Ratne strahote preživio sam, s majkom Danicom, u ujčevini, u Mojkovcu, đe su vazda vođene ljute bitke. Jednog ljetnjeg dana, kada se rat bližio kraju, majka i moja baba, Jana Mišnić, hrabra supruga crnogorskog komite Manojla Mišnića, žnjele su žito. Ja sam, igrajući se, kao i mnoga đeca toga doba, od nekih dašcica pravio „kućaru“, šćućuren pored plota. Gore, po brdima, još se vodila borba; čulo se štektanje mitraljeza i gruvanje topova. Odjednom, desilo se nešto strašno! „Kućara“ se, tu, ispred mene, raspršila u paramparčad! Briznuo sam u plač. Dotrčale su majka i baba, podigle jednu dašcicu i viđele da je kroz nju prosviralo pušćano zrno...
Nakon što je prošao sve neprijateljske ofanzive, moj otac, Maksim, nalazio se u italiji, u Bariju, na dužnosti šefa Kancelarije Štaba Baze Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Kada se s proljeća 1945. vratio u Crnu Goru, poručio nam je da dođemo na Cetinje, đe je već službovao. Uputili smo se, majka i ja, preko još snijegom pokrivene planine Šiške, prema Beranama, đe smo nekoliko dana boravili kod rođaka, jer je naša kuća u ratu spaljena. Zatim smo nastavili pješice, ka Andrijevici, pa nekim kamionom do Mateševa, onda opet pješice prema Hanu Garančića.Tu nas je, idući nam u susret, otac susreo na motoru s prikolicom, njemačkim „cindapom“, koji je vozio Beranac Ilija Đekić. Odatle smo nastavili prema Bioču. Iz tavana jedne kuće na Jelinom Dubu virio je rep aviona! Mosta na Bioču nije bilo. Bilo je proljeće; osjetio se topli dah Mediterana. Preko nekog improvizovanog mostića prešli smo Moraču; na drugoj obali čekao nas je bijeli automobil, kabriolet, s crvenim kožnim sjedištima. Možete zamisliti radost začuđenog ratnog dječaka kada je prvi put sio u takav automobil. Nastavili smo prema Cetinju. Preda mnom se ukazao čudesan grad, u kome sam ugledao slobodu.
U kući Spasića
Smjestili smo se u divnoj, otmjenoj porodici negdanjeg cetinjskog trgovca, Đura Spasića i njegove supruge Bose, u glavnoj, Njegoševoj ulici, đe smo živjeli godinu dana, dok nijesmo dobili stan u zgradi koju su zvali „Zadruga“, odmah iznad palate nekadašnje francuske ambasade. Iako su bili stariji od mene, drugovao sam s njihovim sinovima, Arsenom, Perišom i Pajom. Arsen je bio najstariji; odlično je crtao.
Družio sam se već i s cetinjskim „fakinčićima“. Znali smo da se potučemo, popsujemo s vršnjacima iz susjednih ulica; najžešća psovka bila je: „Oca ti, pa da ti je bio perjanik kralja Nikole!“ Najčešće smo „ratovali“ sa „Skadranima“, dječacima iz obližnje Skadarske ulice, koja se tako zvala do 1948. godine, do razlaza s albanskim liderom Enverom Hožom, a zatim je promijenila ime u Ulicu „13. novembar“. Tako se i danas zove.
Bilo je to vrijeme od svega oskudno; živjelo se skromno. Majke bi nam na kriški hljeba namazale mast, preko nje dodale papar, ili luk, ili šećer, i Bog te veselio! Bili smo, nekako, svi jednaki. Prodavnice slabo snabdjevene, pa su nam naše majke same šile odjeću. Nosile su se košulje od padobranske svile, a „hit“ su bile engleske vojničke jakne/bluze. Njih je lijepo opisao Jevrem Brković, pa ću ga citirati: „...Ako je bluza bila engleska, to je već spadalo u modni hit mladih partizanskih zorlija. Engleska bluza je imala veliku kragnu, džepove po obje strane prsiju i dolje iznad struka za ruke. Do struka je dopirala i svakom struku pristajala. Struk je utezao strukom ušiveni pojas, strukiran, s velikom metalnom, ili obučenom petljom, girtlom ili šnalom...“ („Dukljanski epistolarij“).
U tom siromašnom poratnom vremenu, mnogi Cetinjani imali su na sebi poneki komad vojničke odjeće. Cetinje je buktalo. Bila je tu Vlada, Skupština; po livadama Donjeg Kraja slijetali su i uzlijetali avioni dvokrilci...
„Dvoboj“ u Njegoševoj ulici
U čuvenoj Kući Vukotića, podignutoj 1910. godine, prvom zdanju u nas od armiranog betona, stanovali su moji dobri drugovi Peśa Mirković, Asko i Nazo Šehović, Boro Simonović. Mirkovićev otac nestao je u nacistčkom koncentracionom logoru Buhenvaldu, a otac Aska i Naza, Mamo, i Borov, Milo, bili su šoferi, otmjeni Barani; vozili ministre. Borova majka imala je šivaću mašinu. Moja majka je lijepo crtala, pa bi nacrtala dječje odijelce i crtež nosila Borovoj majci na osnovu kojeg mi je od vojničkog štofa sašila odijelo, nalik uniformi. Kad je tako, stavili su mi opasač i za pojas zađenuli dječji revolverčić, igračku.
A jednog sunčanog dana, tako odjeven i „naoružan“, izašao sam u Njegoševu ulicu, povlačeći za uzicu igračku, autić.
Najednom, prepriječiše mi put dva povisoka čovjeka, „u civilu“; jedan je imao brkove, a drugi i brkove i bradu.
- Či si ti, mali? - upita me brko.
- Ja Maksima Vukovića.
- E, da ti oca...
Opa! Kao da jedva dočekah; odgovorih istom mjerom! Brko se maši za pojas, izvadi pištolj i uperi ga u mene.
Ja svoj revolverčić okrenem prema njemu.
Onaj bradonja stade između nas i povika;
- Ne, braćo Crnogorci, ako Boga znate!
Brko vrati pištolj za pojas, ja svoj takođe. Oni uz Njegoševu, ja niz Njegoševu; svako svojim putem.
Nakon nekoliko dana sretne Blažo Jovanović moga oca i veli:
- Vala me, Maksime, nijedan Crnogorac nije opsovao kao tvoj sin. Ali želio sam da vidim da li to dijete ima osjećaj zašto nosi taj pištolj...
Čovjek s bradom bio je ministar Jovan Ćetković.
Sjećam se, što se veli, kao juče, kada me otac za ručkom upitao:
- Što si opsovao Blaža Jovanovića!? U njegovom pogledu vidio sam ponos, ali bogme, i malčice prijekora. Nije lako opsovati „posljednjeg gospodara Crne Gore“, kako je Blaža nazvao crnogorski pisac Mirko Vujačić.
Nekim povodom, Vujačić je, svojevremeno, zatražio prijem kod visokog srpskog funkcionera Slobodana Penezića Krcuna. Sekretarica, ka’ i mnoge, kazala je da Krcun nije u kancelariji. Kada ga je kasnije obavijestila ko ga je tražio, Krcun je telefonirao Mirku Vujačiću i rekao:
- P.... ti materina crnogorska, ja ljude ne primam, nego se sastajem s njima i ako imam vremena i kafe s njima pijem, a primam samo one koje ne cenim, a koje moram. Dođi odmah ako hoćeš... Ako sada ne možeš, ti dođi kad oba možemo...
Upoređujući Krcuna i Blaža, kada je riječ o ovoj vrsti službenog i neslužbenog ponašanja ljudi, Blažo Jovanović je, veli Mirko Vujačić, sigurno bio sličan Krcunu, ali obrnuto, samo što je Krcun bio drugačije, „grublje“ naravi u ophođenju, a Blažo je bio otmjeniji, sabraniji i odmjereniji. Ali su obojica podjednako imali ljudske aršine i razumijevanja za ljudske nevolje...
Sva se vrata otvarala
Studirajući prava u Novom Sadu, radio sam četiri godine u „Indexu“, listu studenata Novosadskog univerziteta i viših škola Autonomne Pokrajine Vojvodine. List je krenuo u jesen 1958. Na prvoj stranici prvog broja ispisane su Titove riječi, upućene mladima: „Neka se vaš glas čuje“. Bio je to sjajan list; niz godina najčitaniji u Vojvodini. Glavni urednik, pjesnik, Pero Zubac, a ja, kako je Zubac zborio, njegov najbolji novinar. U „Indexu“ su tada radili i Stevan Nikšić, kasnije glavni i odgovorni urednik NIN-a, pa Dragan Klaić, teatrolog evropskog glasa, zatim pisac Boško Ivkov, te Jovan Mandić, Franjo Šnautil, Lazar Zile Bojanović, Dale Ćulafić, Milutin Pavlov, Nikola Filipović, Nada Dugošija, Rade Obrenović, Joška Kabiljo, Mihailo Harpanj, Svetozar Tomić, Slobodan Lazić, Mita Boarov... Bila je to sjajna redakcija, nad kojom je bdio prof. dr Draško Ređep, predsjednik Izdavačkog savjeta „Indexa“, lista koji je, kako jednom prilikom reče profesor Ređep, uvijek imao uzlaznu liniju otvorenosti u dijalogu, čistote u stavu u višenacionalnoj Vojvodini, smjelosti i istrajnosti u postavljanju pitanja. Imali smo slobodu u radu. Jednom smo furnuli aforizam: „Pre rata nismo imali ništa, a onda su došli Nemci i uzeli nam sve“. Bilo malo frke, i: ništa.
Redakcija se nalazila u centru Novog Sada, u predratnoj vili, u Ulici Vase Stajića broj 1. Osim „Indexa“, u zgradi je bila redakcija „Polja“, lista za kulturu i umjetnost. Glavni urednik je bio crnogorski pjesnik Gojko Janjušević. Tu su se nalazile i prostorije Akademskog kulturno-umjetničkog društva „Sonja Marinković“. U neposrednoj blizini, nevelika, moderna kuća, slavnog fudbalera, Vujadina Boškova, dugogodišnjeg reprezentativca Jugoslavije. Katkad bi, u ovoj sjenovitoj ulici, sretali Boškovljevu šarmantnu suprugu...
Moj posao je bio da pravim intervjue s tadašnjim živim spomenicima naše literature, slikarstva i vajarstva. Naravno, pratio sam i najvažnije događaje na Univerzitetu. Što se veli, sva su mi se vrata otvarala. Na mojoj novinarskoj legitimaciji pisalo je: „Umoljavaju se sve društvene organizacije i organi narodne vlasti da imenovanome u vršenju njegove dužnosti izlaze u susret“.
Pismo s grbom SFRJ
Početkom januara 1967. godine, ambiciozna redakcija „Indexa“ zatražila je intervju od Blaža Jovanovića, predsjednika Ustavnog suda Jugoslavije. Blažo nije prihvatio. Intervenisali su čak visoki vojvođanski funkcioneri. Opet, ništa. U unutrašnjopolitičkoj rubrici, koja se, prirodno, angažovala oko tog intervjua, vidim, oklembesili se, rastužili. Odem kod glavnog urednika i kažem:
- Pero, ja ću napraviti taj intervju!
Nagnut nad nekim rukopisima, Zubac je nešto prozborio, ne znam ni da li me je dobro čuo, jer je izgubio svaku nadu da će „Index“ dobiti intervju s Blažom. A interesovanje je bilo veliko; nijedna Jugoslavija, do Ustava 1963. godine, nije imala tu instituciju, tj. Ustavni sud. Pa još Blažo Jovanović predsjednik, narodni heroj, crnogorski revolucionar...
Imao sam „samicu“ u Studentskom domu „Sajmište“. Tako smo zvali jednokrevetne sobe kojih je bilo nekoliko, samo za asistente i najbolje studente. Nijesam bio ni jedno ni drugo, ali sam kao novinar univerzitetskog studentskog lista dobio zasebnu sobu, što je bila svojevrsna privilegija, u raspjevanom, evropskom gradu Novom Sadu, naseljenom ponajviše otmjenim „prečanima“.
Napišem pismo Blažu Jovanoviću: „Druže Blažo, ja sam onaj dječak koji je s Vama imao ‘dvoboj’ na cetinjskoj ulici. Sada sam novinar, itd.“
Nakon nekoliko dana, u moju studentsku sobu, stiže pismo s grbom SFRJ i velikim pečatom. Blažo me zove da dođem u Beograd; palata Saveznog izvršnog vijeća, Novi Beograd, zapadno krilo...
Tokom razgovora s Blažom, kojem je prisustvovao i njegov šef kabineta Vlado Kovačević, evocirali smo, uz smijeh, uspomene i na naš cetinjski susret.
Bio je to jedan od mojih velikih intervjua, i sigurno jedan od rijetkih, uopšte, s Blažom Jovanovićem, kao predsjednikom Ustavnog suda Jugoslavije. Objavio sam ga u „Indexu“, 24. februara 1967. godine. Prenijeli su ga svi ondašnji važniji jugoslovenski listovi. „Pobjeda“ ga je štampala u dva nastavka. (Iz „Pobjede“ mi je, tada, stigao aber; „Ovog momka treba odmah primiti“).
S jeseni 1967. otišao sam na odsluženje vojnog roka u Jugoslovensku narodnu armiju; obalska artiljerija. Imali smo vježbu s bojevom municijom. Granate su padale u more. Brod vuče metu a mi je iz topa 85 mm pogađamo.
- Pa i nije tako strašno, sve je prilično jednostavno! – reče neko od vojnika. U naš potkop banu admiral Bogdan Pecotić, komandant Splitske armijske oblasti.
- Odlično, to je odlično! - uzviknuo je komandant.
A obalski artiljerci dobro znaju što to znači. Dobili smo nekoliko dana nagradnog odsustva.
U kafani hotela „Podgorica“
Dođoh u Titograd, i, onako, u vojničkoj uniformi, pravo u kafanu hotela „Podgorica“. Kafana prepuna; svečarska atmosfera. U uglu drma sisata i nogata pjevaljka. Svi se raspilavili. Nasred kafane, okružen brojnim prijateljima, Blažo Jovanović! Prepoznao me i pozvao za svoj sto. Naručio mi je piće. Svi su ponešto pričali, a ja sam ćutao i slušao. Onda riješih da ispričam istinitu anegdotu.
Putuje Blažo prema crnogorskom sjeveru, i, neđe u blizini Lijeve Rijeke, ugleda dva šumara đe sjede kraj ceste. Svom šoferu Milu Dabetiću naredi da zaustavi automobil.
- Dobar dan, putari!
Skočiše kao opareni.
- Nijesmo mi, druže Blažo, putari. Mi smo šumari.
- Znam, znam, putari su u šumi, a šumari na cesti...
Svi se nasmijaše.
Uz pjesmu i muziku, veče je lijepo teklo. Za stolom se zapođenu priča o nekoj ženi.
Blažo skoči; ustade.
- Đe je? Pa zar tu radi!?
Iz kuhinje „Podgorice“, u bijeloj kecelji, sva ozarena, ubrzo iziđe starija žena s kojom se Blažo srdačno pozdravio.
Bio je narodni čovjek. Pravi tribun.
Poslije odsluženja vojnog roka u JNA, vratio sam se u Novi Sad, a zatim, 1969. godine, zajedno s Vitom Nikolićem, ušao u „Pobjedu“, u kojoj sam ostao dvadeset godina, radeći kao novinar, urednik i glavni i odgovorni urednik.
Novinarstvo je život!
Bonus video:
