Iako Đilas ponekad i u crnogorskoj daljoj prošlosti nalazi tragove zla, sličnog onom iz perioda austrijske okupacije i vremena nakon crnogorskog utapanja u jugoslovensku zajednicu, norme i kodekse negdašnje Crne Gore on ipak stavlja u etički opozit vremenu Prvog svjetskog rata i prvih poratnih godina. Upravo će se u tom periodu s površine nekadašnje epične sabornosti uzvitlati onaj demon podjela koji će odrediti antagonističku crnogorsku stvarnost, protegnutu do dana današnjih. Završetak prvog poglavlja otvara novu bizarniju etapu sukoba, u kojima se Crnogorci više neće krviti s Turcima, austrougarskom vojskom ili renegatima - biće to možda najsmutnije vrijeme u crnogorskoj istoriji, u kojem će protivnici i pristalice ujedinjenja jedni drugima krv prolivati, ovog puta uistinu bratsku. Ubrzo poslije završetka rata u šume će se ponovo odmetnuti komiti, s tim što će to sada biti pobunjenici protiv vlasti Karađorđevića, a među njima ima i onih koji su komitovali i za vrijeme austrijske okupacije. Kroz neke od tih sudbina Đilas hvata još jednu osobenost, ne baš racionalnu, koja se nerijetko može sresti u mentalitetu Crnogoraca. Iz karaktera pojedinih komita, čijih se sudbina dotiče ovaj roman, uočava se da je njihovo odbijanje nameta svake vlasti prije motivisano tvrdoglavom potrebom za pobunom nego nekom slobodarskom sviješću odmetnutih. Ta neprevrela anarhičnost nekako funkcioniše sama po sebi, nju ne produkuje toliko želja za pravdom koliko nagon za vječitim suprotstavljanjem vlastodršcima, mada, kako nam to istorija naših prostora pokazuje, ta su se dva motiva uglavnom poklapala. Ostavši u šumi, bez obzira na smjenu vlasti, pojedini će komiti i dalje voditi svoje ratove. Njih je, u suštini, pokretala ekstremnija varijanta one neukrotivosti koja je postala bitno obilježje Crnogoraca. Violentnost i anarhičnost jesu crte koje se često prepoznaju u karakteru crnogorskog čovjeka, a uslovi u kojima je on živio pokazuju da je takva karakterologija gotovo bila neizbježna. Bačenost u kraško more, što je od povlačenja Ivana Crnojevića sa Žabljaka bio usud većine Crnogoraca, stanje je koje je egzistenciju čovjeka tih prostora moralo svesti na puko dovijanje, to jest na preživljavanje koje je zavisilo samo od njegovih procjena i odluka. To što se stanovnik tog surovog ambijenta uglavnom oslanjao na svoju sposobnost preživljavanja, a ne na mehanizme organizovanog društva, zasigurno ga je držalo u stanju stalnog nepovjerenja prema sopstvenom okruženju. Sve se oko njega odvijalo stihijski i u sve je morao da sumnja. Labavi nadzor nad životom - koji će Petar I Petrović uspostaviti za vrijeme svoje više duhovne no svjetovne vladavine - bio je lišen nekih ozbiljnijih mehanizama organizovane vlasti. U nagonima i agonima katunskog krša njegova je duhovna i moralna veličina uistinu djelovala kao misija neke više sile. On će svojim Poslanicama uporno pokušavati da normira moralni svjetovni kodeks, izvodeći ga iz hrišćanske etike, što će samo donekle ublažiti anarhičnost i samoživost njegove pastve. Ovdje bi se trebalo podsjetiti na neke od intrigantnih opservacija iz Njegoševih tajnih staza Stanka Cerovića, u kojima on upravo te neukalupljene uslove življenja vidi kao ambijent nepodatan bilo kakvom plemenskom konceptu, tačnije - ambijent koji produkuje prenaglašeno individualističko osjećanje, na koje će se tek kasnije nakalemiti razni kolektivistički narativi - plemenski, etnički, vjerski, nacionalni, ideološki.
„Crnogorac je bio mnogo više individualac nego plemenski čovjek. Crna Gora je jedno nestabilno plemensko društvo. Tek kasnije, u propadanju Crne Gore, ono će postati ovo patrijarhalno, ukočeno strašilo koje svi znamo.” Podrivajući tezu o epsko-kolektivističkom karakteru Crnogoraca, Cerović njihovu kasniju plemensku organizovanost vidi kao neprirodan i nasilan namet autentičnom osjećanju crnogorskog čovjeka - zasigurno jednom prilično frustrirajućem osjećanju, koje je proizvod velike slobode u ambijentu čija surovost tu slobodu obesmišljava. Upravo taj nesklad, uz stalnu sumnju koju je čovjek tog prostora ispoljavao prema kulturom nedovoljno korigovanom okruženju, po Ceroviću su uslovi posebnih izazova za pojedinca, a u njima se, kako smatra, zapatio i Njegošev genij: „Kako je Njegoš osjetio ovu političku istinu, da su nesklad i sumnja uslovi preživljavanja i stvaralaštva, i da su morali prethoditi, to jest, biti do pucanja zategnuti, u stvaranju tako neobičnog društva kao što je crnogorsko? Možda tako što ih je nosio u sebi kao breme prošlosti, a ne kao intelektualni izbor?”
Toj matrici, tačnije - nekom od njenih prizemnijih potkodova, pripadaju i ovi neobuzdani komiti iz Besudne zemlje. Njihov sirovi i violentni individualizam, koji nisu mogli da koriguju ni država ni zakoni, takođe je neko breme prošlosti, one u kojoj je pojedinac uglavnom bio prepušten sam sebi. Opstanak im je uistinu zavisio samo od njihovih ličnih sposobnosti, kao što je suprotstavljanje svakom sistemu moći pokretano prije iz njihovog ličnog doživljaja slobode nego iz ubjeđenja, to jest iz želje da se odbrani neka velika priča kojoj su se priklonili. Oni jesu autentične pojave, neki gotovo surealni čuvari esencijalnog anarhizma, što ih, u suštini, i čini tako zanosnim. Besudna zemlja nam pokazuje da ni njen autor nije bio imun na zavodljivost ovih vazda pobunjenika, a nije pretjerano reći da se i u Đilasovoj biografiji, prije svega u njegovom neuzglobljenom karakteru i revolucionarnom temperamentu, može prepoznati ta komitska matrica. To po svoj prilici jeste jedan od pokretača njegovog docnijeg odmetanja u „šumu”, koja se nalazila izvan ideološkog areala tadašnjeg jugoslovenskog jednopartizma.
(Nastavak u narednom broju)
Povezani članci
Bonus video:
