Vijest o smrt dragog prijatelja i velikog pjesnika Jevrema Brkovića primio sam sa bolnim saznanjem da se više nećemo vidjeti, te da će mi naslov jedne zbirke njegovih pjesama naslovljene “Brđanski Homer je mrtav” još jednom potvrditi da su stvarnost i metafizika, život i literatura ovjenčani neumoljivom i neizbježnom smrti. U vrijeme kada je smrt sveprisutna, kada se svaki dan završava statistikama umrlih koje svojim nezaustavljivim pohodom kruniše korona virus, vijest o smrti iskrenog prijatelja još jače pogađa, jer smo u uslovima izdvojenosti zbog prevencije zdravlja, izgubili ono što nas je posebno obogaćivalo, neposredni prijateljski susret.
Posljednji put sam bio kod Jevrema u decembru 2019. godine. Prije pisanja ovih redova, pod dojmom vijesti o Jevremovoj smrti, spontano sam iz moje biblioteke, iz police sa brojnim pjesnikovim knjigama, uzeo nasumce nekoliko primjeraka. Želio sam prelistati knjige koje sam čitao kad sam ih dobio na dar, u vrijeme Jevremovog izgnanstva, koje su devedesetih godina prošlog stoljeća objavljene u Zagrebu. Iz razumljivih razloga, kada u ovim trenucima retrospektivno ožive slike sjećanja i misli o životu i djelu Jevremovom, posebno me privukla ona knjiga na čijim je koricama stajao jednostavan naslov a toliko znakovit za pjesnikovu sudbinu - “Prokletstvo”.
Da je prokletstvo uopšte za pjesnike dar i kazna istovremeno, upravo potvrđuje i Jevremov primjer. U toploj prijateljskoj posveti koju mi je napisao u ovoj knjizi, ponovo čitam: “Dragi moj Dimitrije, evo ti moga Prokletstva (riječ je podcrtana pjesnikovom rukom) drugo dopunjeno izdanje. Tu se našla sva moja poezija što sam je za ovih šest godina izgnanstva napisao u Hrvatskoj”. Gledam u pjesnikov rukopis. Više po instinktu i poznavanju pjesnika nego po mom skromnom grafološkom znanju, kao da sam osjetio u ispisanim redovima ove posvete kako još titra energija njegove ličnosti. Otvaram knjigu i listam je. Kao da prelistavam vrijeme i događaje. Ređaju se poglavlja “Dubrovniče oprosti”, “Najmučnije mučilište”, “Samome sebi na uho”, “Monolog prognanog”, “Dukljanski soneti”. Ponovo otkrivam istančani lirizam i ekspresivnu snagu pjesnikovog izraza. Zaustavljam se na zbirci “Pjesme iz crne sveske”. Čitam pjesmu “Smrt prije smrti” napisanu 17. januara 1994. godine: “U grudima pustoš, crnilo, tjeskoba,/umjesto srca okamenjena smola,/Iz koje već čujem dobro znani slogan/ o mirisu smrti, o ljepoti bola.”
U godinama izgnanstva i života u Zagrebu “Pjesnik s potjernice” je opjevao tu ljepotu bola u svom duhovnom ratnom raspeću između Podgorice i Zagreba. U tim je godinama nastala pjesma “Dubrovniče oprosti”, koja spada u najljepše antiratne pjesme. U mračnim danima crnogorske savremene istorije i agresije na Konavle i Dubrovnik, Jevrem, kako sam ga zvao Poeta El Grande, je bio onaj glas savjesti i hrabrosti koji je glasno govorio o onoj istinskoj Crnoj Gori, antiratnoj, onoj koja je iznutra davala otpor ratu, koja svoje istinske vrijednosti baštini iz drevne Doclee, iz Duklje, koja će u pjesnikovom svijetu ponovo oživjeti, uskrsnuti. Željet će u obnovljenom duhu isčupati onaj razorni korov varvarstva i primitivnih nagona koji su gušili savremenu Crnu Goru. Jevrem je bio u pravom smislu riječi pjesnik. Dakle onaj koji poeziju “zapisuje” a prozu piše. Rilke je imao pravo kad je rekao da se pjesnik rađa a da se pisac postaje. U velikom rasponu Jevremovog velikog književnog djela od intimističkih stihova preko priča i romana do dnevnika i polemičkih tekstova, upravo se pokazuje i dokazuje ono što je njegov omiljeni pjesnik Viljem Batler Jejts kazao za stihove istinskog pjesnika da ostvaruju “savršenstvo koje izmiče analizi, tananosti koje svakog dana imaju novo značenje”. Poezija nadilazi ono što ju je potaklo, stvarajući svoju vječnu poetsku neprolaznu stvarnost. Jevrem je pokazao superiornim izrazom poput Jejtsa ili Malarmea da i takozvani problemi društvene aktualne stvarnosti, mogu biti takođe predmet poezije ili siže proze, što je ostvarivao magistralno u svom bogatom stvaralačkom opusu. Jer kad jedan istorijski događaj izvan one zamorne ”nomenklature činjenica” postane predmet umjetničkog izraza onda se činjenično obogaćuje metafizičkim i kroz metafore osmišljava kao u čuvenoj pjesmi “Zvono Ivanovo”. U njoj je, kako je rekao Mirko Kovač, “Jevrem prepjevavao povijest u tragediju”.
Ljubav prema Crnoj Gori Jevrem Brković je podjednako izražavao kad je bio u svojoj zemlji i onda kad je bio primoran otići u egzil. Toj “pasijoj zemlji” bio je beskompromisno odan i nije mogao bez nje. Intenzivnim društvenim angažmanom analitičara i polemičara britkog pera dao je nemjerljiv doprinos za nezavisnost Crne Gore. Poeta Duklje i pjesnik Crne Gore ostavlja za sobom bogat književni opus izuzetnog značenja za savremenu crnogorsku kulturu. Sada kada je Jevrem s onu stranu svoje sklopljene knjige, svog literarnog svijeta, njegov se stvaralački lik odražava trajno u tom svijetu, kao njegovo imaginarno lice i naličje, koje izražava ljubav i dramu, ushit i pad, hedonizam i asketizam, radost i tragediju, sakralno i svjetovno... smrt prije smrti. Pjesma “Smrt prije smrti” završava sihovima “U meni polegla magluština troma, /Po meni se prosulo ledeno inje- /Oživio bi me samo udar groma /Kad svitne iz Lovćena nad Cetinjem”. Već je “svitnuo” besmrtni El Grande...
Bonus video:
