Bog se dragi na Srbe razljuti za njihova smrtna sagrešenja. Njegoš, Gorski vijenac
Jad me nađe od Vanje Kovačevića, kulturnog pregaoca opšte prakse, a ujedno i novinara RTCG - kojemu, izgleda, ni na kraj pameti nije da prizna zlodjelo koje mu stavljam na teret - ali ne mogu ovom prilikom o detaljima, jer još nije pala presuda u sporu između nas dvojice o kojem odlučuje nadležni pravosudni organ - Sud za prekršaje u Podgorici - slava mu i milost.
Nad mojom egzistencijom se, ukratko, nadvio crni oblak - koji prijeti da me pokoleba u mojoj bezgraničnoj vjeri u ljude i njihove dobre namjere. Zakon veli, molim vas, da je - u slučaju da se ispostavi da su moje optužbe na račun Kovačevića bez osnove - kazna do 1.000 eura - što je vrlo blizu svotici koju prihodujem na godišnjem nivou za angažman u Vijestima.
U međuvremenu sam, ponukan negativnim iskustvom - ali i tvitom iza kojega stoji Američka ambasada u Podgorici (twitter.com/USEmbassyMNE, 9. decembar) - a povodom optužbi koje je gospođa Tamara Nikčević (RTCG, Teleskopija, 8. decembar) iznijela na račun američke ambasadorke u CG, njene ekselencije Džudi Rajzing Rajnke (Judy Rising Reinke), u kojem stoji, citiraću: “Razočaravajuće je vidjeti takav neprofesionalizam od strane javnog medijskog servisa (RTCG - op.a.) koji ima mandat da informiše a ne da obmanjuje javnost” - počeo da radim na seriji vrlo profesionalnih tekstova u kojima ću se detaljno baviti kompleksnim fenomenom plagiranja u CG medijima - što je, ujedno, i svojevrsni vid obmanjivanja javnosti - s akcentom na latentnoj, odnosno recentnoj plagijatorskoj praksi u RTCG, svakako.
Neprofesionalizam u RTCG je opšte mjesto. Neka mi oproste ljudi iz RTCG - ogromna većina koja profesionalno i odgovorno vrši svoju dužnost - jer je nepobitna činjenica da iza izrazito negativnog utiska o RTCG u tzv. progresivnoj javnosti, stoji tek par pokvarenih jabuka.
Ta medijska kuća je, sa druge strane, servis svih građana CG - svih nas - i svi smo mi pozvani da ukažemo ljudima iz te kuće na njihova silna sagrješenja o profesionalnu etiku.
Namjeravam, takođe, opet ponukan istim - vrlo negativnim iskustvom - da potražim savjet od ljudi iz crnogorskih NVO koji su se bavili problemom plagiranja - a po pitanju plagiranja djelova moga teksta u jednom dokumentarnom filmu. Zanima me, konkretno - koje su mi opcije ako riješim da tužim autora, a ujedno i producenta pomenutog dokumentarca - za plagiranje. Za svaku informaciju i svaki savjet po tom pitanju, biću i vama, cijenjeni publikume, vrlo zahvalan.
Al’ plagiranju stati nogom za vrat, kako reče pjesnik, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvjetlija!
Uostalom, ako si prebacio 50 godina, prijatelju moj, a nijesi involviran u barem tri sudska spora (od kojih je samo jedan imovinski) - onda se, što bi rekli naši stari, nijesi imao rašta ni roditi.
And now for something completely different...
Slučaj je htio da u prošli ponedeljak, 7. decembra, listajući domaće portale, naletim na fotografiju sa koje nas gledaju pomenuta gospođa Rajnke, američka ambasadorka - slava joj i milost - i gospodin Đorđe Radulović, novi ministar vanjskih poslova - oboje pod maskama, sve u skladu sa antiepidemijskim mjerama.
Ako sam i gajio neznatni djelić sumnje da je nova Vlada iskreno okrenuta Zapadu - ili, kako reče gospodin Krivokapić u ekspozeu: “Spoljnopolitički prioriteti ostaju pristupanje i članstvo u Evropskoj uniji, kao i ispunjavanje preuzetih obaveza kroz članstvo u NATO alijansi i drugim međunarodnim organizacijama” - onda je prizor na pomenutoj fotografiji - uz sve ostale vesele prizore kojima nam je dočaran prvi radni dan naše nove Vlade - slava joj i milost - otklonio sve moje dileme.
Ne velim da mi srce nije poskakivalo od radosti dok sam listao fotografije na oficijelnoj Internet stranici Vlade CG (gov.me) - fotografije na kojima figurira prof. dr Zdravko Krivokapić, novi premijer, u raznim kombinacijama (te sa odlazećim premijerom, te sa američkom ambasadorkom, te sa šeficom Delegacije EU u CG, te sa njemačkim ambasadorom...) - ali moram priznati da je najdublji utisak na mene ipak ostavila fotografija na kojoj je pomenuti prizor iz Radulovićevog ofisa - tj. kabineta.
Uz opasku da pozdrav pesnicama - pesnica o pesnicu - koji su demonstrirali Rajnke i Radulović - češće srećemo u borilačnim sportovima - na promocijima predstojećih mečeva, na primjer, ili prilikom zvaničnog mjerenja boraca - nego u strogo formalnim diplomatskim prilikama - ne mogu a da ne priznam da mi je drago što su Rajnke i Radulović, očigledno, počeli da grade mostove američko-crnogorske bilateralne saradnje.
Moram da primijetim, takođe, da sa fotografije zrači opuštenost i relaksiranost. I upravo je tu problem - ako to uopšte možemo nazvati problemom. Naime, par dana prije nego što ću naletjeti na fotografiju ambasadorke Rajnke i ministra Radulovića - naletio sam na fotografiju - svjedočanstvo o skorašnjem susretu njegove ekselencije Vladimira Božovića, doskorašnjeg ambasadora Srbije u Crnoj Gori, i gospodina Darmanovića, doskorašnjeg ministra vanjskih poslova - u istom tom kabitetu u kojem su se sreli Rajnke i Radulović - što će reći da je Radulović, prvog radnog dana na novom radnom mjestu, ne časeći ni časa, uletio u kabinet svoga prethodnika - dok se Darmanovićevo višegodišnje prisustvo u tom prostoru i te kako osjećalo, ako se razumijemo - dok je Darmanovićeva udobna radna stolica, što bi se reklo, još uvijek bila topla...
Ovdje se otvara široko polje asocijacija - od kojih se najinteresantnija tiče odnosa individue (ministra Radulovića, konkretno) prema prostoru u kojem radi - u kojem obavlja dužnosti u okviru svojih nadležnosti. Činjenica je, molim vas, da se paralalnom analizom ove dvije fotografije - ako znamo, naglašavam, da je fotografija gospođe Rajnke i Radulovića nastala u prvim satima Radulovićevog prvog radnog dana na novoj funkciji - dolazi do zaključka da Radulović svoj radni prostor doživljava, otprilike, kao hotelsku sobu - što se kosi sa nekim mojim predstavama o odnosu čovjeka - ministra, molim vas - prema prostoru u kojem radi i u kojem prima visoke zvanice...
“Ovalna soba je renovirana od poda do plafona”, prenijeli su svjetski mediji 21. januara davne 2017. godine, “to je prvo što su novinari konstatovali kada su dovedeni u centralnu sobu u Bijeloj kući u petak uveče - prvi put od kada je Tramp predsjednik - da bi gledali kako on potpisuje uredbe i druga dokumenta u svojim prvim satima na dužnosti”.
Da je Radulović barem otvorio prozore - da provjetri Darmanovićev kabinet... Zašto to nije učinio, možemo samo da nagađamo. Ako mene pitate, rekao bih da upravo u simboličkoj ravni postoji jak argument u korist promptnog ulijetanja Radulovića u Darmanovićev kabinet - a to je insistiranje na kontinuitetu u spoljnopolitičkom kursu CG. Naša mala barka, dakle, nastavlja da plovi mirnim vodama - strogo po prethodno zacrtanom kursu. I poslije Darmanovića, što bi se reklo - Darmanović.
Toliko o kontinuitetu (i drugim demonima...).
OK, nastavak o neophodnim diskontinuitetima u ostalim sferama djelovanja naše nove Vlade - slava joj i milost - u odnosu na djelovanje prethodne Vlade - i njoj slava i milost - u narednom, ili u nekom od narednih brojeva.
Bonus video:
