Predstavnici crnogorskog jezičkog nacionalizma i zvanične jezičke politike u Crnoj Gori okupljeni su na Institutu/Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju, a podržani su od najviših državnih institucija, prije svega Ministarstva prosvjete i Vlade Crne Gore. Nasljednici su naukovanja profesora slovenačke i crnogorske književnosti i „utemeljivača montenegristike“ Vojislava P. Nikčevića, a zatim i Radoslava Rotkovića koji nijesu bili lingvisti.
Vojislav P. Nikčević je nekoliko godina prije smrti osnovao nevladinu organizaciju Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, u kojem nije bilo naučnog kadra baš iz jezikoslovlja. Nakon njegove smrti (2007), Nikčevićevi nasljednici u nazivu Instituta dodaju njegovo ime. Vlada Crne Gore 2010. godine, poslije usvajanja pravopisa crnogorskog jezika, gasi Savjet za standardizaciju crnogorskog jezika i osniva Institut za crnogorski jezik i književnost (ICJK), koji je u suštini samo preimenovani Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikčević.
Isti su članovi, isti direktor Adnan Čirgić, isti časopis Lingua montenegrina (glavni urednik A. Čirgić koji objavljuje i diplomske radove svojih pristalica) i ista nauka. Samo četiri godine kasnije, Vlada Institut pretvara 2014. godine u Fakultet za crnogorski jezik i književnost (FCJK) na Cetinju sa ciljem „da stvara kadrove iz oblasti montenegristike“ a bez ikakvog akademskog ili kadrovskog utemeljenja i društvenog opravdanja, uz brojna kršenja zakona i pravilnika koji propisuju proceduru dobijanja akreditacije i licence za rad i ponovo sa A. Čirgićem na čelu, ovaj put kao dekanom. Tako smo dobili fakultet za samo jedan jezik (u žargonu je raširen naziv: fakultet za dva slova) što je presedan u akademskom svijetu. Matične institucije za studiranje nekog jezika, kulture i književnosti stvorene na tom jeziku jesu filološki ili filozofski fakulteti. Izgleda da je naš crnogorski jezik toliko poseban, “autohton i autentičan” i prestižan (po broju govornika i po ekonomskoj snazi države) da za njega mora postojati poseban fakultet, izvan postojećih institucija i akademske prakse. Opasnost od nacionalističke i nenaučne naracije o crnogorskom jeziku sa novim fakultetom se uvećava, jer se mladi ljudi koji tamo studiraju izlažu manipulacijama koje im se serviraju kao naučne istine.
Činjenica da ne pripada nijednom univerzitetu, te da za svoj rad odgovara samo ministru prosvjete, bjelodano pokazuje da fakultet funkcioniše bez uobičajenih mehanizama za kontrolu kvaliteta rada i finansija. Zahvaljujući velikom budžetu, danas je na fakultetu okupljena brojna ekipa saradnika, uglavnom bez naučnih kompetencija, ali sa bezrezervnom odanošću stavovima „utemeljivača montenegristike“ i nacionalističkoj jezičkoj politici. Oni dosljedno njeguju sve nacionalističke mitove o crnogorskom jeziku i za razliku od drugih nacionalizama, ugrožavaju isključivo Crnu Goru i njene građane. U redovima koji slijede navešćemo mitove na kojima počiva crnogorski jezički nacionalizam i „nauka“ o crnogorskom jeziku, koja se njeguje na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Matrica po kojoj funkcioniše jezički nacionalizam u Crnoj Gori ista je ili veoma slična onima u ostalim državama, samo su različiti realizatori.
1. Centralni mit crnogorskih jezičkih nacionalista jeste da nacija i država ne postoje bez posebnog jezika. Potvrdu ovog mita nalazimo, naravno u riječima „utemeljivača“ Vojislava P. Nikčevića: „Ni narod, ni nacija, ni država... ne mogu postojati bez svoga jezika, pa prema tome ne mogu postojati ni Crnogorci. Ako nema crnogorskog jezika, nema ni crnogorske države, ni crnogorskog naroda, ni crnogorske nacije“ (Nikčević 2000: 19). Ovaj stav negira postojanje velikog broja nacija i država koje ne dijele isto ime sa imenom zvaničnog jezika (SAD, Kanada, Australija, sve države Latinske Amerike, Austrija...) i ne treba ga komentarisati jer je neistinit i tipično nacionalistički. Stav o zasebanom jeziku kao uslovu za postojanje neke nacije i države odavno je napušten u zapadnim demokratijama, to je romantičarsko-nacionalistička ideja s kraja XVIII vijeka u čijoj osnovi stoji uvjerenje da je postojanje nacije nemoguće bez posebnog jezika.
Uprkos razvoju nauke i mlađi crnogorski jezički nacionalisti i dalje tvrde da je jezik temelj nacionalnog i državnog identiteta: „Bezmalo svi evropski jezici i apsolutno svi jezici na Balkanu čine jedan od najznačajnijih činilaca nacionalnoga i(li) državnoga identiteta. To je postalo jasno još u XIX vijeku, a u novije doba, razvojem sociolingvistike kao posebne grane, to je aksiom“ (Čirgić 2016: 295. Inače dr A. Čirgić skoro za svaki svoj izneseni stav o nečemu tvrdi da je aksiom, tj. očigledna istina koju nije potrebno dokazivati). U ovom anahronom i netačnom stavu pozivanje na sociolingvistiku predstavlja nonsens i paradoks, jer upravo sociolingvistika daje potpuno drugačija objašnjenja ove problematike. U okviru ove naučne discipline se rodila i teorija o policentričnosti standardnog jezika koja negira Čirgićev gorenavedeni stav. Po toj teoriji policentrični jezik je onaj standardni jezik koji koristi više nacija u različitim državama, a takvi su svi veći evropski jezici: engleski, njemački, francuski, španski, portugalski, holandski, ali i srpskohrvatski, čije su standardne nacionalne varijante bosanska, crnogorska, hrvatska i srpska.
2. Najomiljeniji mit nacionalista jeste onaj o vlastitoj posebnosti i autohtonom viševjekovnom (nekad čak i višemilenijumskom) postojanju. I crnogorski nacionalisti razvijaju mit o autohtonom postojanju crnogorskog jezika od davnih vremena, potenciraju njegovo posebno porijeklo i nesrodnost crnogorskog jezika sa susjednim jezicima, što „utemeljivač montenegristike“ i eksplicitno artukuliše: „U pogledu uvažavanja statusa i ranga jezika crnogorskog naroda, njegova naučnog proučavanja i predstavljanja u dijahronijskoj i sinhronijskoj vremenskoj ravni, najdalje su pošli oni naučnici koji mu priznaju autohtoni karakter... to je jezik koji pośeduje konkretne strukturne odlike i funkcije, sopstvenu povjesnicu, genezu i tipologiju, periodizaciju i klasifikaciju“ (Nikčević 1993: 27).
Crnogorski jezik je autohton jezički idiom, tvrde i montenegristi iz Instituta/Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, iako to nije specifičnost ovoga jezika. Atribut “autohton” znači da je dati jezik “domaći” na svojoj teritoriji, tj. da nije na nju unijet kolonizacijom ili migracijama. A takvi su svi jezici osim doseljeničkih, uključujući i sve jezike nasljednike srpskohrvatskog. (Nastavak u narednom broju)
Bonus video:
