“Pozorište i njegova svrha ne svode se samo na definicije i nagađanja čemu ono služi. Na prvom mjestu pozorište je humano i plemenito i kao takvo čini svijet humanijim i plemenitijim mjestom za život. Mi se trudimo da to pokažemo svojim konkretnim potezima, radom i odnosom, i prema pozorištu i prema svijetu u kojem živimo”. To kaže glumac Đorđije Tatić najavljujući za “Vijesti” još jednu u nizu humanitarnih akcija koje pokreću umjetnici u posljednje vrijeme.
Komad “Žena koja je skuvala svog muža” zainteresovana publika može pogledati do večeras u 20 časova na Jutjub kanalu glumice Marije Đurić (https://youtu.be/7I_fH3KtwWM), a umjesto ulaznice, klasične karte za predstavu, trio u sastavu Tatić, Đurić i Anđelija Rondović pozivamo sve da podrže Fondaciju „Budi human“ tako što će poslati SMS sa brojem 1 na broj 14543.
“Predstava je dostupna za gledanje od sinoć u 20 časova, pa naredna 24 časa na Jutjubu. Tokom ta 24 časa možete poslati poruku (upišite/ukucajte 1 i pošaljite na 14543). Situcija koja nas je sve zadesila naučila nas je mnogo. prije svega, naučili smo da bez jedinstva i osjećaja koje treba da imamo - jedni za druge ‘ne postojimo’. Svijet se zaustavio i u svemu lošem učinio je i dobru stvar, konačno nas je okrenuo oko sebe”, poručuje Đurić.
Na pitanje kako su došli na ideju humane akcije ovog tipa i postoji li mogućnost da se ista produži na način da se link “otključava” po poslatom SMS-u, Rondović odgovara da je i to dobra ideja.
“Humanitarna akcija se nametnula sama po sebi kao dobro rješenje, jer smo mi svi sad u toliko lošem društvenom i ekonomskom položaju što se tiče življenja od umjetnosti, da jedino što možemo jeste da pozovemo ljude da uplate novac u neki fond. Link će biti otvoren 24 časa i ljudi će biti pozvani da pošalju sms poruku na broj koji ima Fondacija ‘Budi human’. Mi smo ovo dogovorili, a Fondaciju smo naknadno obavijestili, čak i poslije objave na mrežama, tako da je i Fondacija bila iznenađena. Nijesmo još razmišljali da li da napravimo neku varijantu za otključavanje linka ukoliko korisnik, tj. gledalac uplati donaciju. To bi neko mogao da preuzme da odradi umjesto nas, vjerujem da bi se kolege složile. Dobra ideja!”, kaže Rondović, a Tatić dodaje da je Korifej teatar čest pokretač inicijativa humanitarnog karaktera.
Na korak da se sa pozorišne scene izmjeste na drugu, bili su prinuđeni i prije pandemije virusa korona.
“Imali smo predstavu gotovu 2019. godine, ali smo teško sa njom dolazili do publike. Smatramo da smo uradili lijep posao i htjeli smo to da podijelimo sa publikom, ali smo imali problem sa prostorom. Mnogo bezuspješnih pokušaja nas je primoralo da tražimo prostor van pozorišnih sala i institucija, da prikažemo predstavu. Jednog dana koleginica Marija Đurić došla je sa idejom da predstavu odigramo na krovu zgrade u kojoj živi. To se nekako poklopilo sa početkom pandemije. Ta ideja je onda na njenu inicijativu prerasla u ovo što imamo danas”, otkriva dalje Tatić.
Rondović ističe da se sa te krovne terase pruža lijep pogled na Podgoricu, a prostor je bio pogodan za njihov program.
“Ne samo da je to sad vrlo popularno u svijetu, da se roof topovi prilagođavaju različitoj namjeni, već i da se sređuju, dekorišu i prenamjenjuju, i postaju značajan element kulture življenja i spoj sa nebom, zvijezdama i svježim vazduhom u velikim gradovima. Stare zgrade koje su građene u vrijeme socijalizma mnogo su bliže potrebi čovjeka nego ove danas, ne samo po svom prostornom i ekološkom segmentu, već i po toj (kako bi je nazvali?) mjeri življenja. Na kraju krajeva, na nama, nezavisnim umjetnicima, je da kreiramo nove sadržaje, da odgovaramo na izazove i da preživljavamo... Ovoga puta to radimo u dobrotvorne svrhe”, priča Rondović za “Vijesti” i nastavlja: “Umjetnost jeste humanost, ako ne i najhumanija grana baštine čovječanstva. Naša poruka je u tom smislu i usmjerena - da se oni kojima je najpotrebnije, a to su bolesna djeca, pomognu u ovo okrutno vrijeme, ali i s druge strane - da se skrene pažnja da smo ostavljeni da visimo na krovu. Lijepo nam je, ali ide zima”, poručuje ona.
Tatić kaže da su “ovom društvu više nego ikad, pored medicinskih radnika, potrebni umjetnici”, a upravo oni su se našli na tom zadatku, jer:
“Sivilo koje život nosi sa sobom jedino se može oplemeniti i obojiti duhovnošću, što umjetnost jeste. Bez te hrane, čovjek ne može ni u mnogo boljim uslovima odrasti u zdravu osobu, a ne u ovim uslovima koje je nametnula pandemija”, kaže on.
Tako troje glumaca stupaju na scenu u vremenu kad je pandemija virusa korona postavila zavjesu između gledaoca i glumca i život bez pozorišta “učinila sivljim nego što jeste”, no njih troje su odlučili da ipak dođu do publike. Predstava je zadržala sve elemente koje je i imala u prvobitnom izvođenju. Komad “Žena koja je skuvala svog muža” (u prevodu Đorđa Krivokapića) u produkciji Korifej teatra i Centra za kulturu Kolašin, ekipa je prerežirala uz pomoć prijatelja Filipa Rašovića i Radoja Burzana. Bave se višeslojnim muško-ženskim odnosima, na komičan način: muškarac balansira između dvije žene boreći se sa svojom prolaznošću i uzimajući od obje ono što mu je u toj borbi potrebno, jednačeći ih sa fiziološkim potrebama, ne uviđajući šta se “kuva”. “Ono čime smo još unaprijedili našu priču i učinili je zanimljivijom jeste scenografija, muzika koju je izvodio Petar Rutešić i scena ‘Krov’ na kojoj smo je i snimili. Što se glumačkog zadatka tiče i naše igre, ostalo je sve isto. Malo smo mizanscen prilagodili novom prostoru koji je, čini mi se, samo unaprijedio našu igru. S obzirom na to da smo snimali krajem novembra, po velikoj hladnoći, jedino sa te strane mogu reći da nije bilo lako”, priča Đurić s prepoznatljivim osmijehom, a to potvrđuje i Tatić...
“Nije puno toga promijenjeno, uslovljavao nas je prostor da mijenjamo mizanscen. Odnosi među likovima su isti. Tema, ideja komada kao i njegova osnovna anatomija, ostali su nepromijenjeni. Morali smo igru prilagoditi kameri, glumačka sredstva su malo drugačija, ali nije uticalo na osnovnu postavku predstave. Sad to više i ne funkcioniše kao pozorišna predstava, izgleda mi više kao televizijska drama”, dodaje on.
Rondović otkriva i da, iako je predstava u integritetu očuvana, ekipa je bila prinuđena da se prilagodi tehnici i uslovima kojima raspolaže...
“Novu scenografiju smo napravili od namještaja stana Marije Đurić i njenog oca Brana koji nam je pružio sve uslove toga dana. Naravno, Filip i Radoje su nam mnogo pomogli i pružili svoje znanje i savjete. Ne radi se o radikalnom prerežiranju, koliko o adaptiranju za oko kamere. Uveli smo i jedan dodatni element u odnosu na klasičnu predstavu - muziku na sceni, gdje nam je pomogao mladi, talentovali muzičar Petar Rutešić”, podsjeća Rondović.
Zahvalna na ponovnom spajanju sa publikom i uz poruku svima da pokažu solidarnost i humanost, Đurić poručuje da je dobra volja ključ svega.
“Naučili smo da radimo samo kad nas neko pozove i predloži ulogu, onda kad neki projekat servira ili pozorišna ili filmska produkcija. Želim(o) da budem(o) primjer da ne moramo čekati. Sve što je potrebno jeste dobra volja. Danas sam srećna zato što pored sebe imam divnu, talentovanu ekipu i što smo zajedničkim snagama napravili jedno humano i dobro djelo. Iskoristiću priliku i da se zahvalim Opštini Kolašin koja nam je 2018. godine pomogla da izvedemo premijeru predstave”, zaključuje Đurić.
Uslovi su i ranije bili kao da je pandemija
Anđelija Rondović kaže da ih je korona sada popela na krov, ali su i prije bili "negdje na krovu".
"I figurativno i suštinski. Teško je mladim ljudima koji završavaju umjetničke akademije jer prostora za zapošljavanje nema, a rad u teatrima je usporen zbog situacije, probe se odlažu, a premijere održavaju čak i bez publike. Ostaje nam da se nadamo da će nam uslovi i mjere dozvoliti da završimo zaista bogate planove koje imamo pred sobom", ističe Rondović koja podsjeća na projekte Korifej teatra koji su u procesu: „Mali Tesla“ u režiji Petra Pejakovića, „Ifigenija“ u režiji Zorana Rakočevića i dva autorska projekta „Pismo“ i „Dejstvo gama zraka na sablasne nevene“ kolektivne režije.
"I svakako je dobro da smo se lijepo uvezali kao koproducenti: Korifej teatar, Dramski studio 'Prazan prostor', KIC 'Zeta' Golubovci, Centar za kulturu Kolašin i Centar za kulturu Bijelo Polje", dodaje Đurić.
Da projekata ima mnogo potvrđuje i Đorđije Tatić, a pored pozorišnih, tu su i filmski, kao i radio drame... No, nije se mnogo promijenilo u odnosu na ranije, makar za njih.
"Mi smo i ranije radili kao da je pandemija, takvi su nam uslovi bili. Ovo sada nije nikakva novina. Samo smo još jače i uz više podrške, kao što vidite, nastavili da radimo", ističe on. Ipak, glumcu je neophodna živa scena i razmjena energije.
"Tehnologija i teatar mogu da sarađuju, ne znamo još koje su sve mogućnosti. To je teren koji se ispituje... Ovo su samo prelazna rješenja, dok se sve ne vrati u normalu, da sivilo ne pređe u još veće. No, bez razmjene energije između glumca i gledaoca nijesmo u potpunosti živi. U suštini, mi glumci smo stvarno živi jedino kada igramo", zaključuje Tatić, a to potvrđuje i Marija Đurić.
"Ovu situaciju smo svi teško podnijeli. Biti na sceni i ispred publike je čar našeg posla. Nažalost, skoro godinu dana mi ne živimo taj osjećaj. Ovo jeste pokušaj da se opet spojimo sa publikom, ali ipak, nije nadomjestio beskrajno dobar osjećaj igre koji imamo na pozorišnim daskama".
Bonus video:
