...biti nominalno opozicija - nije isto što i biti alternativa lošoj vlasti. To je onaj ćorsokak o kome sam višekratno pisao, u kome šta god da uradiš i kud god da kreneš, uradiš pogrešno i kreneš u pogrešnom smeru.
Svetislav Basara (Famozno/ Uoči ćutnje)
Potonja previranja na domicilnoj političkoj sceni bacaju me u nespokoj. Podrazumijeva se, valjda, da nisam podario naklonost ni jednoj od dvije suprotstavljene strane u budvanskim nazovi-razmimoilaženjima. Moje, nadasve skromno mišljenje, bilo bi da obje strane griješe - što ne znači da sam ravnodušan po pitanju dramskog raspleta - upravo suprotno - i upravo me ta činjenica onespokojava.
A što se tiče prečiste djevice Arhitekture - ne bih je danas budio. Neka odspava svoj beauty sleep.
Dođosmo, dakle, uz smijeh i šalu - do potonjeg teksta u prvom polugodištu prestupne 2020. godine. U to ime, namjera mi je da barem pomenem neke od priča kojima se jesam bavio tokom potonjih šest mjeseci - ali koje nisam spakovao - što će reći da se nisu pojavile na ovom svetom mjestu - na devetoj strani ART Vijesti.
Neke od tih priča su istorijske mini-studije, odnosno jadikovke (lamenti) nad prohujalim vremenima. Poput priče o podgoričkim pazarima - od otomanskih vremena do dana današnjega. Ili priče o zgradi “Romanija” u Budvi - u Budvanskom polju, preciznije - koja figurira kao jedna od ključnih tačaka mojih najranijih predstava o dešavanjima u prostoru, bez obzira na činjenicu da ta zgrada više ne postoji - srušena je nakon zemljotresa koji je pogodio CG 1979. godine. Lako se može desiti da neke od tih istorijskih priča budu objavljene - negdje na jesen, recimo, nakon izbora, ako se stišaju strasti - ali me ne držite za riječ.
Druge su pak vezane za neki vrlo specifičan trenutak - kao što je priča o konkursima za hrvatsku, odnosno srpsku postavku na predstojećem, XVII Bijenalu arhitekture u Veneciji - strogo u ozračju procesa koji je prethodio odabiru kuratorke i raspisivanju konkursa za crnogorsku postavku.
Ta priča teško da će ikada ugledati svjetlost dana - osim, eventualno, u segmentima - u fusnotama nekih budućih priča o CG prisustvu na bijenalima arhitekture.
Neke priče su mi toliko teško pale - da jednostavno nisam bio sposoban da ih spakujem. Jednoj od tih priča - najmučnijoj - tema je mrcvarenje Doma Revolucije u Nikšiću - koje sprovodi Adžo (Nebojša Adžić) - na svoju ruku. Planirao sam da priči o mrcvarenju dodam i temeljit osvrt na ukupno Adžovo činodejstvovanje po tom pitanju - još od CG postavke na XIV Bijenalu arhitekture u Veneciji, davne 2014. godine (Viki-Viki-Violeta) - preko sramotnog Konkursa za idejno arhitektonsko rješenje adaptacije i rekonstrukcije Doma revolucije iz 2015, odnosno 2016. godine (Viki-Viki-Violeta) i početka radova na rekonstrukciji u martu 2018. godine (Pavle Radulović) - sve do današnjih sunčanih dana - ali, kao što rekoh, nisam uspio da zaokružim tu priču. Ne želim čak ni da vidim izmrcvarenu lešinu Doma Revolucije.
Neke priče sam napisao isključivo za svoju dušu - poput priče o kontroverznoj Morinoj (Eduardo Souto de Moura) ako-bog-da kući u Zagrebu, u Preradovićej ulici, na broju 11 - koja je dobrano uzburkala duhove na hrvatskoj arhitektonskoj sceni - do te mjere da se nekih desetak dana, možda i par nedelja, govorilo samo o toj kući. Te priče su moje - i nikome ih ne dam. Ne dam ni priče koje počivaju na ozbiljnim istraživanjima - jer se lako može desiti da likovi koji ne drže do etičkih standarda - poput Vanje copy & paste Kovačevića, paradigme crnogorskog kulturnog djelatnika s kraja XX i početka XXI vijeka - posegnu za slatkim plodovima mojeg istraživačkog rada i mojeg spisateljskog nadahnuća - bez pominjanja, odnosno uzdizanja mojeg časnog imena u zvijezde - što je neoprostivo, svakako.
Sve u svemu - u prvom polugodištu 2020. godine sam iznjedrio - uz objavljenih 24 priče - tačno 23 nezavršene priče - od kojih će nekih dvadesetak biti pridruženo nezavršenim pričama iz prethodnih godina - kojih ima, ukupno... Ne biste vjerovali koliko ih ima.
Kad već pomenuh dragog Vanjicu - sjetih se da imam - nevezano za fajl u kojem su pohranjene nezavršene priče - priču u tri nastavka kojoj je povod bio moj bizarni susret sa Vanjicom prije nekih par godinica, u prostorijama Organizacije KOD, na staroj adresi (Bulevar Ivana Crnojevića) - kojom prilikom se ispostavilo da Vanjica nikako nije u stanju da kontroliše negativne impulse i emocije, pokrenute činjenicom da se nije libio da ubere nekoliko mojih pasusa - i da te pasuse besramno predstavi kao svoje u jednom apsolutno nebitnom i davno zaboravljenom dokumentarnom filmu - i da sam mu zamjerio zbog toga - javno, s punim pravom.
U prvom od ta tri teksta, bavim se istorijskim konotacijama pomenutog susreta, da bih se u drugom posvetio analizi, ili preciznije - nemilosrdnom seciranju nekoliko Vanjicinih recentnijih TV priloga - a sve u svrhu demistifikacije njegovog vrlo prepoznatljivog pristupa formi TV priloga iz oblasti kulture - pristupa koji bi se, metaforički, mogao svesti na romantičnu šetnjicu cvjetnom livadom - ko zna čijom - i branju livadskog svijeća - ko zna kojeg. Treći tekst je kruna serije. U tom tekstu maestralno svodim priču do zaključka da u javnom prostoru nikako ne bismo smjeli da se ponašamo poput Vanjice - i da KOD, ako drži do nekakvih standarda - a očigledno ne drži - ne bi smio da ima veze sa Vanjicom - par excellence plagijatorom. OK, ako vas zanima ta vesela priča o Vanjicinim ogrješenjima o etiku - samo mi namignite (wink-wink).
***
A što se tiče recentnih, nemilih scena u Budvi i diljem CG - gledam Davidovu (Jacques-Louis David) skicu za sliku “Zavjet na teniskom terenu” (Le Serment du Jeu de paume - slika nije završena, a skica je najvjerovatnije nastala 1791. godine) - i muči me sljedeće pitanje: u kojem bi se to budvanskom zatvorenom prostoru organizovao taj istorijski skup - na kojem bi se proglasilo/izglasalo to nešto - deklaracija, zavjet - što bi prethodilo (eventualnoj) blistavoj uličnoj pobjedi nadzemaljskog sjaja - odnosno odbrani principa etičnosti i demokratskog integriteta - ma što to značilo.
Podjetiću vas, u slučaju da ste zaboravili, da je Zakletva na teniskom terenu (20. jun 1789. godine), ključni događaj koji je prethodio onome što će kasnije biti nazvano Francuska (buržoaska) revolucija - što će reći da su se stvari otrgle kontroli upravo nakon te Zakletve - ali ne bih ulazio u detalje ovom prilikom.
A sad oprostite, moram da se u potpunosti posvetim pisanju članka za katalog crnogorske postavke na predstojećem, XVII Bijenalu arhitekture u Veneciji. Tu priču, vezano za transaktivnu memoriju, odnosno transaktivnu percepciju - u međuvremenu sam shvatio vrlo ozbiljno - ali o tome više slatkih riječi naredne subote.
Bonus video:
