Metju Diks (1971) američki je romanopisac, pripovijedač, kolumnista, dramaturg, bloger i nastavnik u osnovnoj školi.
Prvi roman Something Missing objavio je 2009. Posije toga je objavio još tri romana.
Romani su mu prevedeni na 26 jezika. U Velikoj Britaniji je objavljivao radove pod pseudonimom Metju Grin.
Živi u Njuingtonu u Konektikatu sa suprugom Elišom i dvoje djece.
U Vašoj biografiji se kaže da ste romanopisac, pripovijedač, kolumnist, dramatičar, bloger i učitelj. Čemu posvećujete najviše vremena?
- To je teško. Tokom dana radim kao nastavnik u osnovnoj školi, a vikendima, večernjim satima i tokom ljetnog odmora podučavam pripovijedanje priča, javni govor i komunikacijske strategije za odrasle, ali vjerovatno pišem upravo toliko. Pisanje poprima sve oblike koje ste naveli, ali pišem mnogo. Tako da je to velika stvar. Mislim čak i oko toga.
Vi ste bili i dobar muzičar, svirali ste nekoliko instrumenata - flautu, bubnjeve, fagot... Fagot je instrument koji potiče iz Francuske i Italije, ali i iz Brazila. Svaki fagotista, osim muzičkog talenta, mora imati i veoma jaka pluća, otkud ljubav prema ovom instrumentu?
- Muzičku karijeru započeo sam kao flautista, ali nijesam volio instrument. Moja majka me je prisiljavala na to jer je mislila da će biti tiho. Pa kada sam u mojoj srednjoj školi otišao njihov prvi fagotista, odmah sam se dobrovoljno javio da naučim da ga sviram. Bilo šta samo da izbjegnem flautu. A pošto moja škola ima nacionalno rangiran marširajući bend, a fagot nije instrument marširajućeg benda, poslije pola godine pridružio sam se bubnjarima i svirao sam fagot tokom druge polovine.
Dva puta bili ste blizu smrti. U jednoj automobilskoj nesreći izgubili ste svijest, disanje je bilo prestalo, puls ugašen. A onda se dogodilo čudo: pred dolazak u bolnicu, vi ste oživjeli. Imate li neko posebno, iskustvo vezano za taj slučaj?
- Ti su trenuci bili zastrašujući i život se mijenjao iz perspektive koju su nudili, ali u oba slučaja nijesam imao pojma da ću uskoro umrijeti. Oba puta sam skliznuo u nesvijest, ali ni na trenutak nijesam pomislio da ću prestati da dišem ili da će mi srce prestati da kuca. I nažalost, u oba slučaja nema pogleda u nebo. Nema bijelog svjetla. To možda nije dobro za mene.
Danas, Vi ste poznati bestseler pisac, Vaši se romani prevode na mnoge svjetske jezike. Šta je, osim Vaše spisateljske sposobnosti, najviše doprinijelo tome velikom uspjehu?
- Nijesam siguran koliko sam poznat, ali sav svoj uspjeh može se pripisati mojoj spremnosti da nemilosrdno radim. Ničemu više. Možda sam imao neku sklonost kad sam počeo da pišem, ali pisao sam svaki dan svog života bez izuzetka još od svoje 17 godine, tako da sam puno usavršio svoj zanat prije nego što sam išta objavio. Jednostavno sam plovio svojim zanatom sa velikom dosljednošću, ozbiljnošću i strpljenjem, a to se na kraju isplatilo.
U Vašem prvom romanu “Something missing” stvorili ste lik Martina, kriminalca genijalnih sposobnosti. Martin, u toku dužeg vremenskog perioda, krade razne predmete skoro od istih ljudi, a njegova krađa ostaje neprimijećena. Šta Vas je navelo da stvorite ovaj neobični lik?
- Večerao sam jedne noći sa prijateljicom. Kad je stigla do stola, pojavila se uznemirena, pa sam je pitao šta nije u redu. Objasnila je da je otvorila kutiju sa nakitom, ali da je pronašla samo jednu od dvije minđuše, koje je željela da nosi te večeri. Pretpostavila je da je nekako izgubila drugu. Rekao sam: “Šta ako je neko ukrao minđušu, a drugu je ostavio iza sebe, da se nikad ne bi posumnjalo u krađu?” Moj roman je rođen u toj rečenici.
U svom romanu “Unexpectedly, Milo” pišete o Milou Sladeu, trideset trogodišnjem pomoćniku u zdravstvu, koji, svojim neobičnim svjedočenjem, želi da raskine svoj problematični brak. Ko je taj čudni čovjek, koji za sve okrivljuje sebe?
- Mislim da je Milo čovek koji je proveo svoj život skrivajući tajnu koja mu je zadavala ogroman teret. Stvari se konačno počinju da raspadaju kad ga upoznamo.
Koliko je Milo bio svjesan svog psihičkog stanja, kakav je njegov kraj?
- Mislim da je Milo svjestan svog mentalnog stanja kroz cijeli roman. Zna svoju borbu. On to jednostavno ne može riješiti.
Život Daniela Mayrocka u vašem romanu “Tventy-One Truths about Love” iz dana u dan postaje sve teži. Koliko, upravo nevolje i nedaće, nagone čovjeka (pa čak i primoravaju ga) da korektnije shvati suštinu svog života?
- Ja sam osoba koja je iskusila svoj udio u nesreći.
Umro dva puta i vraćen preko kardiopulmonalne reanimacije.
Uhapšen, zatvoren i osuđen za zločin koji nijesam počinio.
Beskućnik.
Žrtva stravičnog naoružanog razbojnika.
To je samo vrh ledenog brijega.
Znam da nevolja i nesreća čovjeku čine mnogo sjajnih stvari, pod uslovom da izađete na drugu stranu. Ona nudi perspektivu. Snagu. Samopouzdanje da možete više nego što ste ikada zamislili. Omogućeno mi je da pronađem sreću iza svakog ugla. Da donosim odluke na osnovu moje budućnosti, a ne straha i stresa trenutka. Ali prvo morate da preživite nesreću. To nije uvijek dato.
Daniel Mayrock ima poseban pogled na svijet. On svoje pogrešne planove, koji su ga doveli do situacije iz koje ne zna izlaz, sagledava na realan i korektan način. A onda sabira istine. Došao je do broja 21. Zašto baš do toga broja?
- Čudno da je broj bio u početku 16, ali moj izdavač je smatrao da broj 16 čini kao da je knjiga napisana za tinejdžere, pa je moj urednik tražio da je napravim 21. Dakle, dodao sam još 5. Nije bilo lako.
I u najtežim trenucima, u trenucima dubokog očaja, Danijel je spreman da učini sve za ljubav svoje supruge Jill. Koliko je ljubav prema ženi zaista moćna?
- Ogromna je moć! Ljubav čini da ljudi rade lude stvari. Jurimo i grčevito se lijepimo za ljubav. Tražimo, skačemo i trčimo kroz zidove zbog ljubavi. Mislim da su Danove odluke lude i bezumne i opasne i potpuno razumljive.
Da li ljubav može da sačuva brak čak i u najdubljoj nemaštini, siromaštvu i velikoj materijalnoj krizi?
- Mislim da je tako. Brakovi su preživjeli Veliku depresiju. Rat. Prirodne katastrofe. Zvuči glupo, ali ljubav može pobediti sve.
Ko vjeruje u ljubav, osim rijetkih tinejdžera? Kakav je odnos vjere u ljubav i ličnih interesa?
- Ja vjerujem u ljubav! U potpunosti i u cjelosti. Ne može se reći šta rađa iskre u ljubavi i zašto to može trajati decenijama, ali tako biva. Svaki dan.
Vaše knjige govore o kriminalcima i različitim oblicima kriminala. Koliko one danas mogu biti korisne čitaocu?
- Mislim da humaniziranje ljudi koji donose loše odluke pomaže nama da pronađemo empatiju u stvarnom životu. Ne opraštam zločin i vjerujem u pravdu, ali takođe mislim da često dehumanizujemo zločinca pretpostavljajući da su oni svojstveno loši ili zli, kada je u toliko slučajeva postojalo drugih, razumljivijih razloga za njihovo postupanje.
U knjigama vrlo uvjerljivo stvarate likove okorelih kriminalaca, a to može postići samo čovjek koji dobro poznaje psihu kriminalca i način na koji zločinci razmišljaju i gledaju na svijet i život u tom svijetu. Kako to postižete? Jeste li proučavali neku stručnu literaturu o tome?
- Nijesam proučavao nikakvu stručnu literaturu, ali razumijem očaj. Znam na šta su ljudi sposobni da urade kad su izolovani, obespravljeni i očajni. U svakom slučaju, pokušao sam nastaniti svoje likove i jednostavno zamislim šta bih mogao da učinim kada bih bio na njihovim položajima. Poput stvarnih životnih zločinaca, to i izmišljam dok idem dalje.
Bonus video:
