Kada umjetničko djelo jednom napusti svog autora, često se kaže da ono više nije njegovo, već postaje svačije. No, bez obzira na broj ljudi sa kojima autorski rad komunicira, taj umjetnički rad uvijek je pokretač dijaloga i učesnik u dijalogu - onom između sebe i konzumenta (posmatrača, čitaoca, slušaoca, gledaoca, kolege, kritičara, laika, ljubtelja umjetnosti...). Tek se po tôm utisku razvija i širi čitava mreža onih koji međusobno, ali i sa djelom i autorom komuniciraju.
Slikarka iz Nikšića, Vesna Sušić, putem svoje najnovije izložbe slika poziva na dijalog svake vrste. Njena postavka, nazvana “Dijalozi” otvorena je u maloj galeriji prestižne Umetničke galerije Stara kapetanija u Zemunu, u Srbiji, a kustoskinja je Sonja Beljić. Postavka podsjeća na to da je “svakome potreban intiman sagovornik” i sastoji se iz tri segmenta, različitih stvaralačkih motiva.
“Svijet današnjice je užurban, bezglavo juri za individualnošću koju nije lako postići, a još teže ju je očuvati, pogotovo u umjetničkom svijetu. U današnjoj apsolutnoj nestabilnosti preporučenih izbora, gdje težnja ka individualnosti znači doživotnu borbu, gdje moraš trčati brzo da bi ostao na mjestu, svakome je potreban intiman sagovornik. Ogledalo koje preporučujem je upravo umjetnost”, kaže Sušićeva tokom razgovora za “Vijesti”.
Njena izložba je otvorena do 29. decembra, a zbog aktuelne situacije može se posjetiti svakog dana od 11 do 15 časova, izuzev ponedjeljka, a veliki broj radova dostupan je i na njenom Fejsbuk profilu, kao i na profilu Kulturne Baze Kunst. Izložbu prati i tekst, promišljanje i poruka autorke.
“U dosadašnjem radu osjećam bliskom estetiku utemeljenu na slobodi izraza, koju sam usvojila kao dogmu, pa široko shvatam i način izražavanja (na jednom radu - ekpresivno, apstraktno ili figurativno vođenje forme, crtež ili akverelski pristup boji). Likovnost nalazim u estetici prirode; vjetra, sunca, svjetlosti. Ona je apstraktna u osnovi, a ako se izuzme iz konteksta postaje beznačajna i suva, puka informacija kojima smo kao društvo pretrpani, blazirani. Ne zanima me nužno kritika tog društva koje podrazumijeva naizgled samo egoističan, a u suštini i sve površniji odnos prema vrijednostima, i usuđujem se da odolijevam takvim, ‘modernim’ uticajima. Voljela bih da kroz dogmu slobode likovnog izraza, gajim likovnost i kreativnost životnosti i beskrajnosti duha koji nalazim kroz intimna lična iskustva”, zapisala je umjetnica.
Ona dodaje da portrete na svojim slikama shvata kao komunikacijski kanal koji vodi do specifične emocije bez koje je umjetnički objekat samo još jedna od informacija.
“Dijalog koji želim da preporučim treba da uputi posmatrača ka sopstvenoj dubini i doživljaju koji stiče kroz svoje emotivno iskustvo sa svijetom. Kvalitetan balans strana tog dualističkog fizičkog, spoljašnjeg i duhovnog, unutrašnjeg svijeta, mislim da čini i život svakog pojedinog čovjeka zaista stvarnim i zaista velikim”, poručuje Sušić.
Diplomirala je slikarstvo u klasi profesora Smaja Karaila 1997. godine na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, a imala je više samostalnih i zajedničkih izložbi.
O svojoj izložbi “Dijalozi”, umjetnicima i umjetnosti u Crnoj Gori, društvu i vremenu u kojem živimo, te motivima koji se prepoznaju na njenim djelima, Sušićeva govori za “Vijesti”.
U Zemunu je nedavno otvorena Vaša izožba “Dijalozi”. Kako ste zadovoljni postavkom, kakve utiske nosite?
Izložba je otvorena u galeriji “Stara Kapetanija” u Zemunu, koja se nalazi na samoj obali Dunava. Moju postavku čine 23 dela, slika i crteža, nastalih u ovoj i nekoliko prošlih godina. S obzirom na novu kovid situaciju, nije bilo klasičnog otvaranja i dogovorili smo se da ono traje dok je galerija otvorena. Inače, više volim da posjetioci izložene radove sagledavaju bez prethodnog objašnjenja i tumačenja tako da mi je ovo njihovo pravilo o otvaranju i godilo. Postavka je sastavljena iz tri povezana dijela. Jedan, centralni dio, su slike koje sam radila u vrijeme litija i ostalih posljednjih promjena u Crnoj Gori, u vrijeme kada sam bila jako zabrinuta i nemirna.
Slike su sa tamnijim i kontrastnim koloritom, dinamičnih kompozicija. Drugi dio cjeline su slike lirske, ženske prirode, bliskih valera ali i komplementarnih odnosa, najčešće sadrže portrete umetnute u imaginarne pejzaže. Treći dio izložbe čine crteži rađeni crnom uljanom bojom na papiru, koje sam radila u trenucima opuštanja. To su bilješke tokova svijesti, tumačenja znakova pored puta, čista radost stvaranja. Sva tri dijela, dopunjuju jedan drugog i u svom dijalogu čine kompatibilnu cjelinu.
S obzirom na to da izložbu čine tri dijela koja se međusobno upotpunjuju, može li se reći da su tako na njima prikazane i tri faze ili pak cjeline Vas kao autorke? Pored toga, kako sada gledate na djela iz prvog dijela koja su nastajala tokom litija, da li se situacija sada promijenila/smirila?
Slika je cjelina. Ostalo je koncept. Nemam neki posebno emotivan odnos prema završenim radovima tako da na sve gledam isto. Dok ih radim, to je potpuno druga stvar, ali kada ih ostavim, prekidam taj odnos. Mada se nekada desi da se vratim radu na slici koju sam završila... Vjerujem da to svi umjetnici rade.
Specifičan je i simboličan i naziv izložbe... Kakav dijalog pokrećete sa publikom kroz ove Vaše radove? Šta želite da im predstavite, na koja razmišljanja da ih podstaknete?
Dijalog je neophodan dio umjetničkog predstavljanja. Umjetnik, djelo, publika moraju komunicirati. Tokom aktivnog dijaloga dvije ili više strana se saznaje, osjeća, mijenja, obogaćuje ili produbljuje svijest i percepcija učesnika.
Naravno, ako se njemu pristupa iskreno i lično. Metafizički nemir koji pokreće umjetnika na rad je upravo potreba za dijalogom, sa samim sobom kao i sa umjetničkim konzumentom, da se izrazim sirovo. Kulturu dijaloga treba njegovati.
Rekla bih da je jedan od najznačajnijih dijaloga onaj koji čovjek vodi sa sobom. Da li, možda, tome okrećete posmatrača ove izložbe?
Naravno. Bez takvih razgovora nema unutrašnjeg napretka. Svijet današnjice je užurban, bezglavo juri za individualnošću koju nije lako postići, a još teže ju je očuvati, pogotovo u umjetničkom svijetu. U današnjoj apsolutnoj nestabilnosti preporučenih izbora, gdje težnja ka individualnosti znači doživotnu borbu, gdje moraš trčati brzo da bi ostao na mjestu, svakome je potreban intiman sagovornik. Ogledalo koje preporučujem je upravo umjetnost.
Njegujete slobodu izraza, ne vežete se za određene forme, pristupe i slično. U tome je i čar i ljepota umjetnosti, zar ne? Koliko ta sloboda Vama doprinosi u izražavanju?
Sloboda u umjetničkom izražavanju se mora shvatiti kao imperativ. Uostalom, jedino se tako i može zaista stvarati. Svako umetanje u kalupe, pravce, teme ili odrednice bilo koje vrste, sputava stvaraoca. Umjetnik, čija egzistencija ne zavisi direktno od onoga što stvara, ima veliku sreću da ne mora nikada praviti kompromise koji su često pogubni za djelo pa i za umjetnika.
Ja, nažalost, nisam potpuni sretnik takvih okolnosti ali se trudim da odvojim ta dva segmenta svoje angažovanosti. Takav dijalog je težak, ali je moguć. Tako stvaralačku slobodu dočekujem širokim zagrljajem, ne bježeći od, ali i ne jureći ka, nijednoj posebnoj tvrdnji, zadatoj temi ili stilu. Mislim da tako i umjetnička osobenost, ta prijeko potrebna individualnost u izrazu, doduše težim putem, dolazi sama po sebi.
Kažete da je umjetnik čija egzistencija ne zavisi direktno od onoga što stvara, pa ne mora praviti kompromise, srećnik... Koliko je teško i koliko je moguće živjeti od umjetnosti, šta sve utiče na to?
Znam samo nekoliko kolega u Crnoj Gori koji žive isključivo od svog slikarstva. I to jako teško. Naravno, primorani su na svakojake kompromise. Crnogorsko tržište je malo, a status samostalnih aktera u kulturi, ne samo slikara već i književnika, glumaca… gotovo da je bez ikakvog smislenog plana.
Mada, danas, kada je pola naroda na rubu siromaštva, ne znam ima li smisla govoriti o teškom statusu umjetnika. A opet, da se o kulturi kvalitetno brinulo ranije, vjerovatno do ovakvog stanja u društvu ne bi došlo.
Pa, kakva je likovna kulturna scena u Crnoj Gori, prema Vašem mišljenju? Kako vidite galerijsku otvorenost, inventivnost, pa i misiju i angažman? A kako umjetnike u Crnoj Gori?
Crna Gora rađa fantastične talente. Sve od te tačke je, čini mi se, bez neke konkretne strategije i na nivou je ličnog angažovanja i sposobnosti samih umjetnika. Nadam se da će se i to promijeniti sa novim talasom promjena. Umjetnost bi mogla biti crnogorski brend.
A odnos crnogorskog društva i umjetnika, ali i umjetničkih djela, kako ga Vi vidite?
Izgleda da je kultura malo kome trebala, osim umjetnicima. Ne znam kako bih to još drugačije rekla.
Rekli ste da Vas ne zanima previše kritika društva, te da odolijevate “modernim” uticajima. Kako pristupate tome i zbog čega izričito kažete da tome ne podliježete?
Pa, smatram da stvaraocu nije potrebno opredjeljenje ka trendu, stilu ili još gore, da se povodi za mišljenjem trenutno aktuelnih umjetničkih poznavaoca. Već neko vrijeme su, umjetnici i publika, gotovo primorani na bezuslovno prihvatanje stava da je dobra umjetnost, jedino materijalno valorizovana umjetnost, bilo da se njena valorizacija ostvaruje kroz galerijsko izlagačke aktivnosti, kroz novčanu nadoknadu ili kroz priznanje “stručnjaka”.
Takav odnos upućuje na stvaranje elitizma u umjetnosti koji za posljedicu ima zatvaranje vidika u svijet inventivnih i kreativnih dostignuća nepoznatih ili “neotkrivenih” umjetnika. Savremena umjetnička kritika kao da samodovoljno zaokružuje zemlju za sebe i činove (ekscentričnih) pojedinaca, tako isključujući slobodu umjetničkog djelanja, koja bi morala biti imperativ, usmjeravajući vidike u pravcu materijalizma i konzumerizma.
Ovakav vid djelovanja stvara i publiku koja više ne umije da funkcioniše samostalno i nezavisno, bez tumača koji ograđuju tokove prema svojim zamislima. Gotovo da se nazire profilacija umjetnosti bez sebe same, upućena popunjavanju praznine koju proizvodi. Virtuoznost u radu sa materijalom, prepoznatljiv izraz, likovna estetika, uzvišenost umjetničke emocije, sve ono čemu smo se vjekovima divili po svjetskim muzejima, kao da postaju nepoželjne vrijednosti zasićenih poznavalaca ili preteški sadržioci za pojednostavljenje koje zahtijeva užurbanost današnjeg svijeta. Zato biram paralelan kolosijek takvom, modernom uticaju.
Kako teče proces stvaranja kod Vas, na koji način i u kakvim okolnostima se posvećujete svojim djelima?
Imam jedan mali ritual… Odem u atelje, skuvam kafu, malo ćutim sama sa sobom i slikam.
Imate li neke planove za dalje?
Ova pandemija nam je donijela jednu izvijesnu istinu, a to je da planovi mogu da sačekaju. Imam želje, to je važno.
Da li biste nešto dodali ili poručili čitaocima?
Njegujte kulturu dijaloga.
Litije, izbori, korona i druga socijalna dešavanja uticala su na umjetnicu
Kazali ste da likovnost pronalazite u estetici prirode; vjetra, sunca, svjetlosti. Takođe, kazali ste da biste voljeli da kroz “dogmu slobode likovnog izraza, gajite likovnost i kreativnost životnosti i beskrajnosti duha koji nalazite kroz intimna lična iskustva”. U čemu pronalazite inspiraciju i kako na Vas utiču razne životne, društvene okolnosti?
Inspiracija je izmišljotina. Sve što se dešava oko bića na neki način utiče na njega. Umjetnici, i ja, naravno, imamo sreću da to što doživimo možemo da promišljamo i preispitujemo, kontemplujemo u ateljeu u medijima u kojima se izražavamo. Nedavni događaji su jako uticali na mene u svakom smislu. Iz gomile pomiješanih emocija počela je pomalo da izviruje nada da bi, možda, moglo sve biti dobro. Vjera, Nada i Ljubav su, čini mi se, dobile malo snage. Znam kolege kojima su dinamične okolnosti uzimale energiju i nisu mogli raditi... Kod mene se desilo suprotno. Mnogo sam radila za vrijeme posljednjih svih socijalnih dešavanja, litije, izbori, korona... Ova godina je definitivno nezaboravna za sve.
Bonus video:
