Početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka u kući Stankovića, u Nikšiću, stigao je telefon, a sa njim i imenik.
„Glomazan, iz pošte i teško prilagodljiv očima sedmogodišnjeg dječaka. Ostao mi je u sjećanju kao neko otvoreno bogatstvo koje je značilo i zračilo u kući. U rokovnik, koji je otac dobio iz preduzeća, zadužiše me da ispisujem brojeve i imena i prezimena rođaka, kumova, komšija, prijatelja. Sa koliko ljubavi sam to radio. Prava porodična relikvija tog vremena”, priča za “Vijesti” Radojica Stanković kome tepaju Šanta Panta.
Ili je obratno. Nevažno. Ovoga puta nije riječ o projektima za djecu, već jednom neobičnom “Imeniku” u kome je Stanković odlučio da, na sebi svojstven način, pribilježi crtice o ljudima koji su mu značili i znače, koji su, baš kao i on, sastavni dio grada N.
“Opet pišem imenik ali na malo drugačiji način. Prije tri godine dobio sam poziv od jednog portala da pišem sjećanja. Napisao sam prvu priču ‘Šest vrsta neba’ i to je bilo divno sjećanje na sve što me je vezalo za grad lipa. Sjajno prihvaćena od čitalaca, dala mi je podstrek da nastavim dalje. I tako je počeo da živi ‘Nikšićki imenik’ u prvih pedeset nastavaka”.
Nizao je Stanković sjećanja na njemu znane i drage ljude i stigao do stotinu priča i isto toliko ljudi. Nakon tri godine odlučio je da ukoriči “Nikšićki imenik” koji će svjetlo dana ugledati pred novogodišnje praznike.
“Nijednog momenta mi nije, a ni danas, bio cilj da budem istraživački novinar ili istoričar, što svakako nijesam. Namjera mi je bila pisati o ljudima koje poznajem, za koje sam čuo, koje volim i poštujem. Počeo sam i ne znam kada ću završiti. Ovo je priča, vječitog dječaka’ o ljubavi prema mjestu rođenja i ništa više. Onaj telefonski imenik je suvenir djetinjstva i kao takav u mom srcu, pa sam odlučio da tako i nazovem knjigu - ‘Nikšićki imenik’”, objašnjava Stanković.
Nije mu namjera, u početku, bila da objavi knjigu. Želio je samo da se prisjeti, ali i neke podsjeti, na ljude koji ne smiju biti zaboravljeni. I dio tih sjećanja podijelio je sa Facebook prijateljima.
“Htio sam da vidim kako će ljudi reagovati, da li valja to što emotivno pišem. Krenule su i prve reakcije, prvi pozivi, često ‘zaliveni’ suzama, što mi je bio znak i podrška da nastavim. Ljudima u ovom vremenu fali ljubavi i izgleda da su je osjetili u tim napisanim redovima i u meni. I od 50 priča dođoh do stotinu, uzgred pominjući oko 1.200 imena i prezimena onih koji su vezani za taj sadržaj. Čitaoci su se toliko uživjeli u sve to da mi daju predloge, savjetuju, predlažu mi čak i svoga djeda, baku, tetku, strinu, ujaka... Sve to poštujem, ali smisao moje knjige nije takav. Neću nikome da se izvinjavam što je izostavljen. To su moja sjećanja na neobični način napisana i ništa više. To je moj lični ‘Nikšićki imenik’”.
Ipak, htio ili ne, mnogi su taj njegov “Imenik” doživjeli kao svoj, jer - Nikšić je to! “Nikšić je grad ljudi, piva, željeza i rokenrola, ali i grad naših majki, sestara, braće, komšija, rođaka, kumova. Grad lipa, Krupca, manastira, Trebjese. grad boema, pjesnika, muzičara, slikara, humanista, sportista, novinara, planinara, izviđača, mangupa, kriminalaca, grad najljepših djevojaka i momaka. Posebno podneblje na planeti Zemlji”.
Zbog te posebnosti je, kako kaže, i odlučio da napiše knjigu o ljubavi, djetinjstvu, mladosti, o sjećanjima i svemu što je obilježilo njegov životni put. I o imeniku iz djetinjstva koji i danas postoji u domu njegove osamdesetpetogodišnje majke Milunke.
“Knjigu će ‘otvoriti’ dama koja me je opismenila, a to je moja učiteljica Vidosava Vida Gardašević, a svi ostali će ići nekom mojom hronologijom odrastanja. ‘Zatvaranja’ knjige nema jer izgleda da ovim pričama nema kraja”, kaže Stanković i dodaje da se trudi da “čitaoce, kroz redove koje ispisuje, pozove na kafu, druženje”.
Izdavač “Imenika”, u kome neće biti brojevi telefona već sjećanja i ljubav, je Dječje pozorište “Stanković”, za pripremu i štampu je zadužena “Art grafika”, a Stanković ističe da je veliku pomoć dobio od novinara Svetlane Peruničić, Mirka Rakočevića i Veliše Kadića.
Bonus video:
