Ženi pripadaju emocije, a muškarcu razum”, kazala je Tomović Šundić, ali i dodala da je vanvremenska ljepota i inspiracija žene, kako u Gorskom vijencu, predstavljena i u “pjesmi nad pjesmama”.
“Imamo junake koji imaju određeno shvatanje ženskog bića i imamo Njegošev lični doživljaj žene. ‘Noć skuplja vijeka’ je jedna od najkompleksnijih ljubavnih i erotskih pjesama ikada napisanih na našem jeziku. Ona je najdublji metafizičko-religiozni doživljaj koji je Njegoš iskazao u jednoj pjesmi”, istakla je Tomović Šundić.
Četiri književnice se izučavaju u gimnaziji
Pretražujući programe srednjih škola, Dragana Kršenković Brković je bila iznenađena, te je juče sa prisutnima na panelu podijelila ono do čega je došla. “U nastavnom planu gimnazije su zastupljene četiri književnice - Sapfo, Jelena Balšić, Desanka Maksimović i Isidora Sekulić. One su zastupljene u prva tri razreda.
U četvrtom razredu nema nijedne književnice, a to su 19. i 20. vijek kada zapravo žene izlaze i stvaraju”, istakla je ona i poručila da ukoliko već crnogorske ili regionalne književnice nijesu zastupljene onda u programu ne bi smjele biti ignorisane i zapostavljene književnice sa svjetske scene.
Postavljeno pitanje vrednovanja ženskog stvaralaštva podstaklo ju je i da problematizuje književne nagrade koje se dodjeljuju u Crnoj Gori, ali ne samo dobitnice nagrada, već i žene koje se nađu u užem izboru za nagradu, pa i žene koje se nalaze u žiriju za dodjeljivanje određenih nagrada. Posebno je istakla primjetnu neravnopravnost u tom pogledu kada je u pitanju Njegoševa nagrada, te Ratkovićeve večeri poezije...
Bonus video:
