Kralja su Dapčević i afere u „Pobjedi“, pa i finansijske, dok je bio glavni i odgovorni urednik, čiji se eho za njim vukao, istisnuli iz dalje političke utrke. Kralju ostaju samo Asanović i „Stvaranje“, gdje iz broja u broj neinventivno bilješkari, piše odurno frazerske, nemušte, uškopljeničke i primitivno udvoričke komentare na dnevnu politiku, udvarajući se Centralnom komitetu i vodećim političkim ličnostima. Najrađe komentariše aktuelne partijske plenume, republičke i savezne, gdje ništa ne kaže, bavi se citatologijom i „potcrtavanjem stavova“. To je ta već svima dosadna, mrtva, Kraljeva publicistika. Asanović mu objavljuje i onaj grozno prljavi tekst o knjizi Sava Brkovića (Etnogenezofobija), koju su na plenumu Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore oštro napali Vidoje Žarković, neki Kilibarda (nije Novak), Miljan Radović, djelimično i Marko Orlandić. Asanović je intimno i protiv plenumskih napada na tu knjigu i protiv maroderskog Kraljevog teksta, ali se ne suprotstavlja samo iz razloga tekuće političke oportunosti, pa i one najličnije: pred konačnim je rješenjem stambenog problema, a već s Radmilom ima dva sina - Sima i Ivana! Tada dolazi do prvog, nadam se i potonjeg, telefonskog sukoba između mene i Asanovića.
Možda sam ja bio isuviše nagao, a Asanović isuviše popustljiv prema prljavim tonovima u raspravama tog plenuma i sramnom Kraljevom tekstu!
Dragi Sretene Asanoviću,
Tri Tvoja kratka pisma su među najdražim u mojoj već povećoj emigrantskoj epistolarnoj dokumentaciji. Vjeruj mi, dragi prijatelju, da ja dosta toga što se sa mnom događalo, i dogodilo, dugo nijesam mogao shvatiti. Prijeći crnogorsko-albansku granicu pješke, između dvije budne karaule, „naše“ i „njihove“, zanoćiti u nekom albanskom selu u divnoj porodici gdje majka nakon večere četvorici odraslih sinova i jednoj snahi određuje poslove za sljedeći dan. Te im je noći, takođe poslije večere (vruća varenika i hladna pita), odredila da njihov jedini sjutrašnji posao bude da mene isprate do Skadra.
Kao u neka naša davna crnogorska vremena, kada sam poželio otići u krevet, dobrodržeća je stara Albanka naredila svojoj mladoj i jedroj snahi da me uz spoljašnje stube odvede na sprat u gostinsku sobu gdje ću prenoćiti. Sjeo sam na krevet, počeo se svlačiti, mlada je Albanka izašla i donijela lavor mlake vode da mi opere noge. Tek kada se posagla nad lavorom i krenula rukom k mojim nogama, shvatio sam što ta mlada žena hoće. Otrgao sam nogu iz njenih divnih ruku i rukama joj objasnio da ne dozvoljavam da mi ona opere noge. Ona se u čučećem položaju iznad lavora osmjehivala, govorila nešto meko i umiljato, a meni su oči pobjegle i spustile se na njen dugi vrat i jedro međugruđe, gdje sam, u tom položaju njenog tijela i normalno otvorene bijele bluze, ugledao, još više osjetio, početke njenih bujnih bijelih dojki. Osjetio sam da je i ona osjetila takav moj pogled: ženstveno je, bez žurbe, ustala i unatrag koračajući izašla iz sobe, ostavljajući me da u prijatnoj mlakoj vodi operem moje tog dana napješačene noge.
Dragi prijatelju,
O buđenju i tom jutru u Dnevniku prognanog Dukljanina ima zapisano: „Budim se, palim moj mali tranzistorski radio. Vijesti Radija Crne Gore. Crnogorski dobrovoljci i rezervisti u sastavu već zloglasne JNA napreduju kroz Konavle! Pomišljam: znaju li, nesrećnici, da je to sramno crnogorsko napredovanje, da je to rat koji ni po čemu nije crnogorski? Nekakav dobrovoljac, ili rezervista, pripit i raspričan, nikšićkog jezičkog kolorita, daje izjavu četnički i svetosavski ushićenom Slaviši nekom Đorđeviću, da idu „na ustaški Dubrovnik“ i kad ga „oslobode“ - „pravac Zagreb!“ Crnogorsko ludilo i pomama! Govorim sebi: jednom će se Crnogorci stidjeti ovog napredovanja u mrak istorije, u povijesnu sramotu, u agresorstvo i zločinstvo za račun Velike Srbije!
Niz prozorska stakla krupne kišne kapi. Kao jutrošnje suze niz lice moje majke Gorke. Znam da moja stara i bolesna majka ništa od ovoga što se sa mnom dešava ne razumije. Shvata da me gone. Prije neku noć su i nju bolesnu i uplakanu ispitivali gdje bih mogao biti. „I da znam, ne bih vam prosočila. Isti ste kao Đurišićevi četnici. I oni su me za muža ispitivali“ - rekla im je moja starica i ponudila čašom rakije.
Doručak: rofitano jaje, škudela vruće varenike i dva savijutka hladne pite. Dok sam se umivao, iz otučene lastrene posude posipala mi je i ručnik držala ona mlada snaha. Jutarnje se jedno drugome osmjehnusmo. Meni oči i jutros pobjegoše tamo gdje i sinoć. Primijetila je i blaženo me pogledala s diskretnim osmjehom oko usana. “Dragi moj Asanoviću, Ima nesreća koje u sebi, katkad, imaju i nešto od sreće. Recimo, da nijesam bio prinuđen da emigriram, „Monigreni“ se još ne bi pojavili. I Bog zna kad bi. Ni mog „Prljavog rata“ ne bi bilo, ni drugog izdanja „Komitskih balada,“ ni dva izbora iz moje poezije, ni „Prokletstva“, ni „Crne sveske“ s Tvojim predgovorom, doduše dosta informativnim. Ni „Glosarija“ ne bi bilo, ni Salečićeve studije, ni hrestomatije „Drama dukljanskog prostora“, ni knjiga koje su u nastajanju: „Dnevnik prognanog Dukljanina“, „Čovjek s potjernice“, pa ni ovog „Epistplarija“ - knjige koja počinje s ovom storijom o Tebi i svima nama.
Eto, dragi moj prijatelju, možda najcrnogorskiji roman (Monigreni) morao se pojaviti izvan Crne Gore. Važno je da u Crnoj Gori bude čitan, makar krišom. Svima sam, što su mi u toku ovih godina ostali prijatelji, ili postali prijatelji, veoma zahvalan. Tebi posebno. Otkad smo imali vremena za prijateljstvo, za neprijateljstvo ga nikada nijesmo imali, vazda si bio od onih na koje sam se mogao osloniti. I Ti na mene, takođe. Vazda si se prema meni ponašao znatno civilizovanije, toplije i ljudskije od onog sumljičavog i odbojnog komunističkog establišmenta, kojem si jedno vrijeme pripadao. Znam ja da su Tvoji tobožnji prijatelji iz tog istog establišmenta i Tebe redovno i, što bi Hrvati kazali, sustavno izdavali, ostavljali te na cjedilu ili na čekanju za tobože neki sljedeći diplomatski lift, u koji se nikada nijesi ukrcao. Bilo je mnogo podobnijih i prilježnijih od Tebe.
Bilo je perioda kada su na Tebe čak i „đonom“ išli, a Ti si se, kao donekle i ja, vazda osjećao njihovim - izdržao si, odupro se, uz podrhtavanje glasa i ruku, jer si već imao Tvoju sudbonosnu Radmilu i Tvoju literaturu, koju kadrovskim smicalicama nijesu mogli potrijeti. Oni nikada nijesu mogli shvatiti kako se Ti, Sreten Asanović, poslije svakog njihovog reza po Tvom kadrovskom dosijeu, vazda na noge dočekaš. To su doista teško shvatali i neki od pisaca, recimo Tvojih prijatelja, bliskih njima i njihovom kadriranju Tvojih uspona i padova. Ja, kao što znaš, nikada nijesam bio u njihovoj kadrovskoj ili bilo kakvoj milosti. Njihov jedini odnos, jedina obaveza prema meni bila je da me što više i što duže osporavaju, svakako uz svesrdnu pomoć nekih naših kolega, pa i onih koji su iskreno (i instruktivno) odavno za crnogorsku nacionalnu i kulturnu samobitnost. Poznato ti je, dragi Sretene, da sam ja sve što sam postigao, ako sam nešto postigao, oteo od jednih i drugih - i od crnogorskih i od prosrpskih - i od partijskih i od državnih utvrda - iz kojih se na mene zdušno pucalo svim kalibrima sumnjičenja, podmetanja i osporavanja. Dakle, ja sam sve oteo, a ti si dosta toga što si normalno, ili uz njihovu nekadašnju naklonost, postigao i ostvario, morao da braniš kao da je oteto.
Dragi Sretene,
Naše najsadržajnije druženje i prijateljstvo pada u najtežim godinama za Crnu Goru, pa i za nas obojicu. Druženja u mlakim, usporenim, otegnutim, bezbojnim, izobiljnim i potrošačkim vremenima, nijesu za pamćenje. Ti si kao rijetko ko u establišmentu, kojem si nekada pripadao, znao biti prijatelj, evropski se ponašajući i crnogorski poimajući prijateljstvo. Tvoji subotnji, ili nedjeljni, dolasci u naš dom, ostali su zapamćeni, a bili su iskreno i rado očekivani. Kaća je redovno dobijala cvijeće, najčešće čudesno atraktivnu rajsku pticu. Te naše nekadašnje, može se reći predratne, subote i njihovi sadržaji, imale su nešto od druženja ruskih pisaca sve do početka Staljinovih čistki. Čitali smo „Monigrene“ u nastajanju. Pomagao si mi da istrajem, kuražio me, i to na pravi način, govoreći da s „Monigrenima“ nastaje prvi i pravi dukljanski roman, knjiga o hiljadugodišnjoj zapretanoj memoriji! „Slično su mislili i naši zajednički prijatelji: Mladen Lompar, Momir M. Marković, Ljubo Đurković, Novica Samardžić, Ratka Jovanović, Vukić Pulević i Slavko Perović, koji je, zajedno s Mladenom Lomparom, dolazio noću s Cetinja i osvitao s nama čitajući „Monigrene“. Perović je bio izuzetan čitač.
Dragi prijatelju,
Kako da zaboravim da me nijesi izbjegavao ni kad mi je najteže bilo. Ni kada su pucali na moj dom i mene. A mnogi jesu! Među njima koji „jesu“ bilo je, po verbalnom barometru crnogorstva, velikih, čak prevelikih, Crnogoraca, brkatih i bradatih Crnogorčina, crnogorskih bukača i trubača, dudukača i guslača. Čim osjetiše da se režimski i policijski obruč oko mene i moga doma steže, izlinja i iščilje dosta njih, nađoše se u nekom dnevnom i noćnom poslu, kako se ne bi našli u mome domu na koji se već išlo kamenicama i kuršumima.
Dragi Asanoviću,
Vazda sam mislio da si dragocjena pojava u savremenoj crnogorskoj literaturi, da je s Tvojom kratkom pričom potisnuto ono mudrijaško anegdotstvo i anegdotsko pričanje u našoj literaturi. Za razliku od nekih naših zajedničkih prijatelja, pogotovo onog nam toliko dragog emotivca, koji nas obojicu već godinama uspješno opričava gdje god stigne, a stiže, eto, od Podgorice do Bleda, pa i u ovim ratnim prilikama - svuda sam govorio, a danas to, evo, i zapisujem, da si Ti, u stvari, izuzetno hrabar čovjek, možda hrabriji i od onih koji nemaju drugih i većih vrlina od hrabrosti! Imati snage i nekoliko puta započinjati onu najvažniju vrstu života, veća je hrabrost od svih hrabrosti. Imati djecu (sinove Sima i Ivana) u godinama kada bi od Borisa, da ga bomba nije usmrtila, već i unuče mogao imati, velika je ljudska hrabrost, možda najveća i najcrnogorskija. Ima u mojim „Oporukama“ stih „Nas je malo i s mrtvima“! Tvoja Radmila je mjera te hrabrosti. Mjera i zaloga zajedničke hrabrosti - Tvoje i Njene!
Dragi moj Sretene Asanoviću,
Iskreno sam se obradovao Tvome „Putniku“. Na „dušak“ sam ga pročitao. Gospođi Strčić i Ivanu Salečiću sam dao po njihov primjerak. I oni su se iskreno obradovali. Gospođa Mirjana Strčić upravo radi na povećoj studiji o tvome cjelokupnom proznom opusu, te joj je roman dobrodošao. Za mene je to knjiga koja iz poglavlja u poglavlje raste, tenzija se povećava i roman postaje sve zanimljiviji. Narator je u jezgru svih zbivanja, a ne posmatrač sa strane: poistovjećuje svoju sudbinu sa sudbinom Crne Gore. Prolazi kroz sve faze ovovjekovnih naših muka, mučnina i mučilišta: istorijskih, nacionalnih, moralnih, sirotinjskih i komunističkih. Jezik je tvoj jezgrovit, suspregnut, koloritan i leksički osoben. To je pričanje, ali ne i raspričanost. Roman je svakako mogao biti obimniji. Tvoja poznata škrtost prema sebi ovoga je puta dosta naškodila knjizi, a čitalac je ostao zakinut.
Moji mi javljaju da ih Ti i Radmila sa Simom i Ivanom dosta često posjećujete. Čujem da od onolike sile nekadašnjih prijatelja, navraćate još samo vi, Momir M. Marković, Mladen Lompar, Dejan Vučinić, Coko Marović, Ratka Jovanović, Novica Samardžić i nekoliko Cetinjana: Olga i Điko, Ivan Poček, Zoran Stanojević i nekoliko pripadnika moje Lovćenske straže, što su onda, kada smo se osnovali, bolje reći formirali, bili sa mnom na Ivanovim koritima.
Što da Ti o sebi kažem: Mirko Kovač je ovih dana objavio zanimljiv tekst pod naslovom: Pisac se ne vraća kući. Nadnaslov ovog Kovačevog teksta je zanimljiviji od naslova, a on glasi: Je li povratak emigranta neka vrsta novog bijega? Mirko citira Hermana Broha, koji je pisao da je za svoje progonstvo zahvalan Hitleru. Poznato je Hermanovo mišljenje o dilemama pisca emigranta: „Jer to nešto znači kad čovjek u mojoj dobi može započeti novi život.“ Kovač nastavlja i kaže: „Ali ono što pisce u emigraciji prati kao neko novo „prokletstvo“ jest vječno i uvijek isto pitanje povratka. To je mnoge mučilo i o tome je poprilično napisano, a povratak nekih pisaca u domovinu bio je kobniji od nekadašnjeg bijega. Klaus Man je počinio samoubistvo tek onda kada je propalo sve ono što ga je natjeralo u emigraciju.
Mnogi su pisci zabilježili kako je u emigraciji najslađe sanjati o povratku, ali kako godine odmiču, povratak je sve neizvjesniji.
Strah od povratka česta je tema u spisima mnogih pisaca, dugogodišnjih emigranata“.
Ima toga straha i kod mene, dragi moj Asanoviću. Kuda da se vratim, kome i gdje? Da li bi se meni tamo iko više obradovao? Ja ću se ipak vratiti!
Tvoj Jevrem Brković
(Zagreb, 27. IV 1995)
Bonus video:
