“Značenje Džokera” nova knjiga Vladimira Pištala, pisana u tananim registrima između eseja i priče, jeste svojevrsna knjiga u slavu smijeha, koliko i eseja. Uz pomoć svojevrsnog književnog ogledala, uz veliki upliv nematerijalnog, uz vanstandardno poznavanje nekih od ključnih i istovremeno zatamnjenih tačaka i srpske i američke kulture, Pištalo u ovoj knjizi gradi brižljivu kompoziciju od eseja o totalno različitim egzistencijalnim stvarima i kulturnim pojavama. Otkriva nam činjenice koje stoje iza vidljivih obrisa dvaju kultura. Čitajući ovu knjigu, kako primjećuje urednik Nenad Šaponja, primamo dubinska saznanja o američkom kontinentu, ili metafori, šta god da je, a s druge, pratimo suptilnu povijest raspada Jugoslavije, u sasvim vedrom omažu tim strašnim godinama. Pisani u perspektivama od Džokera do Hermesa, tih bogova našeg vremena, i Dionisa, boga pretjerivanja, dubljeg od sna, ovi Pištalovi raspričani eseji, svi odreda usmjereni protiv propagande, tih “vođenih zapažanja”, otkrivaju nam smijeh, ne samo kao crvenu nit kompozicije ove knjige, već i kao crvenu nit naših života. Za knjigu “Značenje džokera” (Agora, Zrenjanin) Vladimir Pištalo je dobio nagradu Meša Selimović.
Vladimir Pištalo je rođen u Sarajevu, završio je Pravni fakultet u Beogradu, doktorirao je u SAD. Spada u najznačajnije srpske pisce našega vremena. Dobitnik je NIN-ove nagrade za najbolji roman 2008 (“Tesla, portret među maskama”). Objavio je više knjiga poetske proze, zbirki priča i pet romana. Živi i radi kao profesor istorije u SAD.
U knjizi “Značenje Džokera” objedinjeni su vaši eseji nastajali u minule tri decenije. Ove eseje, kažete da, ujedinjuje vaš život. Vi ovu knjigu, za koju ste nedavno dobili nagradu Meša Selimović, nazivate - raskršćem. Možete li pojasniti?
- Rekao sam da je “Značenje Džokera” knjiga raskršće zato što se tu stiču mnoge moje teme. Takva je svojevremeno bila knjiga priča Kraj Veka koja je predstavljala katalog pripovijedačkih postupaka. Poslije takve knjige se može poći na više različitih strana.
Kažete da je humor za one koji žele da se osjećaju živima. Da li je humor danas jedna vrsta džokera?
- Danas i uvijek. Niče je proglasio smijeh svetim. Možete li zamisliti život bez humora? Ja ne mogu.
Mark Tven se kod nas doživljava isključivo kao pisac za djecu. Ali, vi otkrivate njegovu humornu stranu po kojoj je on i danas naš savremenik, zar ne?
- Ne samo to. Tven je ozbiljno veliki pisac. Mislim tu i na njegove putopise Naivčine u inostranstvu i na Život Na Misisipiju i na Haklberi Fina. Američka književnost se dijeli na onu prije Marka Tvena i onu poslije. Do Marka Tvena ima značajnih pisaca, kao što su Hotorn ili Melvil ili transcedentalisti, ali njihova rečenica je suštinski engleska. Kao što je ruska književnost izašla iz Gogoljevog šinjela, tako je moderna američka književnost izašla iz Tvenovog bijelog sakoa. Ovo bi potvrdili i Hemingvej i Karver. Tven je pisao narodskim jezikom i oslanjao se na ono što vidi a ne na ono što bi trebao da vidi. (Kod njega je car uvijek bio go.) Imao je mišljenje o svim pitanjima u vezi Amerike. Kad vam god nešto nije jasno o Americi slobodno pitajte Marka Tvena.
Jedan esej ste posvetili Henriju Luisu Menkenu, koji kaže da je “demokratija žalosno uvjerenje u kolektivnu mudrost ličnog neznanja, a Menken je predvidio da će: “Obični ljudi ove zemlje jednom ispuniti želju svog srca i ukrasiti Bijelu kuću pravim pravcatim moronom…”
- Menken je vjerovatno najznačajniji novinar u istoriji Amerike, književnik i kategorizator govornog jezika. Čudno je da se o njemu kod nas malo zna. Menken je bio u izvjesnom smislu nastavljač Marka Tvena ali više umiješan u politička pitanja od Tvena. Gadili su mu se glupost i hipokrizija. Mislio je da je njegova patriotska dužnost da govori tačno ono što misli i da do tančina opiše glupost prvih ljudi u zemlji, uključujući i predsjednike. Mislim da ni o jednom nije imao dobro mišljenje. Zanimljivo bi bilo čuti šta bi rekao o Trampu koji je jednom u vrijeme orkana u Portoriku izjavio “tamo sad mora da je jako vlažno sa stanovišta vode. “
Da li nam je danas potreban jedan Menken, i nalazite li nekog sličnog njemu?
- Ne nalazim. On se smatrao boljim od političara na jedan prinčevski način i nije mu padalo na pamet da im se udvara. Volio je jezik. Jezik kakav jeste. U tom jeziku je klatno i poetski naboj i ironija. Postoji velika moć u “ružnim” riječima. Menken nikad ne bi pristao da koristi samo “lijepe” “dezinfikovane”, poćudne i preporučene riječi. Mrzio je cenzore i sljepilo moralne izvjesnosti. Ne bi palo na pamet da se umanjuje snagu svojih riječi da bi nekog usrećio. Smatrao je svojom dužnošću da govori istinu moći u lice. Sigurno bi govorio istinu u lice i takvoj mekoj moći kakva je politička korektnost. Menken nikad ne bi prigrlio dogmatsku bezidejnost i ućutkivanje u ime opunomoćenja. Ne bi pristao na kastraciju.
Sugerišete da nove generacije, vaši studenti, ne vole Čarlija Čaplina i da im nije smiješan. Vi se pitate zašto, je li humor univerzalan ili je regionalno i generacijski uslovljen?
- E to stvarno pojma nemam, ali pojma... Ja bih volio da je smijeh univerzalan i uopšte da je ljudska komunikacija univerzalna ali izgleda da nije. Ili… je to samo osobina našeg vremena. To je kao čaša vode koja je polupuna ili poluprazna. To se ne može dokazati. Mentalno se braneći od univerzalnosti komunizma i ujedinjenja prezrenih na svijetu, naše doba dosljedno insistira na identity politics, na razlikama. U današnjoj Americi smatra se dokazanim da su ljudi više različiti nego što su slični.
“Posao karikaturiste ipak zavisi od budala”, rekao vam je karikaturista Koraks. Kako se po vama održava karikatura, kao umjetnost izvitoperenja?
- Ivo Anrić je zapisao da umjetnost karikaturiste zavisi od uočavanja izvitoperenja, od onoga što je nepravilno ili čak devijantno u ljudskom biću. To karikaturist prvo uoči pa onda i uveća. Pokazao sam taj Andrićev citat Koraksu. On nije bio naročito impresioniran njime. Možda su stvari jednostavnije, pa su karikaturisti i humoristi jedini ljudi koji govore istinu. Car je go! Možda nikakvog izvitoperenja nema. Prosto svi drugi lažu a oni javno primjećuju očigledno i onda to ispada smiješno.
Nekoliko eseja posvetili ste američkom pjesniku srpskog porijekla Čarlsu Simiću. Kažete da je njegova poetična, nadrealistična Amerika - srpska Amerika. Kako to objašnjavate?
- Otkrivanje Amerike se nije završilo sa Kolumbom. Ono se nastavlja sa svakim od nas. - Dio Amerike koji ćemo danas otkriti je bioskop sa dva crno bijela horora. - piše na jednom mestu Simić. Ono što u Americi vidimo zavisi od onoga što donosimo u sebi. Čarli je donio sa sobom iskustvo francuskog nadrealizma ali i jedan autentičan, kako da kažem, srpski ulični dadaizam. Njegov djed bi se pokrio čaršafom i legao na sto. Došao bi njegov prijatelj i, misleći da je mrtav, počeo da plače. Čarlijev djed bi skinuo čaršaf sa lica, ustao i rekao: - Ne boj se. Samo vježbam. E to je Čarli donio u Ameriku i to je vidio oko sebe. Kad razmislite Amerika je dobra zemlja za nadrealizam. Nije Dejvid Linč došao niotkud. A kad razmislite koja to zemlja pa nije dobra za nadrealizam? Pogledajte slike Voje Stanića.
Knjiga “Značenje Džokera” je za kratko vrijeme doživjela tri izdanja. Je li to iznenadjujuće za Vas, obzirom da je riječ o knjizi eseja koje, reklo bi se, obično čitaju učeniji čitaoci?
- Jedna čitateljka je rekla da nas ta knjiga uči da čitamo esej kao priču. Svakako tu pored eseja postoje i pjesma i priča i šala. Popularnost eseja kod nas nije bez presedana. Dučićevo Blago Cara Radovana je jedna od najčitanijih naših knjiga. Zbirka Značenje Džokera je dobila nagradu Meša Selimović za ovu godinu što je, po načinu dodjeljivanja, jedna od najdemokratskijih naših nagrada. Oko dodjele nagrade je ispala čitava peripetija. Trebala je da se dodeli u martu u Narodnom Pozorištu. I onda su sve javne manifestacije otkazane a letovi iz Evrope za Ameriku zabranjeni. Za jedan dan nijesam došao u Beograd a da sam došao ne bih mogao da se vratim. Nagrada je konačno dodijeljena prije par nedjelja na Kosančićevom Vencu pored srušene biblioteke. Mnogo volim to mjesto. Kad god se tamo održi neka kulturna manifestacija mi time poručujemo: ovo za nas nije gomila cigala. To je i dalje biblioteka. To je bila manifestacija u slavu čitanja. Bez čitanja, sve su knjige, i bez lomača, spaljene.
Najavili ste da pišete roman “Pjesma o tri svijeta” čija se radnja odvija u Perastu. Možete li nam reći nešto o tome, zašto baš u Perastu?
- Postoji lična veza. Vi znate da su naši zajednički preci, Ognjenovići, u 17. vijeku živjeli u Risnu. Odatle valjda vezanost za Boku. Dakle roman počinje u 17. vijeku, na osvit modernog doba u Perastu, gradu brodograditelja i kapetana. Peraštani su čuvari zastava i zbog svog nadaleko čuvenog junaštva kontrolišu trgovinu žitom iz Albanije. Venecijansku Boku iz 17. vijeka sam rekonstruisao najviše uz pomoć istorijskih radova Miloša Miloševića. Priča je ispričana iz ženskog ugla. Moja heroina Marija Bolica je nećaka pomorca, kapetana Perasta, gusara i venecijanskog plemića Vicka Bujovića. Bujović je junak moje knjige, ali posredno, kroz nju. Vjetrovi sudbine su moju junakinju bacilli u Alžir i u Ameriku. Kao stara žena ona se vratila u Perast i činilo joj se da je svoj život sanjala. Za sada toliko.
Živimo u doba pandemije. Ovo je i za SAD najznačajniji događaj u ovom vijeku poslije 11. septembra 2001. Koliko je ta pošast promijenila Vaš život u SAD?
- Pa nosim već šest mjeseci maske kad god uđem u javni prostor i dezinfikujem ruke kad izađem iz njega. Ti rituali usporavaju život. U Americi, milioni ljudi su ostali bez posla. Pandemija je ugrozila čitave industrije, avionske kompanije, turizam, pa i visoko školstvo. Dosta predavanja se obavlja online. Neki administratori fakulteta su ovo jedva dočekali. Manje će plaćati profesore i ograničiće im prava. Nešto od ovoga će ostati ali za par godina očigledno će postati očigledno. Na šta mislim? Na to da je otuđenje suprotno socijalizaciji koja je neodvojiva od obrazovanja. Ova vrsta nastave je zamjena za obrazovanje kao što je cikorija zamena za kafu.
Kroz istoriju je zabilježeno mnogo epidemija i pandemija. Nalazite li nekakve sličnosti tih nedaća sa ovom sadašnjom?
- Nikad mi nije bilo žao što nijesam živio u vrijeme kuge koja je u srednjem vijeku pokosila trećinu stanovništva Evrope. Moji djed i baba su preživjeli špansku groznicu. Žao mi je što ih nisam nikad pitao o tome. “Španjola” je, naravno, bila gora od ove sadašnje pošasti. Danas je teško razdvojiti šta je realna opasnost a šta je histerija. Moj otac je govorio da se slabo kombinuju histerija i dostojanstvo.
Bonus video:
