Knjiga “Brak crvenih ribica” meksičke autorke Gvadalupe Netel jeste neobična tematska zbirka priča, zasnovana na analogijama i kontrastima između života ljudi i životinja, pa čak i ljudi i gljivica. Obuhvata pet priča u kojima se egzistencijalne krize junaka redom povezuju sa životima riba, bubašvaba, mačaka, gljivica i zmija. Tim postupkom autorka dovodi u sumnju mogućnost ljudskog uticaja na vlastitu sudbinu i otvara uvid u nesvjesnu, a ponekad i mračnu stranu ljudske psihe. Ovu sjajnu zbirku priča iz 2013, za koju je Gvadalupe Netel dobila prestžnu nagradu za kratku prozu “Ribera del Duero” objavila je zrenjaninska Agora u prevodu Ane Marković.
Gvadalupe Netel (1973), meksička književnica, dobitnica brojnih nagrada i priznanja, prevedena na sedamnaest jezika. Autorka je romana “Tijelo u kome sam se rodila” i “Poslije zime” i zbirki priča “Latice i druge nelagodne priče” i “Brak crvenih ribica”. Objavila i dvije knjige eseja, o Oktaviju Pasu i Huliju Kortasaru. Saradnica je brojnih međunarodnih novina i časopisa i glavna urednica časopisa posvećenog kulturi koji izdaje Nacionalni autonomni univerzitet Meksika. Gvadalupe Netel živi u Meksiku, odakle je i govorila za ART.
Vaša zbirka priča “Brak crvenih ribica” svojevrsno je svjedočanstvo o vašem interesovanju za biologiju i životinje. Možete li nam reći šta vas je podstaklo na pisanje ove knjige?
- Volim da posmatram životinje još od vremena kada sam bila dijete, kako u dokumentarnim filmovima, tako i u svakodnevnom životu. Fascinantno mi je njihovo ponašanje, njihova dinamika i društvo. Izazov u ovoj knjizi bio je da istovremeno pišem i o životinjama i o ljudima. Slijedila sam savjet Rikarda Pilje: u kratkoj priči trebalo bi ispričati dvije priče: jednu na površini i jednu skrivenu, gotovo nevidljivu, ispod glavnog zapleta. Na kraju priče pojavljuje se druga priča i dva zapleta se međusobno spajaju.
Svaka priča u zbirci “Brak crvenih ribica” koristi živo biće (ribice, bube, mačke, gljivice i zmije) kao metaforu. Možete li pojasniti?
- Stvorenja u ovoj knjizi se međusobno prilično razlikuju, ali imaju i zajedničke karakteristike: sva su tiha, uglađena, diskretna i imaju neku vrstu “lošeg ugleda” među ljudima. Za mene ta stvorenja predstavljaju osjećanja koja ljudi obično ne žele da vide ili spoznaju. Brak u prvoj priči je naizgled srećan, imaće dijete i pripremiće se za događaj, ali zapravo, između njih se događa mnogo tihog nasilja. U svom stanu imaju par riba. Dva beta borca (Betta splendana, vrsta akvarijumskih ribica poznate i kao sijamski borci, prim. prev.) koji se brutalno bore jedna protiv druge pod vodom, bez buke. U svim pričama ove knjige životinje imaju svoj sopstveni život i on nam daje važne podatke o ljudskim likovima.
Ideja koja stoji iza svake priče iz ove zbirke, po mom mišljenju, je priroda ljubavi. To je tako lagana, ali vrlo teška ideja, zar ne?
- Mislim da dva epigrafa vrlo dobro rezimiraju ideje koje su bile okidač za ovu knjigu. Prvi je od Plinija Starijeg “Sve životinje znaju šta im je potrebno, osim čovjeka“, a drugi od Gao Singđena: “Čovjek pripada onim životinjskim vrstama koje, kada su ranjene, mogu postati posebno zvjerske“. Mi ljudi skloni smo vjerovanju da smo superiorniji od životinja, vrlo smo ponosni na svoju svijest i sposobnost za rasuđivanje, ali kad su u pitanju najbitniji trenuci našeg života (na primjer, ljubavni odnosi, bolest i smrt), mi smo potpuno paralizovani, naše misli se okreću protiv nas. Ponekad što više razmišljamo, manje znamo kako da se ponašamo ili koje odluke treba da donesemo. Životinje, naprotiv, reaguju na mnogo mudriji i prirodniji način u ovim ključnim trenucima.
Uticaj Kafkine priče “Preobražaj” može se osjetiti u vašoj knjizi “Brak crvenih ribica”. Da li sam u pravu? Kako je Kafka uticao na vaš rad?
- Volim priču o Gregoru Samsi. Pratila me još od vremena kada sam bila dijete i poistovjećivala sam se s njim u različitim trenucima mog života. Mi ljudi imamo ogromne predrasude prema insektima a posebno bubašvabama. Mi u njih projektujemo puno loših stvari koje vidimo u nama i ne želimo da priznamo, pa ih mi odbacujemo. Po meni, prihvatiti insekte znači prihvatiti marginalne. U drugoj priči ove knjige bubašvabe igraju važnu ulogu. Privržena sam ovoj priči jer osjećam da izražava meksičku socijalnu dinamiku onako kako je ja vidim, a posebno rasu i klasni sukob.
Koristite svijet prirode (ribe, bubašvabe, gljivice, mačke i zmije) kao ogledalo za promišljanje o porodičnim odnosima, između roditelja i djeteta, muža i žene. Šta nam govori vaša knjiga o današnjem svijetu i položaju pojedinaca u njemu?
- Mislim da što više mislimo da smo civilizovaniji, sve više zaboravljamo da slijedimo svoj instinkt i intuiciju. U ovoj se knjizi ljudi i životinje suočavaju sa sličnim situacijama, ali donose različite odluke. Ne bih rekla da su prvi u pravu, a da drugi griješe. Oni se jednostavno ponašaju drugačije i volim da ih stavljam pred ogledalo kako bi pokazali naše sličnosti i naše razlike.
Pisali ste o mikro svijetu i intimnoj istoriji u knjizi “Brak crvenih ribica”. Ali, koliko je danas moguće ne pisati o modernom svijetu oko nas, o njegovoj strukturi, o društvenim odnosima? Ovo su teme koje su same po sebi razumljive. Da li sam u pravu?
- Da. Mislim da jeste. Te teme su mi se prirodno nametnule. Ne moram čak ni da razmišljam o njima. Pišem nadahnuto o stvarima koje vidim i o ljudima koje poznajem.
Vaš roman “Tijelo u kome sam se rodila” opisuje otuđenje, djetinjstvo provedeno u samoći. I šta još?
- “Tijelo u kome sam se rodila” priča je o mom djetinjstvu tokom 70-ih u Meksiko Sitiju. Dakle, to je uspomena na samo-biografiju. Rođena sam s kataraktom u desnom oku i imala sam mnogo problema s vidom tokom prvih godina. Ne samo da sam morala da posjetim ogroman broj ljekara i izdržim nekoliko tretmana, već sam morala da se osjećam drugačije od drugih.
U to je vrijeme većina zemalja Latinske Amerike bila pod totalitarnim režimima, a Meksiko je bilo jedno od glavnih utočišta, što mi je omogućilo da budem svjedok ovog egzodusa i da ga vidim sa bezazlenog gledišta djeteta. Susjedstvo u kome sam živjela bilo je puno prognanika: djece iz Argentine, Čilea i Urugvaja, čiji su roditelji morali da pobjegnu od mučenja ili ubistava. Ta djeca sa strašnim prošlostima bila su moji prijatelji i puno sam naučila od njih.
Ova knjiga takođe govori o tome kako je bilo odrastati u onome što se zvalo “napredna porodica”. Tamo gdje su roditelji željeli da promijene društvo, parove i porodičnu dinamiku, vjerovali su u “otvorene brakove” i tako dalje. Na neki su način djeca bila zamorci tih revolucionarnih ideja.
Koliko je bilo teško napisati roman koji je izrazito ličan? U stvari, otvorili ste se čitavom svijetu, zar ne?
- Jesam. I to je bilo oslobađanje. Kaže se da je komedija = tragedija + vrijeme. I to sam stvarno osjetila dok sam pisala tu knjigu. Prvi put u životu mogla sam se smijati stvarima zbog kojih sam bila nesrećna dugi niz godina.
Epigraf romana je “Uvijek sam želio/da se vratim/tijelu/u kome sam rođen“, iz pjesme Alena Ginsberga. Možete li objasniti vezu sa vašim romanom?
- Ova knjiga je bildungs roman, knjiga o odrastanju. U mom slučaju, odrastanje je bilo i put samoprihvaćanja, spajanja s mojim očima, mojim tijelom, njegovim prednostima i nedostacima. Ginsberg je napisao ovu nevjerovatnu pjesmu onog dana kada je priznao svom psihoanalitičaru da je gej i da je zaljubljen u muškarca. Nakon dugogodišnje borbe protiv sebe, odlučio je prihvatiti ko je. Nazvao je to “da se vratim tijelu u kome sam se rodio”.
Pišete o svojoj prošlosti. Američka teoretičarka Svetlana Bojm kaže da je nostalgija prošlost lišena krivice. Postoji li nostalgija u vašim knjigama i kako na to gledate?
- Ustvari, ne mislim je nostalgija bio osjećaj koji sam imala dok sam pisala ovu knjigu, jer nijesam toliko uživala u svim tim prošlim događajima. Pisala sam pokušavajući da shvatim, popravim uspomene i uspostavim distancu između prošlosti i sadašnjosti. Osjetila sam nostalgiju nekoliko godina kasnije i to sada osjetim kad vidim kako brzo vrijeme prolazi.
Objavili ste djela u više žanrova, i beletristiku i dokumentaristiku. Pisali ste o djelima Hulija Kortasara i Oktavija Pasa. Šta ovi pisci i njihova djela predstavljaju za vas lično?
- Hulio Kortasar je majstor pripovijedanja kratkih priča. Imao je vrlo originalan um. Uprkos tome što je bio zamah magičnog realizma, ostao je odvojen od toga i pisao je priče u kojima su fantastični elementi bili suptilni i na rubu mogućeg. Oktavio Pas je, s druge strane, u Meksiku bio kontroverzan čovjek, uglavnom zbog prelaska sa lijevog u desno krilo. Bio je sjajni intelektualac koji je pisao nevjerovatne pjesme i eseje i koji je intenzivno analizirao i živio glavne događaje 20. vijeka, jedini je Meksikanac Nobelovac nagrade za književnost, ali u Meksiku ga mnogi ljudi uopšte ne vole. Ne pokušavaju ni razumjeti ko je on. Ja sam pokušala. Imam puno poštovanja za njegov rad i ne toliko zbog odluka koje je donosio tokom života.
Veliki dio djetinjstva i adolescencije proveli ste u Francuskoj, a vaše se priče događaju u različitim zemljama. Šta za vas, kao pisca, znači ta činjenica?
- Moj odnos sa Francuskom je dugoročna veza. Proživjela sam dio svog djetinjstva na jugu, a adolescenciju u Provansi. Dugo sam živjela u Parizu i od tada dolazim i odlazim iz Meksika u Pariz. Imam intenzivnu vezu ljubavi-mržnje sa tim gradom koji jednostavno ne mogu napustiti zauvijek. Neke sam godine provela i u francuskoj Kanadi i u Barseloni. Neke se moje priče tamo odvijaju jer su ih ti gradovi inspirisali.
Doktorirali ste lingvistiku na Školi za napredne studije u Parizu. Koliko vam je u pisanju pomoglo vaše znanje lingvistike. Vaš stil je jednostavan, ali kazujete mnogo. To je umjetnost, zar ne?
- Nije na meni da to kažem. Nadam se da je tako!
Bili ste saradnik poznatih svjetskih listova Granta, The White Review, El Pais, New York Times en Español, La Republica i La Stampa, a urednik ste Revista de la Universidad de México, najstarijeg kulturnog časopisa u Meksiku? Možete li nam reći kako izgleda kulturna scena u Meksiku? Kako se razvijala književnost? Ko su Vaši poznati pisci?
- U Meksiku je u ovom trenutku nekoliko divnih i plodnih pisaca oba pola. Budući da je to nasilna zemlja s ogromnom nejednakošću i rasizmom, naši pisci su zainteresovani da opišu trenutno nasilje koje se ovdje događa. Postoje i pisci zainteresovani za intimnije teme. Ako želite čitati savremene meksičke romane ili kratke priče, mogla bih vam preporučiti dugačak popis imena poput Fernande Melhor, Huana Viljora, Antonija Ortunja, Valerije Luiseli, Jazmine Barere, Jaela Vajsa, Huana Pabla Viljalobosa, Luiđija Amara, Huliana Herberta, među mnogim drugim. Svi oni imaju jedinstveni univerzum i stil.
Bonus video:
