Treća smjena - Mama 60-ih radi u večernjoj školi. Redovnoj ekonomskoj. Dugih sedam godina. Kaže da je radnica u trećoj smjeni. Otad ti nemaš sućuti za radničku klasu. Jer si se tek dočepala majke, nakon južnog azila, jer si je željna kao vode ili uzduha. Jer dolazi umorna doma i liježe bez večere. Jer znaš lijepo da je ona odradila dvije smjene prije toga po kući i kuhinji. Jer se bar sat ili dva priprema za tih pet predmeta, kojima svima, kako kaže, nije dorasla.
Treći stalež - dočeka te sasvim ista kopija Ingresove slike Kupe trećeg razreda, kad se vraćaš kasnim popodnevnim vlakom iz Sutomora. Žena koja ti sjeda sučelice slika je i prilika modela koji je poslužio slikaru, blizanački slična. Čak je i razroka jednako, toliko koliko treba da bizarno nadvada uobičajeno. Pitaš se gdje je tu realističnost, dok kroz okno kupea gledaš kako nad skadarskim pejzažem pada nježna kao pamuk sumaglica.
Tržnica - naizgled, najdemokratičnije mjesto u gradskim okvirima, jer za kavanu svi nemaju novaca ni mjesta. Na tržnicu možeš ići svakoga dana bez obaveze da išta kupiš. Da ispituješ tržište. Upravo je moj otac tim izrazom opravdavao svoj svakodnevni odlazak na pjacu. Ne bi ništa kupovao; iznimno smokava ili grožđa koji bi ga podsjećali na Nahiju. Saznam, govoraše, sve novosti u gradu i izviđam ekonomiju. Jer ona koje diktiraju babe na pjaci, jedina je realna.
Tuđice - moramo ih se kloniti kao najgore jezične pošasti. Iako nam je jezik pun anglizama, turcizama, romanizama, ungarizama i zaostalih rusizama, staroslavenizama. Nismo ni svjesni koliko smo ograničeni i kruti kad želimo izdvojiti strane riječi. I biti čistunci, puristi. Sve bismo riječi preprali i zamijenili u hipu, kao lovu, kao kunu za euro.
Tvrdost - posljedica emocionalne škrtosti. Zakinuća. Onda je sav svijet tvrđava tvrdičluka. I oznaka karaktera, nasljeđa. Mnogi tvrdičluk dolazi sa starijom dobi. Nadasve emocionalni.
Tu, tamo, ovamo - za nomadske rase kojima pripadamo svejedno je; možda tek šator ili kakvoća podloge nad kojom ga razapinjete nejasno, mutno govori i o zemlji, najčešće pusti, koju privremeno i u nekom stvranom ili virtualnom bijegu ili privremenosti, naseljavate
Tribina - od tribu, krdo. Za govornicom, za tribinom, za naslovom novinasjećate li se Tribune ludu - stoji koješta. Izbjegavati, svaku grupu, skupinu veću od dvoje ili troje. Sve više od toga postaje mnoštvo koje traži vođu, lidera.
U
Učinkovit - riječ koja je zadnjih dvadeset godina ušla, umjesto efikasan. Nitko od hrvatskih lingvističkih mozgova ne koristi riječ koja ne grebe toliko uši, a ljepša je: djelotvoran.
Ustaše - već i na državnoj televiziji propuste kroz iglene uši cenzure tradicijske pjesme s poglavnikovim imenom. Nedavno, jedan se ministar kulture dičio svojom studentskom fotografijom u ustaškoj uniformi. 50.000, pedeset tisuća takvih uniformi netko je sašio za navijače na utakmici neke hrvatske momčadi. XXI stoljeće? Hvala lijepa.
Udruge - što sve i tko sve nema svoju udrugu? Od mišjeg repa do slonovskog uha? Od apartnih do apatrida? Od betežnih do udruga zanovijetanja? Dajte molim vas, pa to ne bi progutala ni zapadna a ne naša administracija. Još se žalimo kako nije djelotvorna. A koliko samo dragocjenog papira potroši za izda sve te silne dopusnice?
Ulje - voliš ga, ali ne za pomast. Maslinovo. Ne druga. Barsko i ulcinjsko je gorkasto. Ne trpiš ni domaće extra-djevičansko otkad desetljećima kupuješ bračko, kod Franove udove. U Italiji ga proizvode od koštica maslina, od sjemenki grožđa. Bilo je pakirano u trolitrene limenke, nalik strojnom, automobilskom. Nikad se nisi navikla na tikveno, bučino. Laneno. Kokosovo. Sve su to besmislene fantazije sjevernjaka o kožnom zdravlju jugoistočnjaka. Uskogrudnost/širokogrudnost - složenica upućuje na karakternu osobinu. Čovjek uskih isključivih pogleda prema onome koji uključuje mnogostruku toleranciju. Dok i njemu ne pukne film, dobročinitelju.
Urna - ad urnam. Vjernost do pepela. Nema te ljubavi koja ne bi sagorjela od ljubomore ili strasti. Naši praktični mrtvozornici - ekolozi spaljuju čujem više tijela na krematoriju u jedinstveni pepeo. Nalikuje mi to na logorski duh, na duh konclogorskih spalionica. Zato nam i ne treba uplaćivanje u smrt, kako se to čini po mnogom svijetu, desetljetna otkupljivanja u avansu duše nam. Ionako su nam duše mrtve u suvremenim kaznionicama bešćutnog vremena i gluhih, neosjetljivih drugova.
Utjeha zavičaja - jedna od najvećih himera. Posebno kad ga izgubite. Odlaskom roditelja ili trajnim stranstvom. Jezik je, suprotno onome što se predmnijeva, često neudoban zavičaj. Žulja kao kamenčić pod jezikom mnoge pisce. Ili ležaj: možete ga zamijeniti za veći, prostraniji, udobniji. U njemu nećeti plivati kao u svome, ali i okrilje i recepcija, konačno i zaštićenost, neusporedivo su veći...
Uzajamnost - prijateljstvo je dvosmjerna ulica. Zaboravili ste? Vrijeme je da se prisjetite. Ionako ste, kako kažu stariji pisci, uvijek na gubitku. Ne krećite se njime kao ćorsokakom. Uzimajte. I u tome je sreća. Možda ne manja nego u davanju.
Uzleti - ne nadajte se mnogim uzletima. Kao ni usponima. Kao što znate, teže je silaziti nego se uspinjati.
U zdravom tijelu zdrav duh - ništa ciničnije ne bi bilo nego uz ovo postaviti plakat nove naše mladeži. Kako bi to gadno rezoniralo. Ti zdravi, mladi do pedesete, čili, tetovirani, koji nas spašavaju od nas samih. Neću sad dodavati druge; do svih manjina. Ta svi smo manjina u zdravonosnom vremenu. I svi nenavidni. Pardon, invalidni.
Umjetnost je mrtva - sve je već dotakla, sve teme odradila, nema o čemu ništa više reći. Na jednom zagrebačkom grafitu stoji: Umjetnost je mrtva, živjeli umjetnici. Naprotiv, mislim da su mnogi umjetnici mrtvi već s prvim objavama ili izložbama. Sumnjama u život umjetnosti treba podastrijeti bilo koji liberetto ili notni sustav. Jer su kombinacije nota i tonova neiscrpne. I stoga će sva umjetnost, ne samo glazba, moći na bezbroj različitih načina, u nevjerojatnim oblicima, u mnogim stilskim manirama, kazivati i govoriti uvijek novo o starim mukama čovjeka. A ako kojim slučajem i iscrpi teme, neće način, neće stil i oblike kojima govori.
Bonus video:
