Festival KotorArt Don Brankovi dani muzike, kroz programski segment “KotorArt talenti”, tradicionalno promoviše i podržava razvoj mladih crnogorskih umjetnika, a priliku da se predstave festivalskoj publici imali su mladi muzičari Nađa Janković, Nastasja Vojinović, Luka Perazić, Kosta Popović, Simo Šišević, Tamara Rađenović i dr. Na XIX Don Brankovim danima muzike predstaviće se dvoje talentovanih, mladih umjetnika, nada crnogorske muzičke scene - sopran Petra Radulović, uz klavirsku saradnju Alekseja Molčanova, na sjutrašnjem koncertu, kao i pijanista Andrija Jovović, na koncertu u subotu, 25. jula. Oba koncerta održaće se u Crkvi Sv. Duha s početkom u 21.30 časova.
Ovogodišnji Festival KotorArt biće održan uz poštovanje mjera prevencije širenja zaraze virusom korona u Crnoj Gori i svijetu, usljed koje su otkazani ili odloženi pojedini festivali u regionu. Program XIX Don Brankovih dana muzike takođe je redukovan zbog propisanih epidemioloških mjera i finansijskih posljedica uslovljenih pandemijom. U danima kada nam je vraćanje u svakodnevicu, kroz održavanje koncerata i kulturnih sadržaja, prijeko potrebno, organizator Festivala je, poštujući propisane mjere zbog novonastale situacije, ograničio broj publike u sali. Istovremeno, planiran je prenos koncerta uživo putem interneta i u bašti kafeu Ombra u Kotoru.
Petra Radulović i Andrija Jovović govore za “Vijesti”.
Prije nekoliko godina imali ste priliku da učestvujete na Festivalu KotorArt. Kakve vas uspomene vežu za ovaj festival?
P. R.: Kao rođena Kotoranka, odmalena posjećujem sve manifestacije koje organizuje Festival KotorArt. Još davne 2009. godine debitovala sam na festivalu i to na glumačkoj sceni. Ovo iskustvo je osvijetlilo za mene pozornicu reflektorima ljepote umjetnosti i vjerovatno bilo ključ za moju podsvijest koji je kasnije otključao fioku „odluke“ i učinio da za svoj životni poziv izaberem baš spoj svoje dvije najveće ljubavi, glume i muzike, operu. Radila sam kao volonter na Festivalu pozorišta za djecu, učestvovala u organizaciji glavnog programskog sadržaja, nastupila na koncertu festivala gudača i na koncertu učenika muzičke škole “Vida Matjan”. Mogu reći da sam KotorArt živjela i doživjela iz svih perspektiva, umjetničkih i organizacionih kutaka, te da je on na neki način semafor koji je na mom umjetničkom putu uvijek svijetlio zeleno.
A. J.: Taj nastup mi je jedan od milijih do sada, jer je uvijek poseban doživljaj svirati u svojoj zemlji, pred porodicom i prijateljima, a naročito na tako značajnom festivalu kakav je KotorArt. Osjećao sam lijepu energiju u sali te noći i veoma mi je drago da sam se predstavio kotorskoj publici.
Koje kompozicije će se ove godine naći na vašem programu?
P. R.: Prvobitno je sa mnom, kao korepetitor, trebalo da nastupi moj dragi kolega i veliki umjetnik Dušan Sretović, koji je trenutno na studijama u Beču. Zajedno smo osmislili program ovog koncerta s namjerom da publici priuštimo magično iskustvo. Dušan je spriječen da dođe zbog specifične epidemiološke situacije u Evropi i kod nas. Sa mnom će nastupiti pijanista Aleksej Molčanov, kome ovim putem zahvaljujem na profesionalizmu. Na programu će biti arije i lidovi čuvenog Mocarta, zatim Betovena, čiji 250. rođendan proslavljamo ove godine, Vile Lobosa, Lista, Dvoržaka, Belinija, i R. Štolca.
A. J.: Sviraću Betovenovu sonatu op. 57 (Apasionatu) i Šopenovu sonatu u b-molu. To su djela koja mi se sviđaju i u kojima se pronalazim već neko vrijeme. Prvi put ću javno nastupiti sa ovim izuzetno poznatim djelima, koja su sastavni dio pijanističkog repertoara, i jako se radujem što ću ih predstaviti. Na početku koncerta ću odsvirati i jednu Skarlatijevu sonatu, za koju mislim da se odlično uklapa u atmosferu otvaranja klavirskog resitala u Crkvi Sv. Duha.
Nakon završene srednje škole u Crnoj Gori, školovanje ste nastavili u Beču, u jednom od muzičkih centara Evrope s bogatom koncertnom sezonom. Kakvi su vaši utisci o ovom gradu, fakultetu, koncertima, muzičarima?
P. R.: Beč doživljavam gradom balansa. To je grad koji sa sobom nosi pregršt mogućnosti, kao i svaki veliki grad, a s druge strane odiše konstantnim mirom, što je rijetkost za jedan evropski centar. Odličan je za rad na sebi, za napredak, pogotovo kada govorimo o mladim muzičarima. Svakodnevno imamo mogućnost da prisustvujemo koncertima velikih umjetnika, što nam otvara vrata sopstvene kreativnosti, podstiče nas i inspiriše, i čini bogatijima. Univerzitet za muziku i scenske umjetnosti u Beču je prošle godine proglašen najboljim univerzitetom za muziku u svijetu, u ravni s čuvenim Džulijardom, i pruža nam mogućnost saradnje s najvećim stučnjacima iz različitih oblasti muzike i umjetnosti.
A. J.: Trenutno mi Beč jako odgovara, i što ga više upoznajem, to mu se više ‘približavam’ i želim da ostanem još neko vrijeme. Praktičan je u svakom smislu - savršeno organizovan, ima izuzetnu scenu gdje svake nedjelje gostuju vrhunski muzičari, a to je, naravno, za studenta muzike veliki podsticaj. Možda mi ponekad u tom zapadnjačkom životu, na koji se svi u inostranstvu u nekoj mjeri moraju privići, fali spontanosti ili ležernosti koju ima Crna Gora, ali je ipak, za ovaj period u mom životu, Beč bolji izbor.
Od samog početka bavljenja muzikom naviknuti ste na svakodnevno korišćenje interneta i preslušavanja mnoštva snimljenih ili online koncerata. Posljednjih nekoliko mjeseci, u doba karantina zbog pandemije kovid-19, to je bio jedini način „konzumiranja“ muzike. Da li je vama, kao slušaocu, to dovoljno? Da li ekran može zamijeniti žive muzičare, makar privremeno?
P. R.: Kada gledamo s pozitivne strane mi smo generacija koja je u prednosti u odnosu na prethodne, jer u svakom trenutku na internetu možemo da čujemo, pročitamo, pronađemo skoro sve što nam je potrebno. Po mom mišljenju, ovo ne utiče dobro na umjetnost koju stvaramo i za čije stvaranje i jesmo na ovom svijetu. Život je postao prebrz, baš zato što imamo mogućnosti da do svega brzo dođemo, pa se od nas, nažalost, očekuje i da našu umjetnost dosegnemo brzo. A to je proces, dug proces. Potrebno je pažljivo osluškivanje, a tu internet ne pomaže u smislu šivenja zlatnom niti umjetnosti, već možda samo prilikom dobijanja ideja o kroju iste. Mi živimo od publike, od reakcije, i pravo je bogatstvo biti u prilici buditi emocije i prenositi osjećanja u vrijeme kada ljudi sa strahom bježe od prepuštanja nepoznatom, kao što je svijet emocija. Ponekad se osjećam kao da imam super moći, ali one, nažalost, nisu prenosive putem ekrana.
A. J.: Iako sam u posljednjih par mjeseci imao mogućnost da besplatno čujem koncerte vrhunskih solista i orkestara u savršenoj produkciji, fantastične koncerte iz arhiva medici.tv ili sličnih muzičkih portala, za mene lično to nikako ne može biti isto kao koncert u sali, s publikom. Dobro je, možda, da posluži kao medij publici koja te koncerte inače ne bi slušala ili ne bi imala priliku da ih sluša, ili, u ovoj današnjoj situaciji da nadomjesti koncerte koji se nigdje nisu mogli održati. Ali, sviranje uživo, pred ljudima, je za mene cilj ove profesije.
Kakve profesionalne ambicije imate, o čemu sanjate? U kom pravcu biste voljeli da se razvija vaša karijera?
P. R.: Moje profesionalne ambicije počinju mojom profesionalnom deformacijom, a to je da maštam. Kroz uloge koje igram, ja živim kroz sva vremena i prostore, različita tijela, starosne dobi, kulture... Samim tim i mnogo sanjarim. Ambiciozna sam i vjerovatno malo više racionalna i organizovana od umjetnika koje poznajem. Imam velike snove koji se mogu nazvati ambicijama. Cilj je jasan - sebe vidim na sceni, to je jedino što znam. Živim od pažnje i ljubavi koju dobijam davanjem sebe na sceni, tj. svijesti da ljudi kroz mene doživljavaju ono što sami ne mogu izvesti, a u potpunosti razumiju. Takođe bih voljela da jednog dana doprinesem razvoju muzike i kulture u Crnoj Gori, i svojim znanjem i organizacionim sposobnostima donesem nešto novo i učinim da Crna Gora bude prepoznatljiva po svojoj “Wild”, ali i “Cultural beauty”.
A. J.: Želja mi je da nađem svoj ton i zvuk, izgradim repertoar po nekim senzibilitetima i ostvarim maksimum na osnovu svog kvaliteta. Za mene lično bi najljepše bilo ako bih izgradio karijeru koncertnog pijaniste i konstantno napredovao u sviračkom smislu. Takođe bih jako volio, ako se neke stvari u budućnosti ovdje promijene, a ako ja napravim neku karijeru, da mi baza bude u Crnoj Gori i da ‘muzički kapital’, koji bih eventualno imao, iskoristim da dodatno razvijem našu scenu i mlade talentovane muzičare, kojih, za ovako malu zemlju, mislim da ima stvarno puno.
Šta trenutno okupira vašu pažnju? Kako se relaksirate u “doba korone”?
P. R.: Trenutno sam zahvalna što sam rođena u Kotoru, u divnoj velikoj porodici i što karantin mogu da provodim pored mora. Pažnju mi je, pored muzike i onlajn nastave, okupiralo i kuvanje, vožnja biciklom po zalivu, intenzivni treninzi, provođenje mnogo vremena s porodicom, sadnja povrća, ples, gledanje u more, plivanje, kao i obilazak djelova Crne Gore koje ranije, kad dođem na par nedjelja, nisam imala vremena da posjetim. Karantin mi je prijao kao umjetniku, da malo dublje zavirim u sebe i pronađem nešto što nisam imala vremena da tražim. Sad sam spremna za rast i za nova iskustva i znanja, a to ću upravo započeti ovom sezonom mog KotorArta.
A. J.: Nisam osjetio nikakvu ogromnu promjenu u svom unutrašnjem životu zbog korone, osim naravno promjena u svakodnevnom životu i poštovanja mjera koje su uvedene i u Austriji i u Crnoj Gori. Ja, lično, funkcionišem normalno. Vježbam, nadam se da će se brzo vidjeti kraj ovom stanju i da će se stvari normalizovati. Što se relaksacije tiče, pratim Mančester Junajted i drago mi je što su me, kao dugogodišnjeg fana, makar oni poštedjeli sjekiracije u posljednje vrijeme.
Usavršavala se u SAD, učestvovala u mjuziklima, operi
Petra Radulović, sopran, nakon završene niže muzičke škole, odsjek klavir, upisala je solo pjevanje i, u klasi prof. Aleksandre Dobriše, osvojila nagradu Zlatna lira na Muzičkom festivalu mladih Crne Gore u Herceg Novom, 2015. godine. Srednju muzičku školu “Vida Matjan” završila je u klasi prof. Milice Lalošević.
Tokom boravka u Sjedinjenim Američkim Državama pohađala je Bostonsku umjetničku akademiju, učestvovala u nekoliko mjuzikala u Mineapolisu, osvojila više nagrada na Državnom takmičenju. U Crnoj Gori i regionu osvojila je Zlatnu liru, 2017, i druge nagrade na takmičenjima Jadranski akordi (Rijeka) i Lazar Jovanović (Beograd). Sarađivala je s prof. Tanjom Obrenović u Beogradu, pohađala majstorske kurseve Lilije Ilijeve (Bugarska), Regine Kebler i Klaudije Viske (Beč). Školovanje je nastavila 2018. godine na Univerzitetu za muziku i izvođačke umjetnosti u Beču, u klasi prof. Reginee Kebler. Operski debi ostvarila je kao Serpina u operi Služavka gospodarica, Đovanija Paizjela, a s tom operskom rolom predstavila se publici u Crnoj Gori i u više gradova Srbije.
Niz nagrada, kurseva, nastupa, prestižne stipendije
Andrija Jovović, nakon završene Muzičke škole “Vasа Pavić” u Podgorici, u klasi prof. Lidije Skender, upisao je studije klavira na Univerzitetu za muziku i izvođačke umjetnosti (MDW), u Beču, u klasi prof. Nataše Veljković. Osvojio je brojne nagrade na državnim i međunarodnim takmičenjima; prve nagrade na takmičenjima: Petar Konjović (Beograd), Citta di Avezano (Rim), Pjetro Gaci (Skadar), na Festivalu mladih muzičara (Herceg Novi), Banjalučkom bijenalu itd. Pohađao je majstorske kurseve poznatih pedagoga kao što su Dmitri Baškirov, Vladimir Viardo, Jurij Kot, Boris Kraljević, Horst Lajhtfrid, Aleksandar Serdar, Bojan Martinović.
Nastupao je u Crnoj Gori i u inostranstvu; na Memorijalu Darko Lučić u Osijeku predstavljao je Bečki univerzitet; u Santa Barbari (SAD) naišao je na izuzetno pozitivne kritike.
U martu 2020. godine, među brojnim mladim pijanistima širom svijeta, dobio je punu stipendiju na prestižnoj Međunarodnoj muzičkoj akademiji u Lihtenštajnu i učestvovao na seminaru kod prof. Rubena Dalibaltajana.
Bonus video:
