Crnogorski jezički nacionalizam

Iz knjige prof. Rajke Glušice koja je nedavno izašla u prestižnoj ediciji “XX vek” nakon poglavlja o srpskom, objavljujemo i dio posvećen crnogorskom jezičkom nacionalizmu

4682 pregleda 31 reakcija 10 komentar(a)
Slika Eda Murtića, Foto: Twitter.com
Slika Eda Murtića, Foto: Twitter.com

Predstavnici crnogorskog jezičkog nacionalizma i zvanične jezičke politike u Crnoj Gori okupljeni su na Institutu/Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju, a podržani su od najviših državnih institucija, prije svega Ministarstva prosvjete i Vlade Crne Gore. Nasljednici su naukovanja profesora slovenačke i crnogorske književnosti i „utemeljivača montenegristike“ Vojislava P. Nikčevića, a zatim i Radoslava Rotkovića koji nijesu bili lingvisti.

Vojislav P. Nikčević je nekoliko godina prije smrti osnovao nevladinu organizaciju Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, u kojem nije bilo naučnog kadra baš iz jezikoslovlja. Nakon njegove smrti (2007), Nikčevićevi nasljednici u nazivu Instituta dodaju njegovo ime. Vlada Crne Gore 2010. godine, poslije usvajanja pravopisa crnogorskog jezika, gasi Savjet za standardizaciju crnogorskog jezika i osniva Institut za crnogorski jezik i književnost (ICJK), koji je u suštini samo preimenovani Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikčević.

Isti su članovi, isti direktor Adnan Čirgić, isti časopis Lingua montenegrina (glavni urednik A. Čirgić koji objavljuje i diplomske radove svojih pristalica) i ista nauka. Samo četiri godine kasnije, Vlada Institut pretvara 2014. godine u Fakultet za crnogorski jezik i književnost (FCJK) na Cetinju sa ciljem „da stvara kadrove iz oblasti montenegristike“ a bez ikakvog akademskog ili kadrovskog utemeljenja i društvenog opravdanja, uz brojna kršenja zakona i pravilnika koji propisuju proceduru dobijanja akreditacije i licence za rad i ponovo sa A. Čirgićem na čelu, ovaj put kao dekanom. Tako smo dobili fakultet za samo jedan jezik (u žargonu je raširen naziv: fakultet za dva slova) što je presedan u akademskom svijetu. Matične institucije za studiranje nekog jezika, kulture i književnosti stvorene na tom jeziku jesu filološki ili filozofski fakulteti. Izgleda da je naš crnogorski jezik toliko poseban, “autohton i autentičan” i prestižan (po broju govornika i po ekonomskoj snazi države) da za njega mora postojati poseban fakultet, izvan postojećih institucija i akademske prakse. Opasnost od nacionalističke i nenaučne naracije o crnogorskom jeziku sa novim fakultetom se uvećava, jer se mladi ljudi koji tamo studiraju izlažu manipulacijama koje im se serviraju kao naučne istine.

Knjiga Rajke Glušice
Knjiga Rajke Glušicefoto: Dereta

Činjenica da ne pripada nijednom univerzitetu, te da za svoj rad odgovara samo ministru prosvjete, bjelodano pokazuje da fakultet funkcioniše bez uobičajenih mehanizama za kontrolu kvaliteta rada i finansija. Zahvaljujući velikom budžetu, danas je na fakultetu okupljena brojna ekipa saradnika, uglavnom bez naučnih kompetencija, ali sa bezrezervnom odanošću stavovima „utemeljivača montenegristike“ i nacionalističkoj jezičkoj politici. Oni dosljedno njeguju sve nacionalističke mitove o crnogorskom jeziku i za razliku od drugih nacionalizama, ugrožavaju isključivo Crnu Goru i njene građane. U redovima koji slijede navešćemo mitove na kojima počiva crnogorski jezički nacionalizam i „nauka“ o crnogorskom jeziku, koja se njeguje na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Matrica po kojoj funkcioniše jezički nacionalizam u Crnoj Gori ista je ili veoma slična onima u ostalim državama, samo su različiti realizatori.

1. Centralni mit crnogorskih jezičkih nacionalista jeste da nacija i država ne postoje bez posebnog jezika. Potvrdu ovog mita nalazimo, naravno u riječima „utemeljivača“ Vojislava P. Nikčevića: „Ni narod, ni nacija, ni država... ne mogu postojati bez svoga jezika, pa prema tome ne mogu postojati ni Crnogorci. Ako nema crnogorskog jezika, nema ni crnogorske države, ni crnogorskog naroda, ni crnogorske nacije“ (Nikčević 2000: 19). Ovaj stav negira postojanje velikog broja nacija i država koje ne dijele isto ime sa imenom zvaničnog jezika (SAD, Kanada, Australija, sve države Latinske Amerike, Austrija...) i ne treba ga komentarisati jer je neistinit i tipično nacionalistički. Stav o zasebanom jeziku kao uslovu za postojanje neke nacije i države odavno je napušten u zapadnim demokratijama, to je romantičarsko-nacionalistička ideja s kraja XVIII vijeka u čijoj osnovi stoji uvjerenje da je postojanje nacije nemoguće bez posebnog jezika.

Uprkos razvoju nauke i mlađi crnogorski jezički nacionalisti i dalje tvrde da je jezik temelj nacionalnog i državnog identiteta: „Bezmalo svi evropski jezici i apsolutno svi jezici na Balkanu čine jedan od najznačajnijih činilaca nacionalnoga i(li) državnoga identiteta. To je postalo jasno još u XIX vijeku, a u novije doba, razvojem sociolingvistike kao posebne grane, to je aksiom“ (Čirgić 2016: 295. Inače dr A. Čirgić skoro za svaki svoj izneseni stav o nečemu tvrdi da je aksiom, tj. očigledna istina koju nije potrebno dokazivati). U ovom anahronom i netačnom stavu pozivanje na sociolingvistiku predstavlja nonsens i paradoks, jer upravo sociolingvistika daje potpuno drugačija objašnjenja ove problematike. U okviru ove naučne discipline se rodila i teorija o policentričnosti standardnog jezika koja negira Čirgićev gorenavedeni stav. Po toj teoriji policentrični jezik je onaj standardni jezik koji koristi više nacija u različitim državama, a takvi su svi veći evropski jezici: engleski, njemački, francuski, španski, portugalski, holandski, ali i srpskohrvatski, čije su standardne nacionalne varijante bosanska, crnogorska, hrvatska i srpska.

2. Najomiljeniji mit nacionalista jeste onaj o vlastitoj posebnosti i autohtonom viševjekovnom (nekad čak i višemilenijumskom) postojanju. I crnogorski nacionalisti razvijaju mit o autohtonom postojanju crnogorskog jezika od davnih vremena, potenciraju njegovo posebno porijeklo i nesrodnost crnogorskog jezika sa susjednim jezicima, što „utemeljivač montenegristike“ i eksplicitno artukuliše: „U pogledu uvažavanja statusa i ranga jezika crnogorskog naroda, njegova naučnog proučavanja i predstavljanja u dijahronijskoj i sinhronijskoj vremenskoj ravni, najdalje su pošli oni naučnici koji mu priznaju autohtoni karakter... to je jezik koji pośeduje konkretne strukturne odlike i funkcije, sopstvenu povjesnicu, genezu i tipologiju, periodizaciju i klasifikaciju“ (Nikčević 1993: 27).

Rajka Glušica
Rajka Glušicafoto: Vijesti.me

Crnogorski jezik je autohton jezički idiom, tvrde i montenegristi iz Instituta/Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, iako to nije specifičnost ovoga jezika. Atribut “autohton” znači da je dati jezik “domaći” na svojoj teritoriji, tj. da nije na nju unijet kolonizacijom ili migracijama. A takvi su svi jezici osim doseljeničkih, uključujući i sve jezike nasljednike srpskohrvatskog. (Nastavak u narednom broju)

Bonus video: