Smatrao se preskupim za Pikasa, bogatim i hrabrim u sopstvenoj samoći kada je postajao svoj gospodar i gospodar podloge... Čuveni "Tochkowitch".
Uroš Tošković je za života postao legenda, a od svoje smrti i dio mita. Jedan od najboljih svjetskih crtača 20. vijeka, prema ocjeni mnogih likovnih kritičara iz Evrope i šire. Juče bi mu bio rođendan. Tim povodom za "Vijesti" njegova dva prijatelja, od malobrojnih koje je puštao u svoj život, evociraju uspomenu na "ludog genija".
"On je svoje ime ostavio Crnoj Gori, Parizu i svijetu. Ipak, Crna Gora nije svjesna njegove veličine", počinje razgovor za "Vijesti" najveći kolekcionar i bliski Toškovićev prijatelj, Jovan Joco Radović.
"Kao što je to obično i pravilo u umjetnosti - vrijeme čini svoje, pa će se veličina njegovih djela tek spoznati, kao što je to i slučaj kad tako veliki ljudi odu sa scene, jer njihova djela uvijek rade za njih", dodaje nekadašnji košarkaš, trener i umjetnik - Slavenko Rakočević, takođe bliski Urošev prijatelj.
Ne može se zaključiti koji je ponosniji i bogatiji od njih dvojice, koji se sa više radosti, ali i tjeskobe, prisjeća umjetnika sa Pelevog brijega, a jednako i iz Pariza. I dok čitava javnost o Urošu Toškoviću ima jednu sliku stečenu uglavnom putem medija, pripovijedanja drugih o njemu, njegovom životu, ponašanju i stvaralaštvu, pa čak onu sliku koja se formirala na osnovu njegovih javnih pojavljivanja i riječi, što je uvijek bila rijetkost, Radović i Rakočević znaju i drugog Toškovića, onakvog kakav je bivao i sam sa sobom.
"Ja sam imao prilike da sa njim razgovaram nasamo, dugo, pa i da dođem do nekih otvorenih razgovora kakve je on, inače, mrzio. Nije volio da se otvori ljudima, ali bio je jedna vrlo draga osoba sa kojom nikada nije bilo dosadno biti u društvu. Uvijek bi čovjek mogao očekivati da se nešto desi, da se napravi neki gaf. Vjerovatno mu je to bila neka brana zbog ljudi koji su napadni, ljudi koji vole da pričaju mnogo o umjetnosti. Njega bi to zamaralo, on bi bježao od priče o slikarstvu. Volio je da bude relaksiran. Bio sam u situaciji kada je kritikovao i šalio se na račun velikih slikara, ali to nikada nije bilo ništa maliciozno, jer, znao je pokazati i koga cijeni i ljudi bi to osjetili. To je bio njegov stil ponašanja, to je bio Uroš", priča Rakočević.
Radović je Toškovića upoznao prije oko 25 godina...
"Njega je bilo teško pratiti. On je uvijek bio dvosmislen, nikada se nije moglo tačno znati da li je ironičan ili ozbiljan. Govorio je iskidano, pa onda kad vidi da neko pokušava da ga priupita nešto dodatno skretao bi sa teme, upadao bi sa 'Šta reče ti ono, a šta ono reče'... Jednom smo se zajedno vraćali on i ja za Podgoricu iz Kolašina i sjeli smo u jedan restoran u Platijama. Pamtim taj razgovor. Ispričao mi je čitav svoj životni put, događaje iz Pariza, sve. To je možda i jedini put da smo tako pričali, jer je sa njim bilo nemoguće zadržati se u ozbiljnosti. Ako je bio sam ili nasamo sa nekim, bio je izuzetno prijatan. Sa druge strane, ljude i zbližavanja je teško prihvatao. Previše su ga lagali i izgubio je povjerenje u svakoga. Imao je neki odabran, veoma mali, krug ljudi koje je prihvatio oko sebe. U mene je imao puno povjerenje, kao i u druge kojima je dozvolio da uđu u njegov svijet. A bilo je i onih kojima je dao čitavog sebe, a koji su ga znali prevariti. Zato je odbijao ljude, rođake, nekadašnje prijatelje", kaže Radović.
Na isto pitanje - kako ga pamtimo otkad ga nema - i Radović i Rakočević se ustručavaju da odgovore.
"Ja mislim da i u periodu kada se on vratio iz Francuske nije obraćana neka veća pažnja na njega. Srećom, on je uspio da prebrodi svaki težak period u životu i stvaranju i da napravi jednu zaista zavidnu zaostavštinu. Mislim i da nije ni potrebno neko veliko angažovanje, već je dovoljno ono što je on napravio na likovnoj sceni i kad se pogleda to, danas imamo priliku da malo sažetije vidimo njegovo djelo i onda u komparaciji sa nekim velikim umjetnicima i svijetom vidimo da je on jedna značajna figura koja će sigurno biti sve više i više primijećena i na prostorima ove naše zemlje i širom Evrope i svijeta... Svaki čovjek koji se bavi umjetnošću zna u kakvu je stranputicu skrenuo. Mislim da je i Uroš sam bio toga svjestan i da nije očekivao mnogo od društva, a samim svojim ponašanjem je bježao od bilo kakvih privilegija, jer ga je to sputavalo, a bijeg mu je davao slobodu", tvrdi Rakočević.
"Iskreno rečeno, on je kod nas najmanje zapažen. Svi veliki slikari iz bivše Jugoslavije, Francuske, Evrope, uvijek spominju Uroša Toškovića kao jednog od stubova crteža i likovne scene... Nama se ovdje čini da je lako doći do Pariza, kao da je to neka uličica. Čovjek je u Parizu jedno zrno prašine. Uroš je tamo činio velike korake, a to što ga je neko primijetio na tom prostoru, a kamoli to što je postao veliki u Parizu, nije lako. Pariz je u jednom trenutku bio čitav svijet, na hiljade slikara je znalo da se nađe tamo. Urošu su se svi klanjali, tako da je njegova primijećenost bila velika i značajna. Uroš će sigurno ostati jedno od velikih imena u tom svijetu", priča Radović i kako nastavlja tako zalazi dublje u svoja sjećanja i emocije.
"Uroš je govorio da voli Crnu Goru, a tokom čitavog života je bio kao malo dijete. Svima je htio da učini, a ljudi su njega mnogo lagali, obećavali mnogo, a ispunjavali nijesu. Tako je postao razočaran čovjek. I ja sam razočaran, kao i njegov polubrat Ljubo. Zajedno smo išli da obilježimo prvu godišnjicu od Uroševe smrti. Pošli smo na groblje na Pelevom brijegu... Tamo stoji samo ploča, niti šta piše niti šta ima. Kćerka i ja smo ostavili cvijeće. Iz Ministarstva su govorili da će mu napraviti grob, da će pisati Uroš Tošković, datum rođenja i smrti, njegova slika, to je dovoljno ništa više i ne treba. Sad ja dogovaram sa jednim drugom da nešto pristojno napravimo, čisto da kad se pođe na njegov grob da se zna da tu počiva Uroš Tošković. E to vam je slika kako se država ophodi prema njemu. To je tragedija i sramota našega društva", govori Radović.
Rakočević kaže da se kod nas i kultura i sport ostavljaju po strani. "Čovjek može samo da kuka, a od toga nema nikakve svrhe", kaže on.
"U umjetnosti je svako stavljanje u kalupe pogubno za kvalitetnog stvaraoca. On je bio jedan od onih koji nijesu trpjeli šablone. On je bio stalni radnik. Blok je uvijek bio uz njega. Tara ga je inspirisala. Tamo je znao da traži kamenčiće, sakuplja neki materijal i onda sve to uzme sa sobom i donese, pa bi kasnije birao 'ovo vrijedi, ovo ne vrijedi' i tako baci jedno 200 komada koje je donio sa sobom. Znao je tako i željezničkom prugom da ide, pa onda nađe ispod šina nešto pa se oduševi, to mu je bilo 'strašno za slikanje'. To je bio njegov način, imao je to u sebi da od svega može nešto da napravi, da iskoristi sve na šta se drugi ne bi nikada ni osvrnuli", prisjeća se Rakočević.
"Kada bi mu neko nešto naručio nije želio da uradi. Pričao mi je Branko Bulatović da je jednom neko od njega naručio sliku i nudio 2.000 eura. Uroš nacrta i tu sliku iscijepa pr. Ped tom osobom. (smijeh) Posljednjih godina nije puno radio. Znao je da crta u kafićima, na plaži, gdje stigne. Ipak, njegovi stariji radovi su posebna priča. Veliki je umjetnik bio. Ta priča ostaje. Pariz je u njemu vidio jednog maga. Uroš je živio svojim životom, onako kako je želio i kao dijete - jednostavno, u svom svijetu", potvrđuje Radović i prenosi Toškovićeve riječi:
"Uroševa vrlina je da je stalno držao do sebe. Nije želio da dozvoli da bilo kome padne 'pod noge'. I ako bi bio gladan i ako bi mu bilo teško, nikada nije želio da pokaže da mu je loše samom. Govorio je i meni 'Moraš biti jak u životu. I kad si slab, kad svi misle da si najslabiji, uspravi glavu više nego ikad'".
Na kraju krajeva, Urošu Toškoviću ne treba niko da ga uzdiže, on će ostati svoj i u smrti, kao i za života, kako kaže Rakočević.
"Ja mislim da Uroša treba ostaviti samoga sebi. On će pratiti sebe u svom putu koji je započeo. Njemu ne treba niko da ga uzdiže. On je toliko napravio da će to iz dana u dan sve više da se primjećuje na ovom našem prostoru", tvrdi Rakočević.
A sa željom da se spominje ime Uroša Toškovića, Radović zaključuje:
"Bila mi je čast što sam upoznao takvog čovjeka. Upoznati njega bilo je posebno životno iskustvo, čini mi se ravno kao da sam upoznao Boga".
"Crna Gora nije svjesna kakav je Uroš umjetnik"
Cijene Uroša Toškovića širom svijeta. U Sjedinjenim Američkim Državama, u umjetničkim krugovima, živi njegovo ime.
"Upoznao sam, zahvaljujući Anastaziji Miranović, gospođu iz Njujorka sa kojom se Uroš družio u mladosti. Oni su bili u emotivnoj vezi tri godine. Ta žena mi je rekla da ima neke radove Uroševe, ali i da ima onih koji su ostali muzeju u Njujorku. Ona tvrdi da Crna Gora nije svjesna kakav je Uroš umjetnik bio. Kada je gledala moju kolekciju Uroševih radova, suze su joj krenule. Mnogo mi je pričala o njemu", priča Jovan Radović...
Priznanja su stizala sa svih strana, ali neka su posebno velika, a Toškovićeva osobenost neizreciva.
"Recimo, specifična je situacija bila kada je umro Dado Đurić... Našao sam ga u kafiću u kojem je znao da bude često. 'Umro ti je drug Dado. Sjutra idemo na saučešće', rekao sam mu. Odbijao je da ide. Na kraju je odlučio da bacamo novčić. Ako bude glava - idemo, ako bude pismo - ne. Uzmem ja kovanicu, padne ona - ispada da ne idemo - prevrnem ja stranu - idemo. Tako smo i otišli. Magla je bila u putu. Kada smo stigli na sahranu, nastala je pometnja čim je on došao. Dadova kćerka kada ga je vidjela počela je da plače. Dadov sin je skoro pola sata razgovarao sa Urošem, a onda mu je došao drugi sin, koji priča španski, pa kaže on: 'Uroš je jedan. Jedan - Uroš, Uroš, Uroš. Onda ide Dado, Dado, Dado'. Možete to zamisliti".
Volio djecu i do kraja bio dijete
U životu i svijetu Uroša Toškovića anegdote i priče koje se graniče sa mitskima su nezaobilazne. Slavenko Rakočević ih kroz iskreni smijeh pažljivo bira za "Vijesti".
"Ima tu mnogo stvari koje nijesu za medije i koje nijesu za napisati. Ono što mogu reći jeste, na primjer, da je znao da priđe nekom velikom slikaru, baš pamtim nekolike situacije, i iz čista mira da im kaže: 'Poljubi ruku. Poljubi ruku čiku'. Takav je Uroš bio, uvijek je imao neka iznenađenja. U sebi je gajio jedno veliko dijete do kraja i mislim da ga je to spasavalo. Znam odlično i da je volio djecu, to ga je opuštalo. Sad da su oko njega bili ne znam ni ja kakvi akademici, umjetnici i ličnosti, on kad bi vidio dijete odmah bi krenuo put njega, uzimao ga za ruku, šalio se, padao na zemlju... To mu je pričinjavalo zadovoljstvo i imao je posebnu dušu za djecu. Sjećam se, tačno mjesec dana prije nego što je umro, pored Velike pijace vidim čovjeka koji vuče dvije velike bijele vreće. Nosi ih taj čovjek, crn, likovan, utopio se u noć, to je baš bila interesantna scena. Ja ga nijesam ni prepoznao, nego moj sin reče 'Eno ga čika Uroš'. Odmah nas je dočekao sa nekim svojim diskusijama, komentarima, šalama... Ništa od toga što je on radio ne bi značilo i ne bi imalo veliku mitsku vrijednost da on nije bio veliki crtač. Sva ta priča i sve te legende oko njega bi bile besmislene, a ovako su besmrtne. Mnogo ljudi se pojavilo na našoj sceni pa malo počnu da glume, pokušavaju da budu drugačiji, ali to se ne može porediti sa onim što je Uroš bio. On je samo jedan. Uroš je bio i ostao priznat, jedinstven, karakterističan, svoj", kaže Rakočević.
Da je sa Toškovićem uvijek bilo i šala i ozbiljnih stvari potvrđuje Jovan Radović.
"Njemu su svi voljeli da se primaknu, i političari i umjetnici i akademici i obični ljudi, ja sam prisustvovao brojnim situacijama. Od akademika je cijenio pokojnog Mladena Lompara. Bilo je situacija kada je izbjegavao svakoga ko bi krenuo da mu se javi i okretao se od ljudi. Ali od djece nikada. Djecu je posebno volio i njih je uvijek prihvatao, to su mu bila najmilija druženja. Smijali su se, šalili, igrali, a djeca nijesu znala ni ko je on ni koliko je važan", sjeća se Radović.
Bonus video:
