U uslovima pandemije koronavirusa, u nužno promijenjenom načinu života, drugačijeg od onog dojučerašnjeg, po upozorenju psihologa statistički podaci pokazuju zabrinjavajući porast nasilja i zlostavljanja posebno unutar porodica odnosno bračnih zajednica. Kao da propisi opštih zabrana stimuliraju ono što bi čovjek u “normalnim” životnim okolnostima nastojao potisnuti u sebi, i do određene mjere kontrolirati zbog pridržavanja društvenih normi ponašanja.
Takav mehanizam samokontrole kao da popušta u uslovima izoliranosti, i oslobađa se u obliku patoloških pojava među kojima je posebno izražena ona koja se odnosi na silovanje. Taj spolni odnos izvršen pod prisilom te nemogućnost da se odbrani tjelesni integritet žrtve, ovakav seksualni delikt po dosadašnjim statistikama, kao posljedica specifičnih uslova života u vrijeme ekspanzije kovida - 19, takođe je u zabrinjavajućem porastu. Atmosfera zajedničkog življenja u izvanrednim okolnostima na izvjestan način u nekim slučajevima postaje nezdrava.
U takvoj se atmosferi zna buditi nagon za agresijom. Latentno se psihičko oboljenje oslobađa i stvara ekscesne situacije često s ozbiljnim posljedicama. Frustriran uslovima koje mu je nametnula “viša sila” čovjek se želi osloboditi svog nepodnošljivog stanja i devijantnošću vlastite prirode nasrće na najbližeg zlostavljajući ga i na seksualan način. Agresor i žrtva postaju zatočenici međusobnih nepodnošljivih odnosa. Prateći te crne statistike koje nam se putem medija gotovo svakodnevno saopštavaju, kao vizuelizaciju ovog problema (namjerno i sa razlogom izbjegavam riječ ilustracija, jer je neadekvatna) u svijesti mi se jasno nametnula kompozicija Rene Magrita nazvana “Vrijeme divova” naslikana 1928. godine.
Prva asocijacija na sadržaj ove kompozicije belgijskog nadrealističkog slikara je upravo tema silovanja. Međutim, poznato je da Magrit koristi u svojoj umjetničkoj strategiji vrlo efikasno i efektno naslove svojih slika. Zagonetnost tih naziva smišljeno uvećava enigmatičnost naslikanih prizora. Neki naslovi poput onog čuvenog za sliku “Ovo nije lula” (na slici je realistički naslikana lula ispod koje je ispisan naslov slike), tom prividnom tautologijom kroz prividno negiranje naslikanog otvara širu problematiku fenomena slike, njenog značenja i funkcije unutar složenog domena vizuelnog. Mirna enigmatičnost tipičnih Magritovih kompozicija, njihova neobičnost koja se ogleda u postavljanju odnosno aranžiranju naslikanih realističkih predmeta u sasvim nove nekonvencionalne relacije u kojima se stvaraju novi konteksti i novo, drugačije poimanje stvarnosti, neizbježno dovodimo u vezu s Lotreamonom koga su nadrealisti na čelu s Bretonom smatrali duhovnim ocem ovog avangardnog pokreta.
Čuvena rečenica “ukletog pjesnika” iz šestog pjevanja njegovih slavnih “Maldororovih pjevanja”, “lijep kao slučajan susret kišobrana i šivaće mašine na operacionom stolu” gotovo da čini konceptualni osnov Magritovih slikarskih kompozicija. Umjetnička kreativnost briselskog nadrealiste posebno je obogaćena njegovom inteligencijom i lucidnošću, smislom za neobično, dvosmisleno, lascivno, apsurdno, provokativno, duhovito ponekad čak i sa dozom humora. Slika “Vrijeme divova” je daleko od ovakve tipično magritovske smirene nadrealističke poetičnosti koja takođe uz Lotreamona, u najboljem smislu riječi, puno duguje metafizičkom slikarstvu Đorđa de Kirika. Iako jedan od najistaknutijih pripadnika nadrealističkog pokreta, Rene Magrit nije uvijek imao bezuvjetnu naklonost Andre Bretona, autora Nadrealističkog manifesta.
Magritov slikarski postupak nije slijedio principe automatizma ili manijačkog prenošenja iskustva nesvjesnog kako ga umjetnik najčešće doživljava u snu. U tom smislu Magrita bismo mogli definirati kao racionalnog nadrealistu koji pomno promišlja svaki nelogični kontekst logikom nekog višeg imaginarnog reda. Slika o kojoj je ovdje riječ izdvaja se iz bogatog slikarevog opusa ne samo po motivu nego ponajprije po načinu kako je likovno koncipirana. “Vrijeme divova” je prožeto snažnom ekspresijom i dinamikom pokreta koji uvjerljivo sugeriraju mračnu scenu mučnog motiva silovanja ma kakav mu slikar naziv dao. Ovo je neobično djelo nastalo u ranoj fazi umjetnikovog stvaralaštva i odgovaralo bi po mnogo čemu onom Bretonovom beskompromisnom imperativu o “konvulzivnoj ljepoti”.
Za nastanak ovog Magritovog djela uzima se kao poticajna okolnost klima tog vremena, dakle kraja dvadestih godina XX stoljeća, kako navodi Suzi Gablik, posebno sa fenomenom fantomasa “L epoque de Fantomas”, crnog humora, zatim uticaja sižeja nijemih filmova ili detektivskih novela. Ugledna američka kritičarka i umjetnica u Magritovoj kompoziciji “Vrijeme divova” isčitava svojevrsnu kafkijansku metamorfozu žene koja se pretvara u muškarca. Nama se ovakvo tumačenje ne čini najprikladnijim, jer “Vrijeme divova” sadrži drugačiji oblik metamorfoze koja u svojoj dramatičnosti objedinjuje dva subjekta neodvojiva jedan od drugoga.
Fragment muškarčevog tijela prikazanog s leđa samo je dio cjeline nagog tijela žene. Ona, žena, ulaže krajnji napor da bi ga se oslobodila. Jako naglašenim pokretom svoju glavu otklanja od nevidljivog lica napasnog muškarca. Njen unezvijereni izraz, zaprepašteni pogled, krik koji ispušta te zabačena na stranu duga gusta kosa, uvjerljivo izražavaju napetost nepodnošljivog stanja kojeg se želi osloboditi. Premda je agresivni erotski element u jednom dijelu nenametljivo sugeriran desnom rukom muškarca, rukom koja je obgrlila nagu ženu oko struka koji se instinktivno uvlači pod njegovim debelim prstima, lijeva je muškarčeva ruka neagresivno položena na njeno snažno bedro blizu spolnog organa.
Odsutnost cjelovitog napasnikovog tijela nadomještena je izuzetnom Magritovom domišljatošću i slikarskom sposobnošću da ostvari uvjerljivost nerealnog. Promatrač slike osjeća prisustvo muškarčevog tijela iako ga ne vidi. Magrit postiže taj snažni efekat na način da konturu ženinog tijela s lijeve strane stapa s fragmentom napasnikovog tijela, što se percipira u tom dijelu slike kao sjenka žrtvinog boka. Tijelo muškarca je stopljeno sa ženinim tijelom što se može takođe percipirati kao nadrealistički čin zakamuflirane nasilne seksualne penetracije. Lijeva napasnikova ruka, više meko nego agresivno, položena na ženino bedro izražava dvosmislenost pokreta. Žena u toj ruci osjeća i sluti daljnji pokret koji joj stvara osjećaj odbojnosti i unosi strah. Zato je usmjerila svoj užasavajući pogled u tu nezgrapnu šaku takođe debelih prstiju.
Nemoćno podiže desnu nogu ne bi li otklonila neugodni naslinikov dodir. Ženina lijeva ruka savijena u laktu slobodno je podignuta. Ali dio muškarčeve glave, vrata i ramena stopljeni su s formom te savijene podignute slobodne ruke. Taj je detalj posebno izražajan i efektan. Stvara se utisak kako silovana žena i tom rukom u zraku, iako bez vidljivog uporišta, takođe odbija nasilnikovo tijelo, istom snagom kao i onom desnom rukom kojom odmiče muškarčevo rame. Jedan je kritičar (Jacques Meuris) vidio u Magritovom motivu ove kompozicije uticaj talijanskog baroknog slikara Karavađa, nalazeći vizuelne efekte njegovih svijetlo tamnih odnosa, majstorovog ciaroscura, slikarskog efekata koji daje posebnu izražajnost i svojevrsnu dramatičnu mističnost motivu kojeg umjetnik uprizoruje.
Taj tamno svijetli odnos u ovoj Magritovoj slici koji se ogleda u crnoj muškarčevoj kosi i tamnom odijelu kao i u ženinoj takođe crnoj dugoj gustoj kosi, što svijetlu put njene nagosti čine još izražajnijom, otvara intrigantno polje psihoanalitičkih istraživanja problema erotizma tretiranog u Frojdovom ključu. Međutim koliko god psihoanalitičke studije u istraživanju značenja jednog umjetničkog djela mogu biti zanimljive i na svoj način provokativne, ova medicinska disciplina zna često puta zastraniti u tolikoj mjeri da na kraju zapostavi sferu likovnosti na kojoj je bazirala svoja tumačenja. Ekspresivnost scene nasilja kompozicije “Vrijeme divova” posebno pojačava praznina prostora u kojem se naslikana radnja događa. Onaj promatrač slike, koji preferira klasičnije i harmoničnije oblike ljudskog tijela teško će prihvatiti pretjeranost u oblikovanju prikazanog para iako se radi o nadrealističkom slikarskom izrazu.
Ali Magrit zna što radi i kako treba raditi. Upravo ta namjerna “nespretnost”, to gotovo diletantski naslikano ženino lice, predimenzionirane noge i ruke, nezgrapnost tijela protagonista scene upravo su zbog svoje “neukosti” izvan kanona klasične ljepote tijela i pokreta, dobili na snazi i izražajnosti. Dovedene su do neke vrste mračne groteskne agresivnosti. U kontekstu rasprava o ovoj slici i donošenja raznih sudova o njenom značenju Magrit je na pitanje da li njegova slika predstavlja silovanje kratko i precizno odgovorio: “Obožavam kada žena u sebi prepozna muškarca”.
Ova se autorova izjava kao i njegova slika mogu tumačiti na razne načine, posebno u domeni već spomenutog psihoanalitičkog mogućeg ekspliciranja motiva. Naslikani prizor takođe upućuje na misao o kompleksnosti čovjekove zamršene podsvijesti, njenih mračnih i nikad u potpunosti osvijetljenih tajnih slojeva njegovog bića. Shodno tome a suprotno prvom dojmu pogleda na sliku i doživljaja naslikanog, dakle da muškarac vrši seksualnu agresiju nad ženom, prikazani zlostavljač ili nasilnik ne mora biti nužno neko drugi. On može biti i onaj “drugi” u biću jednog istog tijela. Može iznenadno postati probuđeni dio tog istog ljudskog bića. Često puta čovjek nije u stanju prepoznati vlastitog demona. Kad ga osjeti ili spozna doživljava ga kao nekog stranog, kao agresora na svoj integritet, tjelesni i duševni.
U slučaju Magritove slike naga se žena možda želi osloboditi odupirući se nemoćno upravo napasti vlastitog demona koji je opsjeda. Ona je podijeljena u cjelini svoga bića. U toj grčevitoj energiji živi iscrpljujući se u svojoj dvojnosti. Njeno opsesivno priviđenje postaje za nju stvarnije od realnosti kojoj pripada. Između nadrealističke likovne poetike i psihoanalitičke naučne metode o tajni čovjekovog bića kao da stoji čvrsto ukotvljena ona misao Dostojevskog iz romana “Idiot”: “Samo Bog zna što umjesto mene živi u meni”.
Bonus video:
