Ko košarku ne prati taj strast i adrenalin koji košarka budi ne može niti osjetiti, niti razumjeti. A košarka, kao i mnogi drugi sportovi, pretežno timski - drugarski, sa sobom nose i posebne živote, priče, uspomene, anegdote... I Bar - grad koji gleda na pučinu, a čuva ga Rumija, grad slobode, prostranstva i širokog srca čuva sjećanja generacija i vremena, poput starih maslina koje svjedoče raznim prilikama. Sa najljepšim nijansama zalaska sunca čiji se zraci prelamaju o plavetnost mora i planina, te stabala i krošnji, Bar je grad snage, emocija i dobrih ljudi. Možda je tako sa svima i svime čega se sjećamo, možda je tako samo zato jer se sjećamo ili jer pamtimo “neka bolja vremena”, a možda jer odrastamo, sazrijevamo, staramo... No, Bar i košarka u tandemu dvije su posebne životne ljubavi Predraga Peđe Milovića.
Život sa loptom, avanture i sjećanja sa (ne)poznatih terena, pa i neizlječiva nostalgija za Barom, kao i za Komovima gdje je tokom djetinjstva kao čobanin provodio dane, nostalgija za selom Bezjovo, ali i za poznatim gradskim licima, barskim oriđinalima, sportom i košarkom “iz onih vremena”... Sve to je podstaklo poznatog košarkaškog trenera iz Bara Predraga Milovića, koji od 1989. godine živi i radi u Sloveniji, da se vrati svojim dnevnicima kojima je dugo godina povjeravao razne anegdote, dogodovštine, tajne, sjećanja i uspomene, taktike i postavke, “cake” i formule...
Pored dnevnika, Milović se redovno oglašava i kolumnama na web-sajtovima i u časopisima... Spoj različitih rukopisa i vremena iznjedrio je knjigu “Košarkaške i druge priče”, prvijenac Peđe Milovića koji je objavila barska izdavačka kuća “Mediteran Multimedia“, kao dio istoimene Nevladine organizacije koja se aktivno bavi promocijom Bara, njegovog kulturno-umjetničkog nasljeđa i djela lokalnih autora.
“Knjiga ‘Košarkaške i druge priče’ je podsjetnik na pionirske dane košarke u gradu pod Rumijom, zbirka anegdota, ali i preciznih informacija i zabilješki iz dnevnika koje je Milović decenijama vodio tokom igračke i trenerske karijere. Pored ostalog, čitalac stiče uvid o postojanju prvog neformalnog kluba ‘Gimnazijalac’, nastanku prvog registrovanog kluba ‘Mladost’, ulasku u Drugu, pa u Prvu B ligu Jugoslavije, zlatnim danima ženske košarke u Baru tokom osvajanja Lige i Kupa Crne Gore... kroz sentimentalnu prizmu nostalgije za rodnim krajem”, zabilježio je izdavač Željko Milović.
Kompletan novac od prodaje knjige biće poklonjen Narodnoj kuhinji u Baru.
Od dnevnikâ do knjige
Milović je godinama, bez velikih pretenzija, pisao dnevnike, bilješke, skice, sjećanja, kolumne... Inspiraciju je premještao na papir, da bi nedavno svjetlost dana ugledala i njegova prva knjiga.
“Moram reći da su me na izdavanje knjige praktično natjerali moji prijatelji Gordana Vujović i Željko Milović. Godinama sam pisao kolumne za Bar info i Barske novine, pa za još nekoliko slovenačkih portala i materijala je bilo puno. Nije mi bilo niti na kraj pameti da to ima neku vrijednost, jer su to bili samo moji trenuci inspiracije i bilješke iz mojih dnevnika, ali kad takvi majstori pera, kao što su Goca i Željko, tvrde da tu ‘ima nešto’, morao sam im vjerovati”, priča Milović za “Vijesti” o putu nastanka knjige.
Materijala je bilo i ima mnogo, ali je izdavač “presudio” da to ipak bude jedna “barska priča”.
“Gordana je došla na ideju i hvala joj na tome, da sve moje kolumne selektuje i popravi tako da budu spremne za knjigu, jer su, koliko sam razumio, kolumne drugačije forme od književne. Kao urednik izdanja i izdavačke kuće, Željko je drugačije prelomio i nije uvrstio u ovu knjigu kolumne koje sam pisao za slovenačke portale, želeći da ovo ipak bude ‘barska priča’”, iskreno otkriva autor “Vijestima”.
Sadašnji sport je drugačiji. Ko se ne prilagodi bolje da ga nema
Na pitanje kako je i kada zakoračio u te “košarkaške vode” kojima i danas profesionalno pliva, Milović se prisjeća da je prije košarke bilo lutanja kroz nekoliko sportova, i sa i bez lopte...
“Bilo je to davne 1974. godine. Poslije lutanja u nekoliko sportova, fudbal, atletika, te godine sam upisao Gimnaziju ‘Niko Rolović’ u Baru. U tadašnjem klubu ‘Gimnazijalac’ formirali su kadetsku ekipu u kojoj sam se našao i ja. Igračka karijera trajala je samo četiri godine i igrom slučaja sam ušao u trenerske vode, a evo već 42 godine plovim njima”.
A koliko je trenerski poziv važan i presudan za mlade sportiste ogleda se i u rečenici jednog od najvećih i najboljih košarkaša svih vremena, Majkla Džordana koji je rekao: “Izgradio sam svoj talenat na ramenima nečijeg drugog talenta”.
Milović svoje talente i vizije prenosi mlađima, a kada je počeo bilo je igrača starijih od njega, trenera. No, njegove savjete spominju mnogi, između ostalih i jedan od ranijih njegovih učenika, a danas kolega - trener Vasilije Vanja Budimić.
“Trener koji je ostavio najveći trag u mojim mlađim danima je Predrag Milović, koji se kasnije kao trener dokazivao u Sloveniji. Sve što sam naučio do 17/18. godine dugujem njemu”, istakao je Budimić ranije.
Milović je bio član seniorske ekipe prvog barskog košarkaškog kluba “Mladost“ od 1974. do 1978, a odmah nakon toga je postao trener. Kao prvi trener ženskog tima “Mladost“/“Mornar“ iz Bara, još kao dvadesetogodišnjak, postao je prvak i osvajač kupa Crne Gore. “Triglav“ iz Kranja je 1990. uveo u I-B ligu Jugoslavije, postavši prvak Slovenije, a “Idriju“ i “Novu Goricu“ uveo je u Prvu slovenačku ligu. Sa ženskim klubom “Ježice“ osvojio je 1998. duplu krunu - šampionat i kup Slovenije. Trenirao je timove iz Crne Gore, Slovenije, Sirije i sa Kosova. Od 1989. živi u Sloveniji i vodi tamošnje ekipe već 31 godinu. Trenirao je i košarkaše cetinjskog Lovćena 2003. godine, ali se nije zadržavao... Trenutno je trener i predsjednik kluba “PVC Nagode Postojna“, u ovom slovenačkom gradu gdje je i nastanjen.
S obzirom na bogato iskustvo, “Vijesti” je zanimalo da li se i kako košarka promijenila, odnosno mijenjala, tokom godina.
“Sadašnji sport, ne samo košarka, sasvim je drugačiji. Drugačiji su ljudi, metode treninga i naravno sam pristup vrhunskom sportu. Naravno, svi mi patimo za onim starim vremenima, tvrdeći da je bilo humanije, sa puno entuzijazma, ali ovaj sadašnji sport je proizvod novog, modernog društva. Ko se ne prilagodi, bolje da ga nema”, zaključuje Milović.
Nikad nijesam prestao da učim
Ključ svega su, ističe, bili upornost i želja. Tokom razgovora za “Vijesti” on se prisjetio i jedne simpatične situacije iz svoje mladosti iz koje današnja omladina može mnogo toga zaključiti i naučiti.
“U Baru je radio jedan veoma dobar trener (Petar Blažević) od kojeg sam puno košarke naučio. Imao je puno literature, ali meni je bilo nekako muka da ga pitam bi li mi je dao. Želio sam da je svu pročitam i ponešto zapišem. Znam da bi mi je bez problema ustupio, ali jednostavno respekt prema starijem kolegi me je zaustavljao u toj namjeri. Dosjetio sam se drugog načina kako da dođem do literature... On je pratio sve seminare širom Jugoslavije. U hotelu je spavao sa jednim našim košarkašem, a petkom popodne je odlazio za Titograd. Samo što bi se on ukracao na voz, ja sam već bio u njegovoj sobi, naravno u prisustvu tog košarkaša i prepisivao literaturu (tada nije bilo štampača) od petka popodne do neđelje popodne. Dakle, petkom do ranih jutarnjih sati, kao i subotu cijeli dan i noć… Isplatilo se! Ipak, nikada nijesam prestao da učim. Možda poslije ove priče moje mlade kolege shvate koliko sam bio ambiciozan, koliko sam znao što želim i koliko oni moraju raditi kako bi došli do što više košarkaškog znanja”, poručuje Milović.
Nedostaju vremena, nedostaje Bar
Mnoge slične trenutke Milović je oživio u svojoj knjizi. Zgodan naslov “Košarkaške i druge priče”, jer djelo oživljava i grad Bar tokom sedamdesetih i osamdesetih godina...
“U njemu su autorovi prijatelji iz djetinjstva i mladosti, košarkaši koji su odavno posljednji put stupili na parket sale, betonski i tereni osnovnih škola, jeftini jugoslovenski hoteli, putovanja na utakmice taksijem, dječaci predugačkih ruku i nogu, djevojčice nježnih pokreta koje se razgoropade na terenu, barake Trudbeničkog naselja, hotel ‘Agava’, Bedžetijeva slastičara, parapet pored mora, diskoteka ‘Crveni talas’, ‘Tarini’ autobusi... i lepeza barskih oriđinala koji su ostavili pečat u životu grada, na području od drvenih gatova do Zgrada solidarnosti i Pivnice, od Madžarice do Stare raskrsnice...”, ističe Željko Milović opisujući knjigu.
Stiče se utisak da knjiga, na fonu košarke, terena, igre i sporta, predstavlja zapravo autorovu potrebu da ostavi pisani trag svojih sjećanja, saigrača na parketu i u životu.
“Za sve ovo najviše su krivi moji dnevnici i moje slonovsko pamćenje”, kaže on uz osmijeh i nastavlja:
“Nadam se da nijesam nikoga od mojih junaka pogrešno opisao ili anegdote o njima pogrešno napisao. Ako sam to uradio, bilo je to nehotice i iskreno se izvinjavam... Tih godina Bar je bio puno manji grad i svi smo se poznavali. Svako je znao svačije muke i prelijepe životne situacije. Kao da nije bilo tajni među nama. Jednostavno, i danas imam osjećaj da smo u Baru svi bili kao jedna porodica. Naročito gradsko jezgro Topolica... Nedostaju mi ta vremena... Preko noći sam sazreo, jer je životna situacija bila takva da sam jednostavno morao. Danas teško mogu zamisliti mladića od 19 godina da je košarkaški trener ženske seniorske ekipe u kojoj je i puno starijih košarkašica od njega”, priča Milović, a osjeća se nostalgija.
On je rano djetinjstvo proveo na Komovima, a od sedme godine je živio u Baru gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Diplomirao je na Fakultetu fizičke kulture u Ljubljani. Životni putevi su nepredvidljivi, a nostalgija za rodnim krajem, ili pak nekim vremenom koje je prošlo, nijesu se smirili... Tako je, možda, i knjiga nastala, odnosno svi oni spisi koji su joj prethodili... “Odgovor je u vašem pitanju... ‘Kriva’ je neizlječiva nostalgija za Barom, za mojim Komovima i mojim prelijepim selom Bezjovom. Posljednjih nekoliko godina imam malo više vremena i nema mjeseca u godini da nijesam došao bar neđelju dana do Bara. Nema nijednog dolaska u Crnu Goru da nijesam stigao do Komova i mog katuna Zagon Milovića, gdje sam kao čobanin proveo veći dio svog djetinjstva. Ostanem tamo po nekoliko sati da napunim baterije, premotam uspomene i pravac Slovenija. Naravno, u Baru imam veliki broj divnih prijatelja, kumova i rođaka, tako da mi je svaki minut ispunjen srećom i ljubavlju”, ističe Milović.
Zaljubljen u Sloveniju i njenu prirodu
U Sloveniju se zaljubio na prvi pogled. Organizacija i disciplina te države, reklo bi se, da su mnogo drugačije u odnosu na ostale države bivše Jugoslavije. Milović smatra da će se Slovenija među prvima izboriti sa pandemijom koja je još uvijek ne jenjava. Ipak, korona se ne odražava mnogo na njegove obaveze.
“Slovenija je zemlja koju obožavam, jednostavno sam zaljubljen u nju, naročito u njenu prirodu. Tu živim evo već 32. godinu. Njihova organizacija i disciplina su fascinantne, pa su tako pristupili i ovoj pandemiji. Sve je pod kontrolom i vjerujem da će Slovenija biti jedna od prvih evropskih zemalja koja će izaći iz ove borbe kao pobjednik. Za sada treniramo sasvim normalno kao prije par mjeseci, ali prije svakog treninga moramo predati spisak ljudi koji ulaze u dvorane. Prvenstvo i utakmice još uvijek nijesu počele, ali vjerujem da ćemo dobiti uputstva kako da organizujemo te javne priredbe”, objašnjava on.
Klub kojem je poklonio svoju mladost
Iako živi i trenira u Sloveniji, aktivno prati i crnogorsku košarku scenu, ili “našu košarku”, kako reče. Nezaobilazno je pitanje za koga navija (iako se odgovor dâ naslutiti unaprijed), pa i šta misli o crnogorskoj ligi.
“Naravno da pratim našu košarku. Nije teško pogoditi da navijam za ‘Mornar’, klub kojem sam poklonio svoju mladost, klub na čijoj sam osnivačkoj skupštini bio kao igrač davnog 24. februara 1974. godine. Crnogorsku ligu manje pratim, ali je evidentno da u Crnoj Gori ima puno potencijala i da djeca puno više vole košarku nego u mnogim evropskim zemljama”, kaže Milović.
Da ljudi koji istinski vole nešto budu i otvoreni kritičari dokazuje i njegova primjedba:
“Jedinu primjedbu imam na to što puno mladih igrača odlazi u Evropu gdje je selekcija ubitačna. No, vidim da se baš ove godine politika promijenila i da se puno naših igrača vratilo iz Evrope u podgoričke ABA 2 ligaše. Jako sam zadovoljan zbog toga. Najviše me raduje što je ‘Budućnost’ napravila veoma hrabar potez i produžila saradnju sa mladim i veoma perspektivnim trenerom Petrom Mijovićem, koji je bio moj pomoćnik u Baru 2002. godine. Dakle, moramo puno više cijeniti domaće trenere, jer ovi što dođu sa strane obično imaju bolji marketing, a ne pretrgnu se od nekog silnog rada”, poručuje Milović.
Uzimaj koliko ti treba i dijeli sa onima koji nemaju
Upravo u periodu pošasti, ali i vremenu kada odavno već vladaju lakomost i proždrljivost, dobar i plemenit čovjek se pokaže, od sitnih do velikih gestova. Milović je jedan od onih koji tiho i humano pomažu kad god to mogu. On je i ovu priliku iskoristio u tu svrhu, pa će sav prihod od knjige “Košarkaške i druge priče” biće poklonjen Narodnoj kuhinji u Baru.
“Sâm sam radničko dijete koje život baš i nije mazio i bilo je puno teških trenutaka u njemu... Sve sam preživio i svako od tih, nesnađenih ljudi, moj je brat po mnogo čemu... Ali, ovo je moj svečani trenutak izdavanja prve knjige u kojoj ponešto piše i o tome, pa neću da kvarim taj doživljaj... Pomažem mnogim ljudima širom Crne Gore i svijeta, ali ne želim da se hvalim time! Mislim da bi ovaj svijet bio puno drugačiji, kad bi oni koji imaju - dijelili svoja dobra sa siromašnim ljudima. Tako su nam nekad davno govorili, da uzimamo samo koliko nam treba. E sad, što nekima treba baš puno i onda zaborave na one druge, to je druga priča, nažalost tužna”, smatra Milović.
Za kraj razgovora - zahvalnost i poruka
Milović je želio iskoristiti priliku i istaći jednu posebnu zahvalnost na pismu koje je, možda, bilo i presudno za njegovu karijeru i život...
“Na kraju bih se želio zahvaliti dvjema divnim ženama, nekada djevojkama i mojim košarkašicama, Vesni Jovanović Bokan i Vesni Aleksić Paladin, što su mi poslale to ‘Pismo sudbine’ (tako je naslov u mojoj knjizi) u studentski dom u Titogradu davne 1979. godine, u kome je stajalo da uprava kluba želi rasformirati žensku ekipu, jer neće niko da ih trenira. Ako one dvije nađu trenera, život ženske ekipe biće produžen. Sjetile su se mene i hvala im. Da toga pisma nije bilo, ko zna kojim bi stazama danas plovio moj život”.
Kroz razgovor sa Predragom Peđom Milovićem moglo se mnogo naučiti, o svemu. Ipak, poseban je savjet ostavio za kraj, jer obično prođe dosta vremena dok se do te, životne, pouke dođe...
“Čitaocima ‘Vijesti’, naročito ovim mlađima, preporučio bih da njeguju svoje porodice, da zajedno ratuju u ovom teškom životu. Sve je to puno lakše, ako nađu ženu ili čovjeka svog života. Ako promaše, e onda su promašili život. To stalno ponavljam svojim košarkašima. Ja sam imao sreću, prije tačno 37 godina, da pronađem jednu Starobaranku Vesnu, a život me je nagradio neizmjernom porodičnom srećom. Sin Savo je košarkaški trener u njemačkom Bonu, ćerka Anđela trenutno živi u Sloveniji. Danas uživam u ludorijama dvojice unuka - Nikše i Fjodora i moj život je ispunjen. Pa ipak, najvažnije je da budemo skromni i da se trudimo, da budemo dobri ljudi”.
Bonus video:
