Bogumilske, naziv je nove zbirke pjesama poznatog crnogorskog pisca Miraša Martinovića. Riječ je o stihovima inspirisanim životom i bivstvovanjem naroda Bogumila nestalog sa mape svijta, a čije se prisustvo u istoriji danas očitava uglavnom kroz nadgrobne spomenike. Ove inspirativne, nadahnute i originalne stihove objavila je izdavačka kuća Lena graphics design iz Prištine.
Miraš Martinović je pisac antičkih tema i pisac prošlosti u čijim su knjigama vaskrsle brojne civilizacije i zemlje, od antičke Grčke, Duklje, kraljevstva Ilira, do Bogumila.
Pomenimo i najnoviju vijest vezanu za ovog pisca: on je nedavno dobio međunarodnu književnu nagradu Zlatni zmaj za doprinos fantastičnoj književnosti.
Vaša nova knjiga pjesama “Bogumilske”, posvećena je Bogumilima. O njima su, kada su umjetnici u pitanju, pisali Mak Dizdar, Desanka Maksimović, Miodrag Pavlović i drugi poznati književnici. Šta je Vas podstaklo da se nadovežete na ovaj poetski niz?
- Bogumili su zagonetka koja traje. Uvijek i još uvijek svojom tajanstvenošću, intrigiraju i pisce i naučnike. O njima je napisana biblioteka knjiga. Autori sa prostora bivše Jugolsavijei iz inostranstva. Među njima je doajen Refik Bešlagić, posvetio im je život i djelo, dopro do svakog stećka, svake nekropole, fotografisao, iscrtao, napravio popis, studiozno obradio, dao trasu za dalja proučavanja. Tu je Alojzije Benac, Franjo Rački, Vladimir Dvorniković, Dimitrije Sergejevski, Dubravko Lovrenović, Aleksandar Solovjev, Marko Vego, Marian Wenzel, Konsatitn Jiričk, Vaso Glušac, Milenko Karan, Amila Buturović i ini.
Nijesam pročitao sve, a jesam mnogo. Ne mogu, a da ne pomenem knjigu Redža Traka Uloga bogumilskog dualizma u stvaranju srednjevjekovnog bosanskog identiteta. Godinama, gdje bi god stigao, na šta god naišao, a ticalo se Bogumila, kupovao sam, čitao. Samo Trakova knjiga teška je pet kilograma. Ilustracija koliko je toga pisano. Među piscima, Mak Dizar im bio oda bićem, knjigom Kamen spavač, značjanim djelom svjetske književnosti. Krleža je opčinjen. Piše čuveni predgvor za izložbu stećaka u Parizu 1950, doživljavao ih kao otkriće, “kamenu poemu”, usnulu u bosanskim planinama. Sa tom izložbom stećci postaju važan civilizacijski znak. Od pjesnika, Vi ste pomenuli one koji su se njima bavili, ja bih dodao Radovana Zogovića, koji o njima pjeva u Knjažeskoj kancelariji. Oni koji se dalje budu bavili Bogumilima, naići na još umjetnika. Dok god budu tajanstveni, intrigiraće, biti tema. Uostalom, oni su velika tema.
O postojanju Bogumila svjedoče njihovi nadgrobni spomenici izuzetne ljepote, dok pisani dokumenti izostaju. Na koje i kakve ste se izvore Vi oslanjali?
- Na stotine nekropola i hiljade nadgrobnika na prostoru Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Crne Gore, dijelom i Srbije, svjedoče o njihovom postojanju. A grobovi su najpouzdaniji svjedoci. Na visoravnima, u dolinama, pokraj rijeka, u planinama, ti kameni biljezi, stoje u vremenu, postojano, a nedokučivo. Ti kameni spavači, “na zemlji na plemenitoj”, kako stoji u zapisima na kamenu, svojevsrna je azbuka, te jedinstvene zvjezdane i kamene knjige. Mapa isrctana na zemlji, a preslikana na nebu. Sve je prolazilo, oni su stajali. Gledani za mjesečinastih noći, odaju utisak ljudi koji ustaju iz zemlje, govore svojim ćutanjem. A kamen naglasnije govori, zato što najdublje ćuti. Moja knjiga Bogumilske je taj govor i takvo ćutanje. Govor duša koje se oko kamenja viju.
Usamljeni ispod zvijezda, u dosluhu sa zvijezdama. Njihove duše i danas lebde nad predjelima u kojima se nalaze biljezi njihovog postojanja. Svaka stradalna duša postala je zvijezda. Tako sam ih doživio. Obilazio, trudeći se da pjesmom odgonetnem kamene zagonetke. Pomenuću neke od onih koji su me vodili ka njima i omogućili susrete s kamenjem, trajnim od života, upečatljivijim od istorije, a to su: mostarski prijatelji: Nino Gvozdić i Miro Raguž, te Makov sin Enver. Sa njima sam svojevremno obišao nekropolu u Boljunima, blizu Stoca (Raguž je o njoj objavio knjigu, a s Miroslavom Palametom kapitalnu monografiju RAZGOVOR SA RADIMLJOM). Radimilja, takođe u blizini Stoca, najreprezentativniji je spomenik, nekropola čiji su stećci ukrašeni najraskošnijim figurama i simbolima, vrhunski domet u kamenoj plastici. Ilirski grad Daorson čini torugao, tri markantne civilizacijske tačke, stardao je 43. prije Hrista, nakon čega se nikada nije obnovio, a konture grada i danas traju, istočna kapija, veća je od mikenske. Grad poznat kao Bosanska Mikena.
Možda je prilika, da ovdje podsjetim da neki naučnici stećke vežu za Ilire, odnosno simbole koji su na njima uklesani. Iako ovi koje i danas gledamo datiraju u ranom srednjevjekovlju… Postoji više teorija, ne bih dublje ulazio, nauka će imati još posla, pa će, vjerujem, na pravi način, riješiti ovu misteriju. Ja se ovom temom bavima kao pisac. Nauku sam koristio koliko je neophodno literaturi. U istoriji sam tražio poeziju, stanje duha, izvan istorije. U ocjeni značaja nekropole Radimlja u pomoć ću prizvati Ota Bihalji - Merina, koji je napisao: “Ne oklijevam ovo mjesto nazvati jednim od najorginalnijih nalazišta evropske umjetničke imaginacije.”
A što se dokumenta tiče, pored natpisa na kamenu, postoje povelje baosanskih vladara, koje se čuvaju u dubrovačkom i drugima arhivama, u kojima se pominju Bogumili i Crkva bosanska, kojoj su bosanski vladari bili naklonjeni. Djelimično su sačuvane i autentične knjige: Batalovo jevanđelje, Hvalovo jevanđelje, pa Čajničko, Mostarsko, Vrutučko, svojevrsna svjedočanstva o njihovoj nauci. Tu su dokumenta Rimske kurije o posjeti njenih predstavnika prostorima, bosanskim ponajviše, na kojima su živjeli Bogumili. Te povelje su neprocjenjivo svjedočanstvo, zatim kupoprodajni ugovori u kojima stoje imena visokih predstavnika Crkve bosanske, njihove titutle, u hijarahijski su išle ovim redom: djed (poglavar), zatim gost, starac, strojnik, pa obični hristjani.
Čitava jedna istorija! Drama u ljudima i na zemlji. Možda zato što su stali na put toku zvanične istorije, htjeli svojim putem, svojim tokom, zato onoliko staradjući. Zbog toga zasjede, udari, lomače…
Poznati ste kao pisac koji oživljava istoriju. Usuđujem se reći, da nema istorije Vi biste je stvorili. U svojim knjigama ste oživjeli Ilire, stare Grke i druge narode koji su nekad živjeli na ovim prostorima. Da li je oživljavanje Bogumila, za Vas bio, poseban izazov?
- Iliri su me posebno zanimali, među mojim knjigama na tu temu, najznačajnija je Teuta kraljica Ilira. To je drevni narod koji je nastanjivao i prostore na kojima mi živimo, o njemu svjedoče brojni artefakti: ostaci gradova i hramova, zidovi, mogile, putevi urasli u zaborav i travu, no i danas prepoznatljivi. Proučavao sam njihove kultove, bogove, jezik koji je nestao. I jezici nestaju, ali kroz jezik kojim mi govorimo sačuvane su riječi njihovog jezika. Grci su me dubinski zanimali, išao sam i dalje. Moje nove knjige našle su teme u još daljim civilizacijama i narodima, kao što su Sumeri, Vavilonjani, Hetiti, Persijanci…
Sve što dublje idem u istoriju, bivam bliži sebi i vremenu u kojem živim. Čitavo moje djelo se naslanja na istoriju. Nekad, naizgled, nevažni detalj, postaje pjesma; zapis u glini ili na kamenu, dio zapisa, riječ preživjela na parčetu posude. Istorija nije ono što je prošlo, ona traje u nama, budi se, traži dah života. Bez takvog odnosa istorije prema nama i nas prema istoriji, ona bi bila mrtvo more. Okamenjena i nepokretna, a mi ispunjeni prazninom. Sve što sam napisao, glasovi su istorije, slike ahetipskog, riznice koja sve čuva, iz koje čovjek zahvata, kad osjeti potrebu. Istorija je u stalnom talasanju. Događa svakog trena. Teorija francuskih analista, meni sasvim bliska.
U kontekstu prisustva Bogumila na Balkanu, vezuje se riječ koja je dominantna a ta riječ je - progon. Da li u današnjem dobu postoji neki drugi narod cija je sudbina slična sudbini Bogumila?
- Da, progon! Dobro ste rekli. Njihova sudbina. Oni su nosili sudbinu. Takvi su uvijek stradajući. Zašto toliko? Pitanje je koje se iznova nameće. Prgoni kreću od bugarskog sveštenika Bogumila, iz IX vijeka, kada počinje učenje, iz njegove glave. Širi se Bugarskom, Makedonijom, Dardanijom, pa Raškom, gdje se dešavaju surova pogubljenja. Ista sudbina ih prati na daljam putu. No,
Riječ se ne može spaliti, ona živi i kada se čini da je uništena. Iz pepelišta niču najljepši cvjetovi. Što je preteklo, nastavlja put preko Duklje, do Bosne, gdje nalaze utočište. Mirno gnijezdo, nauka se prima. No, za kratko. Nastavlja se drama. Mnogo je naroda kroz istoriju koji su doživjeli sličnu sudbinu. Jevreji prije svega, od ropstva vavilonskoga pa dalje. Bosna pri kraju dvadesetog vijeka… Prije Bosna i poslije Bosna. Usud spava u čovjeku! A usudi se ponavljaju. Bogumislko učenje seže prije Bogumila, čak tri hiljde godina unazad, do persijskog proroka i mudraca Zoroastera i dva principa, dobra i zla, na kojima počiva sveta knjiga Zend Avesta, a kasnije kompletno gnostičko učenje.
U Vašoj pjesmi “Grob” stoje stihovi: “Niko/Saznao/Čiji/Ni ko pod/Kamenom počiva... Kako doživljavate spomenike Bogumila, koji vjekovima veličanstveno prkose po balkanskim vrletima?
- Njihovi životi su potvrđeni grobovima. Na ni malo lakom putu, kroz tmuše vjekova, kroz balkanska bespuća, Bogumili su ostavljali krvavi trag, a neizbrisive pečate na licu vremena u kome su se ostvarili kao ljudi, s vijencima od trnja. Možda će zauvijek ostati zagonetka otkuda tako starašan usud? Podsjećam na nekropolu kod crkve u Nikšiću, pa prostor Vilusa i Broćanca. Ima ih nekoliko na tom prostoru. O njima brine i sa njima se došaptava moj prijatelj, dr Mišo Baćović, pa nekropole na prostoru Žabljaka. Kada sam prije neoliko godina, posjetio Broćanac, vidio sam monolit kamen, nasred doline, na pola puta između majdana gdje je izvađen i nekropole gdje je trebalo da bude postavljen. Zašto nije stigao do mjesta? Pitanje se samo nametnulo. “Nešto ih je preteklo. Bježanija ili neki drugi razlog”, rekao mi je stari učitelj Radivoje Janičić. Koliko na ovoj zemlji ima takvih svjedoka?!
Veličanstveno prkose, a rječito govore o životu, potvrđenom stradanjem. Oni što su ih ubijali nijesu znali za onu Božju: žrtve ne umiru. Život, bolje reći, logos (logos je neuništiv!), ispisan na kamenju, koje zovu: stara groblja, grčka groblja, pa macurska, i divovska (zbog veličine i težine kamenih megalita), pa svatovska… i madžarska (sjećanje na vrijeme kada su Madžari vladali Bosnom), rimska i čifutska, kužna groblja i mramorje… Žive na zemlji i u memoriji. U Crnoj Gori nije posvećena dovoljna pažnja ovim spomenicima. O njima je uzgred pisano, za sada najsveobuhvatnije, u zajedničkom radu, Predrag Malbaša i Tijana Samaržić. A dr Goran Komar je evidintirao stećaka i na prostorima izvan Crne Gore, uradio značajan posao, objavio obimnu i kapitalnu knjigu. O nekropoli kraj Petrove crkve u Nikšiću pisao je Dimitrije Sergejevski. Aleksandar Berkuljan je ozbiljno posvćen ovoj temi. Nedavno je objavio rad u kojem je obradio stećke u Crmnici, prije toga još u nekim krajevima, i onim stećcima u Vuksanlekićima u blizini Podgorice.
O postojanju nekih naroda svjedoče impozantne građevine, razni pisani i drugi dokumenti, a o Bogumilima svjedoče nadgrobni spomenici?
- Od tog naroda su ostali samo grobovi! To je rečenica francuskog pisca Žaka Lakrijara, koji im je u knjizi Gnostici, posvetio poglavlje pod nazivom Čistota planina, misleći na bosanske Bogumile. Ja sam dugo tražio ključ kako da artikulišem ono što nosim u sebi, a tiče se njih. Kada sam pročitao ovu rečenicu, imao sam ključ koji je otvorio vrijeme i stradajuće. Bogumilske su knjiga koja se razlikuje od mojih dosadašnjih.
Imali su hiže, građene u suhozidu, kamenom, bez ukrasa, koje su služile za život, bile hramovi… gumna, gdje su vršli žito, vodili razgovore, molili se Bogu. Na njivi ili u hiži, svjedno, kako su govorili… Ne palate, ne hramove, ne raskoš i bogatstvo. To su prezirali. Sve je uništeno, osim grobova. Ta strašna činjenica svjedoči o stradanju, shvatanju života, nauci koju su propovijedali njihovi učitelji, djedovi i strojnici. Nešto je sačuvano u arhivama Rimske kurije; teze njihove nauke, koju su zabilježili precizni franjevci, koje je Rim slao. Na osnovu terenskih izvještaja mnogo šta može saznati, a i naslutiti.
Vi ste pisac prošlosti, u svakoj Vašoj knjizi odzvanja eho minulih vremena. Kada biste pisali o našoj sadašnjosti, koju biste temu odabrali?
- Pokušavao sam, nije uspjelo. Sve što se dogodilo jednom, ponavlja se. To je u prirodi čovjeka, ona se ne mijenja. Ja u davnini vidim sebe. Teme mojih knjiga, iako daleke, imaju eho u meni, u mom vremenu.
Nikad nijedan narod nije u potpunosti nestao, zatrt. Vojnici Aleksandra Velikog, nakon bezuspješnog ratnog pohoda na istok, danas imaju svoje potomke u Avganistanu. Ko su potomci Bogumila?
- Neko je preživio, a preživjeli nastavljaju u živima. Mi ih osjećamo u memoriji, u snovima, u mislima. Kada se učini da je nešto zatrveno, ono, gle čuda, oživi. Intrigiraju, o njima se piše, posjećujemo njihove grobove, čitamo imena, gledamo figure na spomenicima. Na kamenu je upisano: Sve što je život sijao a smrt žela. Upravo čitam knjigu Kultni simboli kod Ilira dr Aleksandra Stipčevića, svjetskog autoriteta u ilirologiji. Simboli, kreću iz istog zametka, razvijaju se kroz narode i civilizacije, čuvajući ono prvobitno, što ih čini sličnim. Simboli su opštevažeći. Azbuka koja hrani čovječenstvo.
Bogumili su bili hrišćani, ali dosta liberalniji. Njihova crkva je dozvoljavala da i žene oblače svesteničku odoru. Koliko je to posluzilo nekim hrišćanskim susjedima da ih i oni napadaju?
- Kanon podrazumijeva postavljenu datost. Čovječenstvo ne bi moglo naprijed bez razbijanja kanona. Hrišćanstvo da bi sebe učvrstilo među mnogobžačkim religijama postavilo je kanon u koji se nije smjelo dirati. Ko dirne, ogriješio se. Popiranje naprijed, nosi neizbježna iskakanja. Otuda progoni od strane crkve i njenih institucija. Oni što se nazvaše Bogumili: Ljubitelji Boga, od Boga ljubljeni, Bogu mili, idu liberalnijim putevima: ne priznaju zemaljske vlasti, institucije, hramove kao mjesta gdje se opšti s bogom, nije im bitna odjeća. Uz još finesa, kao što je nepriznavanje slika i ikona, relikvija i sl. To je pitanje za one koji se ozbiljno bave njima i naukom koju su propovijedali. Ja sam pjevao o grobovima, o kamenju, o riječima koje nadžive pogrome, o slovu i zapisu, koje je načelo ili načinje vrijeme, dopisivao što je nestalo. Doslućivao izbrisano. Bogumilske je knjiga glasova, vapijućih i umirućih, onih što su pod kamenje zaspali, a kroz nas se bude. Vatra može sažeći memoriju. Memorija nije zapaljiva materija! Ona je uvijek živa. A budi se povremeno, kada je dozove vrijeme.
Kakvo su Jevandjelje propovijedali učitelji Bogumila? Kakav je bio njihov odnos prema vlasti, prema zemaljskom blagu i bogatstvu? Djelimičan odgovor daje Kozma Prezviter, koga citirate na početku knjige...
- Od kanonskih jevanđelja, najbliže im je Jevanđelje po Jovanu, taj vječito živi logos, koji sija u ljudima i na nebu, a logos je sunce svih sunaca… Na Jovana se naslanjaju. Blizak im je i Sveti Pavle, koji kaže: “Jer treba i podvajanje (raznomislija) da bude među vama, da se pokaže koji su postojani među vama” (Korinćanima 11, 19). Sveti Avgustin, u istom duhu misli i piše: “Kad ne bi bilo jeretika, crkva bi zaspala na Svetom pismu kao na jastuku: jeresi je prisiljavaju da se probudi”. Jertici su ubijani, spaljivani, onemogućavani na razne načine, gorjele su knjige i ljudi. Neke pretekle, kao one slučajno nađene u Egiptu u Nag Kamadi, među njima: Jevanđelje po Tomi, Jevanđljeje po Filipu, Jevađelje po Mariji Magdaleni, razne poslanice i drugi spisi. To otkriće je, po mišeljnju naučnika, među njima i velikih crkvenih autoriteta, obogatilo hrišćansku nauku i filozofiju, ukupnu ljudsku misao. Ne mogu biti jeres oni što čovječanstvu otvarju puteve, a mogu smetnja zemaljskim vlastima, koje su privremene.
U pjesmi “Hoće” kažete: “Oni sa istoka/ I oni sa zapada/ Pape i carevi/ Bonificije i Urbani/ Biskupi i vikari/ Na sav glas viču/ Da se jeres spali/”. Zasto su i istočni i zapadni hrišćani nastojali da unište Bogumile?
- Smetali su jednima i drugima, zapadnom i istočnom hrišćanstvu, iz razloga koje sam naveo. Odstupali su. Otuda nastrani, zastranjeni, zli heretici, prokleti babuni, božja kukolj... Razna pogrdna imena. Propaganda, kao i danas. Da suprostavljenih nema. Ako ih ima, treba ih stišati, ućutkati, uništiti. Bilo je toga kroz istoriju. Čovjek se ne mijenja, a istorija, nezaustavljiva rijeka. Ponavlja se, nije slučajno rečeno. Ko može garantovati da se u budućnosti ne ponovi sudbina Bogumila? Zlo je u čovjeku, koliko i dobro.
Bonus video:
