Ručak u našoj vazda toploj kužini. Otac ruča, šuti, gleda me i ne gleda. Kad je završio ručak, očistio ruke, brke, bradu i opet ruke, bacio je krpu na sto i pogledao me, onako po njegovski strogo. „Ti si i dalje s onim Perovićem što mu je knjiga u Beogradu naštampana?“ „Jesam“ - kažem ocu. „Ti misliš da je on pošten momak i cio za današnjicu?“ - gleda me otac. „Mislim, a i dobar je pjesnik, ima knjigu“ - gledam ja oca. „Ako je tako, uzmi biciklo i trči kod njega. Kaži mu da se u toku noći izgubi iz grada, uhapsiće ga. Nije nešto s tom njegovom knjigom u redu“ - povjeri mi otac. „Knjiga je u redu“ - hoću da odbranim Sretenovu knjigu pred ocem. „Trči, kad kažem, ako ti je drug i ako je pošten i cio za današnjicu, a čini mi se da jeste!“ - zapovijedi mi otac. Ustao je i pri izlazu iz kužine kao za sebe kazao: „Potkopali su mu se, te dobro, Milka i oni iz Komiteta“. „Idi!“ - okrenu mi se majka Gorka. - „Sreten je iz gospodske porodice, otac mu je bio učitelj, pa im smeta!“ „Ti šuti“ - okrenu se moj otac mojoj majci. - „Nema više gospodskih porodica“ - i zatvori vrata za sobom. „Ima i vazda će ih biti!“ - ne da se majka.
Uzimam bicikl iz hodnika i bez kapuljače ili kišobrana krećem. Lipti kiša niz moja pleća i cijelog me ledi. Pravo vodno sudište. Na biciklu sam gologlav prošao cijelu Staru Varoš. Do Sat-kule sam za čas stigao. Perovići su stanovali desno, u jednoj od onih starovaroških uličica na Tećiji. Danas mi se čini da je to bila ulica Sava Lubarde. U stanu sam zatekao samo Sretena i njegovu majku Milku. Divno tihu i razboritu ženu. Sve sam mu doslovno ispričao. „Idem večeras“ - povjeri mi. - „Zahvali Novici“. „I majci“ - došapnu Sretenova majka. Spodbismo se i poljubismo za njegov srećan put i moj srećan ostanak. „I ja ću brzo za tobom, ali preko Sarajeva“ - otkrih mu.
Kiša nije jenjavala. Istim sam putem kući. Bio sam, što se kaže, do kože pokisao, skvasio se i pod pazuhom. Majka mi je dala da se presvučem i utoplim. Sve sam joj morao ispričati. „Vazda su kod nas ćerali one što knjige pišu. Što su samo, prije rata, na Lukavici radili od nesretnjeg Štedimlije!“ Tada sam prvi put čuo za Savića Markovića Štedimliju, a s Markovićima smo i kumovi.
Sreten ovu epizodu iz našeg života nikada nije zaboravio. Doduše, nije je ni često isticao. Kada je 1958. godine umro moj otac, čiji sam ja danas vršnjak, Sretena nije bilo da izjavi saučešće. Bili smo trenutno u nezboru.
* * *
Sreten Perović!
Sreten Perović i ja sve možemo.
Možemo i da ne budemo trenutno u svađi.
U nezboru!
Odnosi pisaca su mnogo fleksibilniji od odnosa među drugim ljudima. Pogotovo su fluidni kada se računi svode, a računi se ne mogu svoditi bez retrospektivnog kompariranja dobrih i loših osobina, korektnih i nekorektnih postupaka, raznih situacija, tamnih i svijetlih detalja, malih i velikih zloba i malicioznosti, malih i velikih tajni, postojanih vrlina i nepostojanih mana, čvršće i labavije karakterne ornamentike. Davno sam napisao:
Prošlo je vrijeme
Kad su i pjesnici imali prijatelje.
Sada je to mnogo drugačije -
Više niko ne rizikuje.
Ipak,
Pjesnik nije čovjek bez prijatelja.
Tu je drugi pjesnik
I oni su jedan drugom prijatelji.
Mogu se potući,
Mogu jedan drugog baciti u rijeku,
Mogu malaksati od zavisti,
Može onaj onome i ženu preoteti,
Mogu se javno kuditi, mogu pljuvati,
Mogu jedan drugome i smrt željeti.
Sve mogu,
Osim da ne budu najbolji prijatelji
Trenutno u svađi!
Ima u ovoj pjesmi nešto od mog i Perovićevog odnosa. Ima:
- Iako se nikada nijesmo potukli. Ni došli do slično uzbudljive situacije.
- I kad je bilo nezbora među nama, a bilo je; - I kad smo jedan prema drugom bivali nekorektni, a bivali smo;
- I kad smo se ogovarali, svako u svom krugu, a ogovarali smo se. (Doduše, u odnosu na mog dragog prijatelja, ja sam u toj disciplini verbalne gimnastike bio amater);
- I kad njegovi meni nijesu dali u „Luču“, a nijesu mi dali; - Sreten Perović i ja se nikada nijesmo suštinski mrzjeli, prljavo progonili i po čaršijama jedan drugog moralno unakazivali.
Bez patetike smo se mirili, kao što smo se bez patetike razilazili. Vezivalo nas je nešto, mnogo čistije od prljavštine!
- Iako jedan drugog nijesmo bacili u rijeku!
Da jesmo, tu bih ja kao neplivač loše prošao. Perović je izvrstan plivač vazda bio. Nadam se i ostao. Njega su Slovenci, na jednoj ekskurziji, gdje je bila njegova tadašnja velika ljubav (Perović nije imao malih ljubavi), s broda u more bacili. Isplivao je. Jedan svjetioničar je, u trenu, pomislio da to k njemu pliva morski pas. Htio je harpunom da ga usmrti. Perović je hrabro plivao, borio se zadnjim atomima snage, a nije zvao upomoć. Mladi su Slovenci, i njegova draga s njima, takođe Slovenka, na brodu pišali smijeh i firnajs od zadovoljstva što su jednog Crnogorca bacili u more i natjerali ga da se bori, da dokaže svoju toliko eksponiranu hrabrost.
Kada se svjetioničar malo bolje zagledao u plivajuću priliku, kada je socijalne naočari zamijenio svjetioničkim durbinom, vidio je da to nije morski pas nego morski čovjek, zapravo morsko čudovište zvano Sreten Perović. Mladi Slovenci su ga histerično aplaudirajući dočekali kao heroja, njegova ga je draga javno poljubila, a Perović je, onako mokar i u skvašenom odijelu, sa svojom dragom na brodskoj palubi zaigrao možda svoj najljepši valcer u životu!
- Nijesmo malaksali od zavisti!
Ko ne bi bio zavidan na Perovića kao plivača, tanc-majstora, donosioca cvijeća damama, za koje je nekada znao da proda i studentski bon za večeru, meštra od etikecije, majstora za proslavljanje svojih rođendana i godišnjica književnog rada, naročito jubilarnih, i toliko drugih protokolarnih, konverzacionih i pitoreskno-pikantnih detalja, katkad i onih divno lascivnih u Perovićevoj maštovitoj interpretaciji. Perović je meni mogao zavidjeti, recimo, na broju brakova: jedan manje od mog i njegovog nekadašnjeg Predsjednika Republike i kuma mog najmlađeg brata Tomislava, gospodina Josipa Broza. Da sam u ranoj ženidbenoj mladosti, pa i onoj nešto zrelijoj, naišao na ženu kakva je Perovićeva Kosara-Gara, vjerovatno bi i broj mojih brakova bio kao i njegov - 1! Perović mi je mogao zavidjeti, a posigurnije, i na odnosu nekih poznatih dama prema meni, pa i one čiji veoma zanimljiv Dnevnik, u rukopisu, još čuva u svojoj porodičnoj arhivi. Mogao je Perović, da je htio, zavidjeti mi, recimo, i na dosta nekih „sitnica“ koje, moj dragi kolega, kod mene nije volio, a za sebe ih je toliko želio!
- Nijesmo jedan drugom žene preotimali!
Nijesmo, ali je moj dragi Perović zbog jedne moje dame ostao invalid u, koliko se sjećam, lijevoj ruci. Igrajući na žuru s tadašnjom mojom suprugom, gospođom Lepom Lekić-Brković, Perović se, kao veliki plesač, toliko prepustio ritmu valcera, izvođenju bravuroznih figura i onoj njegovoj omiljenoj i zaista maštovitoj plesnoj ekvibrilistici, da je njegova izrazito visoka partnerka, nešto viša od njega, u jednom trenutku izgubila ravnotežu i, mada obuhvaćena objema rukama svoga partnera, krenula leđima da pada na sto pun praznih staklenih čaša. Da bi ispao kavalijer do kraja, kakav zaista u takvim situacijama jeste, da bi zaštitio svoju partnerku od mogućih staklenih krhotina koje bi, da je došlo do pada na čaše, nagrdile njena leđa, Perović je hitro podmetnuo lijevu ruku pod partnerkina leđa. Na sto s čašama su skupa pali i dosta stakla porazbijali. Leđa moje supruge su ostala nepovrijeđena, a na Perovićevoj ruci, zapravo spoljnem dijelu šake, staklo je rasjeklo nekoliko žila! Povreda je bila ozbiljna: krvarile su presječene žile na Perovićevoj šaci. Odmah sam ga odveo u bolnicu. Moralo se i hirurški intervenisati. Do kraja sam ostao uz njega. Dugo sam svjedočio o njegovom hrabrom držanju, bez narkoze, na hirurškom stolu, a moja divna supruga, sada već bivša, i danas, vjerujem, priča o velikom kavalijerstvu njenog partnera te noći u plesu, ali i o njegovom virtuouznom igranju valcera, i uopšte plesu. Ostale su vidljive posljedice: jedan ili dva djelimično zgrčena prsta. Hirurška intervencija nije bila kakva je morala biti pri ovakvim ozljedama.
Bonus video:
