Iako se bavila baletom, zatim i karateom, sasvim slučajno, gledajući televizijske prenose simfonijskih orkestara i klasične muzike, Marija Đurđević Ilić spoznala je svoj životni poziv - interesovanje i ljubav prema flauti. Sa 13 godina je znala šta želi i tako počela da drži flautu u rukama. Presudnu ulogu imala je porodica koja je vjerovala u nju i njene snove - da postane solistkinja i profesorka flaute, što danas i jeste.
Uz veliki trud i rad, nijesu izostajale ni nagrade. U Kragujevcu, gdje je i rođena, završila je nižu i srednju muzičku školu, a zatim diplomirala i magistrirala na Muzičkoj akademiju na Cetinju u klasi prof. Ljubiše Jovanovića, sa najvišom ocjenom. Tokom studija na Cetinju, a posebno za vrijeme magistarskih, Marija Đurđević Ilić ostvarivala je izuzetno visoke umjetničke rezultate koji su je doveli u sami vrh flautskog izvođaštva na prostorima bivše Jugoslavije.
Laureat je flautskih festivala u Beogradu, Valjevu, Podgorici, Kotoru i međunarodnog takmičenja Petar Konjović u Beogradu. Polaznik je brojnih kurseva vodećih svjetskih flautista: M. Kofler (Austrija), M. Adorjan (Mađarska), J. Balint (Mađarska), A. Nikole (Austrija), I. Grafenauer (Austrija), V. Lukas (Francuska), M. Debost (SAD), K. Cestin (SAD), E. Kaufeld (Švedska) kao i Zimske škole za duvače održane u Dubrovniku pod vođstvom Kraljevskog univerziteta muzike iz Stokholma i Muzičke akademije iz Sarajeva.
Od septembra 2007. godine je prva flauta Crnogorskog simfonijskog orkestra u čijem sastavu nastupa kao solo flautista, a od 2011. godine je docent i od 2016. vanredni profesor na odsjeku za flautu na Muzičkoj akademiji na Cetinju gdje je i šef duvačke katedre.
Za “Vijesti” govori o svom pozivu i instrumentu, položaju klasične muzike u Crnoj Gori, lakoći ili pak izazovu vježbanja i sviranja nakon virusa korona, ali otkriva i koja je glavna lekcija koju pokušava da prenese svim svojim studentima.
Kada i kako je došlo do upoznavanja sa flautom? Otkud to opredjeljenje na samom početku, pa zatim i kasnije, kao životni poziv?
Od balerine, preko karatistkinje, sasvim slučajno, na koncertima klasične muzike, koje smo tada često imali prilike da slušamo na televiziji (čak i u podne, a ne samo kad je dan žalosti), primijetila sam da najveću pažnju i ovacije „prikuplja“ taj sjajni instrument. Moram priznati da mi je djelovalo nemoguće, ali sam ipak otišla na prijemni ispit i položila! Tada sam imala 13 godina, već sam znala šta želim i bila sam dovoljno snažna da bih mogla da držim u rukama flautu. Sada je potpuno nemoguće, nažalost, da dijete koje je talentovano, u tim godinama upiše muzičku školu... Naravno, nastavnica je bila mlada, lijepa, nasmijana i kad je provjerila da li imam sve zube i dobar sluh, vrlo rado me je primila u svoju klasu. Porodica je vjerovala u mene i moje bajkovite snove gdje sam ih uvjeravala da ću jednog dana biti solistkinja i profesorka flaute. I naravno, „kad nešto zaista želiš, čitava Vaseljena se potrudi da se ta želja ispuni.“ (Paolo Koeljo). Od tada pa sve do danas, ne mogu da zamislim život bez flaute i muzike.
Koliko je za flautu važan talenat, a koliko rad i učenje, da li ista formula važi za svaki instrument?
Neophodan je talenat, svakako, ali bez velikog truda i rada ne dolazi se do izvrsnih rezultata. To je neraskidiva veza između muzičara i bilo kog instrumenta. Smatram da oni koji su muzikalni i imaju sluha ne moraju biti samim tim i talentovani u savladavanju instrumenta. Znanje stičemo, koliko u muzičkoj školi ili na akademiji, toliko i iskustvom i satima provedenim na sceni. Instrument je dio tebe, moraš mu se posvetiti i kao njegov duhovni vođa moraš ga voljeti i njegovati cijelim bićem. Ovu sposobnost smatram talentom. Svaka površnost u radu dovodi do slabog kvaliteta i osrednjosti.
Šta flautu izdvaja od drugih duvačkih instrumenata, makar Vama?
Flauta spada u grupu drvenih duvačkih instrumenata, a vrlo rijetko se pravi zaista od drveta. Širokog je dijapazona, virtuozna je i lepršavog karaktera. Kod sviranja flaute potpuno je drugačiji kontakt u proizvodnji zvuka nego kod ostalih duvačkih instrumenata, potrošnja vazduha je veća pa je samim tim potrebna neobično jaka kondicija. Posebnog je zvuka, boje tona, a po visini se izdvaja od svih ostalih. Mnogi je nazivaju kraljicom orkestra.
Da li se dovoljno zna o flauti u Crnoj Gori, da li je dovoljno zastupljena kod nas?
U zadnjih 20 godina flauta je popularizovana u Crnoj Gori, kako kod djevojčica tako i kod dječaka. To dokazuje veliki broj profesora flaute u muzičkim školama i naravno „pune“ klase. Od tolikog broja učenika flaute, mali broj njih nastavlja da se bavi ovim instrumentom. Bilo bi poželjno organizovati više seminara, poboljšati gostovanje učenika u institucijama kao što su Akademija na Cetinju ili Muzički centar, upoznavati ih sa profesorima i umjetnicima, organizovati koncerte i radionice za mlade, čime bi se pružilo još više informacija o tokovima i napredovanju ovog instrumenta.
Šta najviše volite da svirate, koja djela, koje kompozitore i zbog čega?
Obožavam Prokofieva i Šostakoviča, radujem se Betovenu, Bramsu i Dvoržaku, emotivno me rastavi Maler... Ne postoji određeni period ili kompozitor kome se nisam iz sveg srca posvetila ili pronašla u njemu. Solističkim nastupima ispunjavam svoje želje i planove koje neprestano „kujem“ ali najviše uživam u kamernoj i orkestarskoj muzici.
Postoji li određena doza slobode, mogućnosti za improvizaciju, personalizaciju stila i instrumenta, kada je flauta u pitanju i kako?
U klasičnoj muzici su vrlo jasno pisana pravila, dinamika i tempo kompozicije. Ali, ako si pravi znalac, u tim pravilima možeš pronaći svoj lični izraz i osloboditi se. Tonski, svaka vrsta priče koju ima ta kompozicija može biti bojena različito. Karakterom smo drugačiji kao ljudi pa je i boja tona i izraz kod svakoga poseban i jedinstven i to je ono što raduje svakog muzičara.
Prva ste flautistkinja Crnogorskog simfonijskog orkestra. Koliko se razlikuje sviranje u orkestru u odnosu na solo nastup i zbog čega? Šta Vi lično više preferirate?
Orkestar te uči da se prilagođavaš, mijenjaš pristup pri svakoj muzičkoj rečenici. Za razliku od solističkog nastupa, nije svaka linija samo tvoja, već je dijeliš sa drugim muzičarima. Zajedno stvarate priču. Na probama je neophodno veliko strpljenje i tolerancija. Uživam u tom procesu stvaranja kompozicije i zajedničkog pronalaženja rješenja i sve to uz pomoć dirigenta koji te na neki način usmjerava i daje slobodu. To je jedan veliki lonac u kome se krčka nešto zaista ukusno. Ne bih mogla da se odreknem bilo kog oblika koncertnog nastupa. U svakoj formi ili ansamblu pronalazim vrijednosti zbog kojih ću na posletku biti srećna.
Poznato je da je kod flautista važno da sviraju na dobrom instrumentu. Koliko vrsta instrumenta i njegove specifikacije utiču na sami performans i na koji način (ako je to tačno)? Kako ste Vi došli do svoje flaute, imate li omiljenu?
Svaki muzičar sanja da svira na nekom od najboljih instrumenata. Vrsta materijala od kojeg je napravljen instrument utiče na cijenu, ali i na tehniku i boju tona. Zlatna flauta ima prodorniji i čistiji zvuk, dok je srebrna tamnije boje i manjeg volumena. Naravno, idealna je kombinacija - odličan flautista i instrument visokog kvaliteta. Trenutno sviram na orkestarskoj zlatnoj Nagahari od 14k sa srebrnim mehanizmom. Ovaj instrument je zaista odličan, ali naravno, ja sanjam o platinastoj “Brennen Cooper” koju sam sasvim slučajno isprobala na jednom gostovanju u Zagrebu. Taj instrument je ispunio sva moja očekivanja. Cijene ovih instrumenata su vrtoglavo visoke, za naše pojmove, neostvarive.
Na svom Fejsbuk profilu ste krajem 2020. godine objavili da se nakon koronavirusa vraćate sviranju. Da li je teško vratiti se u formu i kako je na Vas uticao čitav ovaj period pandemije?
Željela sam svojim primjerom da pokažem da je izuzetno važno da se čuvamo i zajednički borimo protiv virusa koji nam je svima zaustavio živote i odvojio nas od naših najmilijih. Nakon 14 dana borbe riješila sam da se vratim i svakodnevno, makar na kratko, budem u kontaktu sa instrumentom. Priznajem da je prvih deset dana bilo vrlo teško, gubila sam dah i nisam uspijevala da izguram standardnih 4-5 sati vježbanja. Sada sam se oporavila, ušla u kondiciju i već odsvirala dva koncerta. Radujem se drugim projektima koji su na pomolu.
S obzirom na to da smo na početku 2021. godine, imate li neke planove ili očekivanja?
Već od početka januara su u planu novi programi, solistički i kamerni, takmičenja sa studentima, susreti flautista. Planiram angažovanje studenata u organizaciji onlajn koncerata, takmičenje za duvače i koncerte za djecu najmlađeg uzrasta. Naravno, uz pridržavanje svih mjera, u skladu sa odlukom Instituta za javno zdravlje.
Da li biste nešto dodali ili poručili čitaocima?
Ova godina nas je učila i naučila. Pronađite radost u sljedećoj i volite se više!
Klasična muzika u zemlji u kojoj se karte za koncerte poklanjaju
Klasična muzika u Crnoj Gori nije na nekom zavidnom položaju, reklo bi se... Stoga, da li je teško/izazovno baviti se njome na našem prostoru?
U klasičnu muziku se ne ulaže dovoljno pažnje, a ni novca. Izazov je baviti se njome u zemlji gdje je neobičnost plaćanje odsviranog koncerta. Ali i pored toga, kvalitet i trud koji ulažemo u klasičnu muziku prikazuje se i van granica Crne Gore. Mnogi od nas vrlo uspješno su se izborili u inostranstvu, gostovali u orkestrima, nastupali solistički, osvajali visoka priznanja i ostajali tamo gdje će ih zbog svojih kvaliteta možda više cijeniti. Tamo gdje je umjetnost na zadnjem mjestu i gdje se poklanjaju karte za koncerte klasične muzike, vrlo je teško izdići se iznad svega i stvarati, napredovati, ponositi se umjetničkim pozivom.
Glavna lekcija: Za sve ima dovoljno „mjesta“ na planeti
Predajete na Muzičkoj akademiji na Cetinju. Kakvi su mladi crnogorski muzičari i postoji li nešto mimo gradiva čemu težite da ih naučite?
Muzička akademija na Cetinju ima tradiciju dugu 40 godina. Ove godine je jubilej proslavljen koncertima na kojima je svoj rad i talenat prikazalo više od 20 studenata iz klasa eminentnih profesora. Time su pokazali kvalitet i visok nivo ove institucije. Naglasila bih da na Akademiju nerijetko stižu i studenti iz okolnih zemalja, čime se posebno ponosimo. Studenti sa kojima radim su svojim ulaskom u moju klasu prihvatili obavezu velikog rada i posvećenosti. Trudim se da im prenesem svo znanje koje sam stekla, ali je na njima ostala odgovornost da velikim radom sebe unaprijede. Kao klasa volimo zajedno da putujemo, slušamo seminare i redovno se takmičimo. Time upoznaju druge kolege flautiste i sami uvide koliko su napredovali i na kom su nivou. Od prvog dana ih učim da je najvažnije da budu dobri ljudi i da za sve ima dovoljno „mjesta“ na ovoj planeti.
Bonus video:
