Diskriminacija i osuđivanje neistomišljenika i “drugačijih” nije nepoznanica na području Zapadnog Balkana gdje žive veoma ljubazni, srdačni, gostoljubivi, plemeniti i tolerantni ljudi. Takvi ljudi su se, ipak, međusobno ubijali prije dvije, tri decenije. Takvi ljudi, ljubazni, plemeniti, tolerantni, i danas se dijele po nacionalnosti, jeziku kojim govore, vjeri kojoj pripadaju. I danas, u 21. vijeku, teško se prihvataju međusobne razlike, po bilo kom osnovu. Za svoja prava mnogi se i danas bore.
O svemu tome, kroz priču o borbi za pravo da volite koga god želite, govorio je mladi reditelj Ado Hasanović iz Bosne i Hercegovine. Hasanović je rođen u Srebrenici, studirao je u Sarajevu, pa zatim u Rimu, gdje sada živi i radi. On je prošle godine godine snimio kratki dokumentarni film “Nek’ je što šarenije” koji se bavi temom prve Povorke ponosa u Bosni i Hercegovini, održane 8. septembra 2019. godine u Sarajevu. Priča govori o ljubavi koju je nemoguće (od)uzeti, ali nije ni omogućena svakome ravnopravno, a definitivno je da je svima fali. Film je prikazan u okviru ovogodišnjeg Crnogorskog festivala filma o ljudskim pravima “Ubrzaj” 2020.
Hasanović u ovom dokumentarcu propituje stavove i osjećaje koje stanovništvo, ruralno i gradsko, gaji prema LGBTIQ zajednici, prikazuje i protestnu šetnju protiv Povorke ponosa održanu u isto vrijeme u Sarajevu, ali predstavlja i vrijeme i okolnosti u kojima akteri žive. “Nek je što šarenije” donosi upravo šarenolikost Sarajeva, Bosne i Hercegovine, pa i regiona - nekadašnje Jugoslavije. U svojim dosadašnjim kratkim ostvarenjima problematizuje teme o kojima se ćuti i preispituje tabue.
Hasanović se edukovao na prestižnoj Nacionalnoj školi filma Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu, a od 2015. godine je umjetnički direktor Mediteranskog festivala kratkog filma “Putevi autora”. O filmu, ljudskim pravima, životu na Balkanu, odlasku iz svoje države, Hasanović govori za “Vijesti”.
Film počinje kadrovima sa sela i komentarom jednog od aktera koji, dok se žali i uništava ambroziju i korov (simbolično? - pitala sam se dok sam drugi put gledala film), kaže da je Parada ponosa u Sarajevu nešto najgore što se moglo desiti i da je to sramota za 21. vijek, a kasnije i jedna mlada djevojka kaže da “to ne treba podržati”, niti region niti Sarajevo. Zbog čega ste se odlučili baš za takav početak?
Ja sam, prije svega, želio da napravim film koji će da predstavlja različitosti. Ideja je bila krenuti sa Stolca, sa nekog ruralnog mjesta i onda se spustiti u grad. To je nekako isto kao i sa civilizacijom. Civilizacija je krenula iz prirode, kada ničega nije bilo. Želio sam da vidim kakvi će biti komentari ljudi na selu i komentari ljudi u gradu. U jednom trenutku sam shvatio da nema velike razlike u tome kako ljudi razmišljaju. To sam zaključio na osnovu velikog broja intervjua koje sam uradio sa ljudima koji su pristali da govore za ovaj film. Naravno, postoji ta razlika u edukaciji između ljudi u selu i gradu. Ja sam očekivao da će ljudi u gradu biti optimističniji, ali na kraju i sami znamo da je samo dva odsto njih bilo za povorku, dva odsto je podržavalo prvi Prajd u Sarajevu.
Kažete da ste željeli da ukažete na različitosti... Meni se to uklapa i u sam naziv filma “Nek je što šarenije” koji pokazuje bogatstvo različitih boja, a onda i shvatanja, zajedništva svih tih boja i ljepotu koju to nosi... Sa druge strane, šarenilo predstavlja otklon od jednoumlja i klasične crne i bijele...
Naslov dolazi od jednog mog prijatelja i kolege, mladog sarajevskog glumca Farisa Pinje koji je napisao poeziju i posvetio mi je. A posvećena poezija se zove “Nek je što šarenije” i nastala je u jednom vrlo kratkom periodu. Mnogo me je inspirisala da napravim film, strukturu, naraciju, pomogla mi je od početka do kraja. Upravo je to što ste vi rekli, i sam naslov objašnjava cijelu moju ideju, želio sam pokazati bogatstvo različitosti i različite odgovore, kontraste ljudi... I u filmu se pojavljuju glasovi ljudi, odnosno građani koji iskazuju svoj stav, ne onakav kakav sam ja želio ili kakav sam im sugerisao da je poželjan, već iskren stav o prvoj Povorci ponosa u Sarajevu. Snimanje se dešavalo prije, tokom i nakon Parade ponosa.
I kakvi su Vaši utisci iz ta tri razdoblja - prije, tokom i nakon povorke, a kakve su reakcije ljudi?
Utisci su vrlo šareni, da se tako izrazim. (smijeh) Moram priznati da je bila zaista napeta situacija prilikom snimanja, posebno taj dan, odnosno noć, prije nego što će se desiti Povorka u Sarajevu... Bila je čudna energija na ulicama. Ljudi su bili neodlučni, nijesu znali kako da se postave prema ovoj tematici, jer svi znamo da je ovo jedna tabu tema o kojoj se izbjegava pričati. Jednostavno, različiti su stavovi, a negativnih je bilo najviše. Cijela situacija je bila vrlo čudna, ali mislim da niko zaista nije želio nasilje, svi su priželjkivali mir, makar od ljudi sa kojima sam ja razgovarao, a razgovarao sam sa mnogo njih - imao sam sedam sati snimljenog materijala... Niko nije znao šta se može očekivati, ali niko se nije ni nadao nečemu lošem i to mi je drago. Upravo je to nešto najljepše što se desilo na prvom sarajevskom Prajdu - to što je završeno bez fizičkog nasilja na ulicama. Bilo je verbalnih prozivki, transparenata, ali ako se to zanemari, fizičkog nasilja nije bilo. Moram napomenuti i da je jako bitna stvar to što je islamski lider dva dana prije samog održavanja povorke pozvao ljude, odnosno pročitao se proglas u svim džamijama u Bosni i Hercegovini, da ne čine nasilje. Mislim da je to pozitivno uticalo na ljude. To je takođe jedna od dobrih stvari koja se desila u Bosni i Hercegovini, što mi je potvrdila i Lejla Huremović, jedna od organizatorki, da je to lijep gest da jedan vjerski lider u jednoj državi pozove ljude da se suzdrže od nasilja jer je ono veliki grijeh.
Pozdravljam gest! U Crnoj Gori ove godine, zbog preventivnih mjera usljed pandemije virusa korona, neće biti tradicionalne šetnje na ulicama, ali je Parada ponosa, kao i sedmica ponosa, prenesena u virtuelni prostor. Među dijelom stanovništva u Crnoj Gori vlada slično mišljenje - protiv su Prajda i ne prihvataju takvu različitost. Međutim, posljednjih godina Parade ponosa prolaze u dobroj atmosferi. Koliko su one važan segment za podizanje svijesti u društvu?
Mislim da je jako bitno podizati svijest o pravima LGBT zajednice, jer, kada se postavlja to pitanje i značaj istoga to ukazuje da su prava tih ljudi još uvijek ugrožena. Prije svega, to je borba da imate pravo da volite koga želite, a mislim da vam to pravo niko, a ma baš niko, ne može osporavati. Bitno je organizovati Povorke. Znam da su u Sarajevu bili razni transparenti i znam da su ti ljudi učestvovali i u raznim drugim aktivnostima putem kojih se zalažu i bore za temeljna ljudska prava. Pozdravljam događaj koji se održava u Crnoj Gori. Imao sam priliku da slušam i upoznam predstavnike crnogorske LGBT zajednice. Dobra stvar je što njihovi životi više nijesu ugroženi, policija više ne čuva njihove kuće, a to je zajednički napredak svih građana Crne Gore.
Koliko film može doprinijeti prihvatanju različitosti?
Mi preko filma imamo priliku upoznati druge kulture, čuti druge jezike, vidjeti običaje, tradiciju drugih i drugačijih ljudi. Film nam zaista daje mogućnost da putujemo kroz taj momenat, kroz platno, televizore, laptopove, a posebno u periodu pandemije. Imamo priliku da se prebacimo u svijet koji gledamo i da mnogo toga naučimo. Ljudi, kad pogledaju bilo kakav film, mogu se složiti sa nekim stvarima ili ne, ali svakako će oni upoznati druge kulture i drugačija razmišljanja, što je veoma pozitivno. Ukazati na neke neusklađenosti u društvu je cilj svakog umjetnika i autora - da prikaže nešto, bez obzira koja je forma, žanr u pitanju. Film utiče na našu emociju, pa čak i kada je fikcija u pitanju, čovjek osjeća ono što se dešava u filmu.
Kroz uvod i naraciju svog filma definišete prostor, kulturu i okolnosti u kojima se radnja odvija. Jedna od prvih rečenica je da se kod nas najčešće govori da je neko rođen prije ili poslije rata, a podsjećaš i da “niko od nas ne može odlučiti gdje će se roditi i gdje će umrijeti”. Da li ste ovim kratkim dokumentarcom željeli da obuhvatite i širi prostor od Sarajeva i Bosne i Hercegovine?
Kada sam radio na pripremi scenarija i strategijama realizacije filma, krenuo sam od tačke gledišta jednog običnog čovjeka. Znači, moj fokus je bio na građanima, pa tako, građani sa svojim izjavama i ja sa svojom naracijom, činimo ovaj film. Ja sam želio ispričati jednu priču koja se dešava u Sarajevu, odnosno u Bosni i Hercegovini. Nakon Sarajevo Film Festivala, “Nek je što šarenije” je selektovan i na Shanghai Queer film festivalu, u Kini, a ta selekcija nam je doprinijela da shvatimo da je ovo vrlo univerzalan film koji govori o istim problemima sa kojima se svi ljudi, odnosno LGBTIQ zajednica, susreću u svakoj od država. Ja sam scenario pisao zajedno sa mojom koleginicom iz Holandije Prišom Van Der Mulen, i koleginicom iz Italije Kiarom Krućiati. Nakon što smo napisali scenario i napravili strukturu filma krenuli smo u snimanje. Naravno, nijesmo mogli napisati izjave ljudi, ali s obzirom na to da je već mnogo ljudi u tom periodu anketiralo ljude, mi smo mogli znati šta da očekujemo, otprilike. Tako sam ja znao da želim da tražim sagovornike koji, prije svega, imaju neku autentičnost, bilo da je u pitanju fizionomija ili ekspresivnost...
Definitivno su upečatljive i njihove rečenice, poput “Nema razlika između građana na Balkanu” ali i onaj razgovor gdje jedan stariji čovjek kaže da nema ništa protiv LGBT osoba, a na pitanje šta bi uradio/kako bi se osjećao da je neko iz njegove uže porodice LGBT ćuti i razmišlja, a drugi zatim odgovara “Zakl’o bi ga”. U naraciji bih izdvojila još i rečenicu: “Poznati smo da pričamo isti jezik, ali ga zovemo različitim imenima”... Jezik je, recimo, (bio) predmet podjela u Crnoj Gori... Dok je prilično bolna rečenica: “Mi smo dobri i tolerantni ljudi koji su ubijali jedni druge prije 25 godina”...
To su sve činjenice koje su se, nažalost, desile na prostorima bivše Jugoslavije gdje su ljudi... Ne znam šta da kažem. Desio se jedan užasan rat u kojem je nastradalo mnogo nevinih ljudi. U filmu ja to izgovaram zato što se ljudi još uvijek oporavljaju od rata. Prošlo je 25 godina, a mnogi još uvijek nijesu pronašli svoj smiraj, mnogi tragaju za svojim nestalim... Što se tiče jezika, i u Bosni i Hercegovini imamo podjele zbog toga. U pitanju je jedan te isti jezik, međutim po Ustavi BIH mi pričamo bosanski, hrvatski i srpski jezik. Iskoristio sam priliko da i to kažem, jer to je isti jezik, mi isto razgovaramo, nekada je i akcenat isti, ali ipak je to sloboda i demokratija našeg društva, nazivati ga različito. U nekim situacijama, tokom naracije, neki moji komentari su i sarkastični i ironični, ali, na kraju krajeva su i iskreni, nažalost. To je sve bio jedan miks gdje sam želio da zaista sve ono što osjećam u stomaku, stavim u ovaj film, u jednu kratku formu, ne bih li ispričao priču prvog Prajda u Sarajevu. Želio sam da se dodirnem i svih drugim stvari koje tište i tiču se tih ljudi. Želio sam da svi vidimo, da saznamo mjesto i vrijeme, ali i uslove i okolnosti pod kojima se održava taj Prajd. Iz tog razloga sam želio da izdvojim i te druge teme, ali da se ne zadržavam na njima, već da neko, kada gleda ovaj film iz nekog drugog dijela svijeta, može da razumije cijelu priču.
Meni se to i dopalo. A onda i, možda, ključno: “Neko je jednom rekao ne postoji lijek za ljubav, potrebno je više voljeti. A šta je sa mržnjom, postoji li lijek za mržnju? Zašto ne može biti isto - voljeti više?” - može li se to shvatiti i kao svojevrsna poruka tvoje priče i filma?
Tako je, to je vrlo bitno za naše društvo - voljeti više. Upravo to treba da bude lijek za mržnju - voljeti više. Ja znam da su ljudi kod nas vrlo temperamentni i pod velikim nabojem emocija, međutim mislim da treba da budemo tolerantniji u nekim situacijama, treba gledati u budućnost, izgraditi i očuvati mir... Treba biti takav kakav jesi, a svako je različit, raznolik, bogat za sebe, i to nas čini vrlo ponosnim i mislim da ne treba osuđivati manjine i grupe, jer svi mi već znamo šta se dešavalo kada su se neke grupe ljudi u prošlosti etiketirale, prozivale, eleminisale i slično - to je otišlo u pogrešnom smjeru i nadam se da smo mi sa tom pričom završili i da je vrijeme da idemo dalje. Isto kao i Crna Gora, i Bosna i Hercegovina je na putu da bude dio Evropske unije, što vjerujem da će nam svima donijeti boljitak. Nadam se da ćemo putovati više, upoznati druge kulture i uvidjeti da ima ljudi koji razmišljaju i slično i različito.
Neka to bude i pouka i poruka. I za kraj, kako ispraćamo 2020. godinu, imaš li neka očekivanja od iduće i planove za dalje?
Ova godina je bila vrlo čudna i, da iskreno kažem, jedna od najgorih godina, zbog korone i svega... Ni sada niko ne zna koliko će sve ovo dugo da traje. Moj cilj je da nastavim raditi na svom prvom igranom dugometražnom filmu, a trenutno radim i na radionicama sa svojim studentima na sjeveru Italije. I to je čudno, sa maskama, dezinfekcijom, svi su odvojeni, idu na različita mjesta, izbjegavamo blizinu... Radim i jedan filmski festival na Sardiniji, tražim način da postojimo... Veoma je čudna situacija, ali ne smijemo se predati. Poruka bi bila i da radimo više na sebi, da više čitamo, da više slušamo jedni druge i da više volimo, i sebe i druge. Mislim da je to veoma bitno.
Bavi se porodicom i tabuima
Većina tvojih filmova se vodi pričama na koje se ćuti, rušenjem tabua. Osjećaš li to kao neki “viši cilj”, sopstvenu misiju? Koliko te je oblikovalo i to što si iz Srebrenice, živio si u Sarajevu, otišao si i sada živiš i radiš u Rimu?
Mislim da sam više bio isfrustriran nekim neugodnim pitanjima. Prvenstveno se bavim nekim porodičnim temama u okviru kojih obrađujem tabue, odnosno nasilje koje je skriveno u porodici i koje u jednom trenutku eksplodira, ili nekim stvarima zbog kojih vas ljudi optužuju, a onda ispada da su oni gori, odnosno javna je tajna da jesu, ali niko o tome ne priča. Možda je i zbog toga što ste rekli... Živio sam u Srebrenici, snimio sam tamo filmove. Onda sam došao u Sarajevo, završio Filmsku akademiju nakon koje sam otišao u Rim gdje i sada živim i snimam. Mogu izdvojiti neka tri perioda sebe, međutim još uvijek sam na početku i još uvijek pripremam moj prvi igrani dugometražni film. On će biti posvećen i fokusiran na jednu porodicu, na odnos kćerke i oca. Tu će kćerka otkriti pravu istinu o svom ocu, vidjećemo koji su to elementi priče i naracije... Rad na filmu je kompleksan, izgradnja jednog scenarija, prije svega. Imati znanje o onome što se krije iza, sve je to veoma kompleksno. Nijesam napravio mnogo dokumentarnih filmova, ali mi je baš drago što sam napravio film “Nek je što šarenije” i što je prikazan u Crnoj Gori u okviru Filmskog festivala o ljudskim pravima “Ubrzaj”, kao i u nekim drugim krajevima svijeta. Projekat je realizovan zahvaljujući podršci programa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI) koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), uz finansijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Srećan sam da je neko prepoznao značaj tematike koju sam odlučio da obrađujem. Naime, u trenutku kada sam odlučio da pravim film, konkurs Fondacije za kinematografiju BIH je već prošao.
Mladi odlaze jer ne mogu da se razvijaju u svom mjestu
Odlazak mladih je jedan od najvećih problema sa kojima se region suočava, a i ti si sam napustio ovaj prostor... Šta može biti rješenje za to, a šta dodatno podstiče na odlazak?
To se dešava svuda u regionu. Svakog mjeseca i svake godine ogromni broj mladih ljudi odlazi i napušta prvo male gradove i odlazi u velike centre svoje države, a onda planira i odlazi dalje. Razlog za to je što ne mogu da se razvijaju u svom mjestu, nemaju mogućnosti da rade prije svega. Ne postoji sistem vrijednosti da se nagrade osobe koje više rade, već se radi i prekovremeno, plate su niske i mladi ljudi na to neće da pristaju jer putem društvenih mreža vide svoje vršnjake i život na drugim mjestima koji ih inspiriše da napuste svoje mjesto i potraže, a zatim i pronađu, neku bolju budućnost.
Treba se boriti
S obzirom na to da već nekoliko godina živite u Italiji, da li biste mogli uporediti društvo i cjelokupan sistem u Italiji i u BIH, odnosno regionu?
Ono što mogu sa sigurnošću da kažem jeste da ovdje mladi ljudi imaju više mogućnosti. Ovdje postoji mnogo grantova namijenjenih za kulturu, umjetnost, film. Samo u Rimu postoji više od 20 raznih filmskih festivala. To je sve država omogućila. Ljudi imaju poslove, rade u svojim strukama. Više od 200 miliona eura je budžet namijenjen kinematografiji u Italiji, a u BIH je oko 800.000 eura ukupno namijenjeno za kinematografiju. Mislim da je politika tu glavni problem, a čini mi se da zbog istih stvari pati i regija. Vidi se kolika je sila italijanske (filmske) industrije u odnosu na našu regiju na Balkanu. Ja se iskreno nadam da će se to vremenom promijeniti, ali mislim da to mnogo zavisi i od građana. Oni se moraju više boriti za svoja prava. Za sebe i svoja prava se bore građani i na Prajdu. Treba se boriti i za mnogo drugih stvari! Treba se boriti za posao u struci, koliko je samo sjajnih studenata, velikih talenata koji su primorani da odu u druge države, možda i da zamrze svoju vlastitu...
Bonus video:
