Na kolumnu Đura Radosavovića u dodatku “Art” uz Nezavisni dnevnik “Vijesti” čeka se od subote do subote. Iako ih piše već deset godina, Radosavović ističe da one ne gube na značaju kako vrijeme prolazi, nazivajući to strašnim.
“Mijenjaju se samo likovi na sceni, a ponašaju se jednako nedolično i jednako su inspirativni”, kaže on te dodaje da odavno još postoji plan za objavljivanje zbirke “Kosmos ispod sača”, a na inicijativu jednog reditelja možda se nekada priredi i istoimena pozorišna predstava.
Sa druge strane, kratke priče se gomilaju, a u planu je i roman koji bi trebalo da završi do kraja godine. U međuvremenu on nastavlja da komentariše crnogorsku svakodnevicu. Radosavović je rođen u Titogradu 1986. godine, živio je, studirao, radio u Podgorici koju je kasnije zamijenio Beogradom, a u intervjuu za “Vijesti” objašnjava i zbog čega. Ipak, uprkos tome što je napustio državu aktivan je učesnik crnogorskog kulturnog, društvenog, ali i političkog života, a neprestana inspiracija su neprolazne teme i pojave.
“Rođen sam u gradu koji se nalazi u nekom trouglu između mora, jezera i brda. Podgorica (Titograd) jeste grad koji je mnogo puta mijenjao ime, ali nikad mentalitet i navike građana. Upravo mentalitet, običaji i geni česte su teme o kojima pišem”, rekao je jednom prilikom.
Do sada je objavio romane “Budva, bagra i blud” i “Crnogorski roman”, piše i objavljuje kratke priče. Francuski kulturni centar ga je 2008. godine nagradio za kratkometražni film, opisujući ga kao “mladog frankofonog crnogorskog sineastu”, pa je tako učestvovao na 61. filmskom festivalu u Kanu.
Za “Vijesti”, ovoga puta u formi razgovora, intervjua, sagledava kulturnu scenu, dosadašnju praksu, utemeljene probleme i sadašnje izazove, govori o svojim planovima, a čitaocima šalje jasnu poruku - odmoriti od raznih vijesti i od mržnje koja se plasira.
Rođeni ste u Podgorici gdje ste i odrastali, obrazovali se, snimali, pisali, živjeli... Koje okolnosti su presudile da život nastavite van Crne Gore? S obzirom na to da ste i sami napustili državu, kako vidite situaciju sa odlaskom mladih ljudi, što iz Crne Gore, što iz regiona uopšte?
Kad neko javno progovori, što sam ja učinio, izbace ga iz igre. Suptilno se onemogući bilo kakav uspjeh. Mogućnosti su sužene, možeš samo da preživljavaš, a ja sam želio da živim. Zato sam otišao. Ljudima koji misle drugačije od onoga što je propagirala vlast često je jedina prilika za posao bila NVO ili neka kontra-partija, a ja sam želio nešto treće. Vrata su mi se zatvarala i kad shvatio da će i u buduće sva biti zatvorena, spakovao sam se i kupio kartu u jednom smjeru. U mom slučaju to je bio autobus. Premnogo ljudi znam koji su rasijani po svijetu, a krenuli su iz Crne Gore. Ti ljudi bi ostali da su mogli normalno da žive i rade. Ali nije im se dalo, nisu im dali, jer je partija ušla u sve pore društva i ako nisi sa njima onda si protiv njih. Kad si protiv njih onda si uskraćen praktično za sve što poželiš.
Ipak, za razliku od velikog broja onih koji karijeru grade van (teritorijalnih) granica i koji uglavnom pasivno posmatraju prilike u rodnoj zemlji, Vi ste aktivni učesnik naše i kulturne scene, ali i društveno-političkog života. Zbog čega, šta Vas vuče, da li je to osjećaj potrebe da podijelite/iznesete svoj stav, možda odgovornost i obaveza kao građanina, stvaraoca, želja da se glasom na nešto ukaže, eventualno promijeni ili nešto krajnje drugo u odnosu na sve to?
Posao mi je i dalje da pišem, ali pišem reklame, bavim se storytellingom. Naravno da pratim i dalje sve u Crnoj Gori, zahvaljujući internetu mogu da pratim sve medije. Društvene mreže su danas ono što su bile nekad kafane, čuje se što misli narod. Tangira me i dalje sve što utiče na moju porodicu i prijatelje.
Vjerujem da je ljekovito govoriti o onome što smeta i što je problem u društvu. Krajnje provincijalno je tvrditi da glas pojedinca ništa ne mijenja, da smo nemoćni i nebitni i da treba ići linijom manjeg otpora. Svijet bi tada bio jadan i dosadan, predvidiv i jedna dinastija bi zauvijek vladala ljudima kao robovima. Svaki glas je bitan i treba da se čuje. Čim se vlast plaši, to znači da ima efekta.
Objavili ste dva romana koja su izuzetno dobro prošla kod čitalaca, ali i stručne javnosti. Pišete kratke priče, na Vaše kolumne čitaoci čekaju... Da li trenutno radite na nekom knjievnom djelu, šta publika može očekivati od Vas?
Imam urednika od 4 i po godine, s toga zbog posla i vrtića ne stižem da pišem koliko bih želio. Nadam se da ću tokom ove godine završiti roman koji je inspirisan porodičnim pismima koja su 1920. godine stizala iz Los Anđelesa u Podgoricu. Kratke priče se gomilaju, pa kad ih bude dovoljno i njih ću spakovati za objavljivanje.
A da li ste razmišljali o sabiranju Vaših kolumni koje, pored Arta u “Vijestima”, objavljuju/prenose i razni drugi mediji? Zbog čega?
Naravno, to je u planu jer skoro deset godina pišem za ART i Vijesti. Na inicijativu jednog reditelja da nastane predstava “Kosmos ispod sača“ skupljao sam sve kolumne i strašno je što ne gube na značaju kako vrijeme prolazi. Mijenjaju se samo likovi na sceni, a ponašaju se jednako nedolično i jednako su inspirativni. Tako da će i za zbirku “Kosmos ispod sača“ biti prilike jer se izgleda ništa ne mijenja.
Sami kažete da su “mentalitet, običaji i geni” česte teme o kojima pišete, a ja bih dodala da koliko specifični ti aspekti mogu biti, toliko jeste i Vaš stil. Zbog čega Vas i na koji način to inspiriše i da li ste došli do nekih odgovora koji bi bili vezani za crnogorski mentalitet, običaje, gene, ima li tu nešto što nas kao društvo kolektivno određuje/razlikuje (ili mi samo volimo da mislimo “kolektivno”)?
Naš parlament, jezik, istoričari i takozvana elita može da stane u slogan: “Crna Gora od mita do vica“. Nikoga do sebe ne lažemo kad prenagljujemo. Imamo na što da budemo ponosni ali prećerujemo prečesto pa sve postane komično. Zato je inspirativno dekonstruisati mitomaniju i megalomaniju.
Toliko su voljeli državu da je za njihovo vrijeme iz muzeja pokradena cijela jedna Crna Gora. Pogledajte Žabljak Crnojevića gdje je rođena Crna Gora, kuću Mihaila Lalića ili dvore Balšića. Toliko o patriotizmu te ekipe.
Nadovezujući se na pitanje sa početka, kako biste opisali kulturu i kulturnu scenu u Crnoj Gori do sada?
Svi ministri kulture bili su zagledani u njihovog boga Ra iz Rastoka. Grande Źaga, teatralni batler Janko, Branimir Popović Njegoš, namušti pjesnik Pavle i stilist Aleksandar. Kultura je bila igračka u službi partije, instrument za političku indoktrinaciju i indukciju svijesti kako bi se svi klanjali pomenutom bogu. Mnogi umjetnici su se dobro umetnuli. Glumljenje apolitičnosti se isplatilo. Pravili su se da ih politika ne zanima ignorantski tvrdeći da je to “zabava za prostake“. Zato je kasa je bila puna za sve prazne projekte, patriote, megalomane i istoričare šizofreničare. Važno je bilo samo da je umjetnik “u službi“, da je navodno državotvoran ili da ne štrči, jer ljepota je u oku partije. Simulakrum kulture je tako funkcionisao. Fingiraš igru i budeš namiren. Kao što je nastao soc-realizam, kod nas se rodio crnogorsko-patriotski kič koji je stvorio zvanja, pisce bez čitalaca, slikare bez izložbe, kostimografe bez kostima i beskrajan niz nagrađivanih umjetnika bez konkretnog djela. Kako elita determiniše društvo, tako je i kultura bila snobovska i isfolirana, karikaturalna i u suštini duboko provincijalna ali isplativa. Samodopadljiva, klaustrofobična i pokondirena kultura poze, koja je vremenom zaboravila na svoju osnovnu misiju podsticanja i širenja ideje kreativnosti te postala histerična, opasna i na kraju autodestruktivna. Kultura je lajala i lajala i na kraju zubima uhvatila samu sebe za rep!
Koji su, prema Vašem mišljenju, najveći nedostaci i problemi u dosadašnjem načinu rukovođenja kulturom?
Nije jasno postavljen cilj, da se u jednoj rečenici definiše šta ministarstvo kulture želi da postigne. Fali platforma, u advertisingu se to zove “Big idea“. Ta rečenica bi nam rekla sve o kulturi. Dosadašnji koncept kulture svodio se na ideju “Dom kulture“, odnosno recitatorske večeri kojima se podiže moral publici. Tu smo zapeli. Ogromne pare su se prosule na istorijske budalaštine i imitaciju kosmopolitizma. Jedan od simbola takve partijske kulture, Dragica Milić, nesvjesno je dala preciznu definiciju prilikom predstavljanja jednog romana, kad je navela da roman promoviše “visoke teme burne istorije“. Jedan od najvećih brendova je samonikli Danilo Baletić koji je sam ispromovisao Crnu Goru bolje od svih ministara zajedno. Postigao je planetarni uspjeh i dokazao da “visoke teme burne istorije“ nisu nužnost.
Spomenuli ste već neka imena, govorili o “angažovanoj apolitičnosti”, pa se samo nameće pitanje koliko je politika ušla u kulturnu sferu tokom prethodnog perioda, u kontekstu širenja partijske ideologije i polja djelovanja, ali i kroz raspodjele sredstava, čelna mjesta u institucijama i slično?
Naštampale su se knjige poezije koje ni tetke autora nisu čitale. Dosadno i bezlično! Ministarstvo se bavilo lovom na nepodobne ali i zastavama, muralima i crkvom. Zato je i bilo svejedno ko je na čelu, da li Janko, Marko, ili astralno velelepna Anastasija, jer su strogi roditelji kulture u sjenci bili partijski komesari Živko i Radmila, a na desetine hiljada eura se sipalo ostrašćenim piscima i nacional-četkarima. Simpatično je, ali i simptomatično da naš najveći živi pisac, kako on voli da ga predstave, u svom nadimku ima pravopisnu grešku: Mijo. Valjda će nekad neko otkriti zašto baš toliko mio im je bio taj Mijo, i zašto su mu toliko sipali.
Kao što je nastao soc-realizam, kod nas se rodio crnogorsko-patriotski kič koji je stvorio zvanja, pisce bez čitalaca, slikare bez izložbe, kostimografe bez kostima i beskrajan niz nagrađivanih umjetnika bez konkretnog djela.
Kako se kulturna scena u Crnoj Gori promijenila tokom posljednjih decenija?
Toliko su voljeli državu da je za njihovo vrijeme iz muzeja pokradena cijela jedna Crna Gora. Pogledajte Žabljak Crnojevića gdje je rođena Crna Gora, kuću Mihaila Lalića ili dvore Balšića. Toliko o patriotizmu te ekipe. Propast. Kreativni ljudi zaobilazili su s pravom Ministarstvo i državu. Sami su nalazili galerije, portale, producente, aranžere, časopise i izdavače u inostranstvu, cimali se i krčili sebi put. On-line. Ostali su ćutali jer se isplati sjedjeti u savjetu televizija, fantomskim časopisima i udruženjima i parazitirati na budžetu. Za to vrijeme drugi su se cimali i uspijevali koristeći sve blagodeti koje nudi internet i digitalna tehnologija. Sad postoji nekoliko nezavisnih punktova koji dobro funkcionišu kao alternativa i ako im se da vjetar u leđa mogu da postanu čudo.
Kakav je danas položaj umjetnika/autora, što renomiranih, a što mladih? Kako ocjenjujete da su se dodjeljivali statust (istaknuti/zaslužni kulturni stvaralac) i nagrade (godišnje, pa i nagrade za životno djelo) u kulturi?
Sve je to bila trka za novcem. Blago državi sa toliko istaknutih stvaralaca i nacionalnih penzionera. Fino su nas zadužili! Treba obratiti pažnju kad država zagazi u ekonomsku krizu koliko će se tih kultur-patriota odreći doživotnih penzija i beneficija kako bi makar malo budžet rasteretili. Naravno da kultur-patrioti ne pada na pamet da jedan euro vrati državi. Oni su se za penzije i borili. Novi umjetnici će morati da izađu na tržište, da se bore i sa sobom i sa zdravom konkurencijom. Kad nestane sinekura nestaće i sinekuraca i svi će imati jednake šanse za uspjeh. Neki dežurni umjetnici su zakukali nedavno za kulturom, a uspješno su prećutali trideset godina opšte pljačke. Dokaz njihovog uticaja je što je kukanje prošlo skoro pa neprimijećeno, ali ipak valja ukazati na licimjerje. Naglo su se probudili, možda u tom zecu grm leži.
Kako vidite spajanje kulturnog sa još tri izuzetno važna društvena resora u jedno ministarstvo, šta će biti najveći izazovi?
Do danas mi nije jasno to spajanje. Liči na mućkalicu, ali centralizovanje četiri ministarstva moguće je ukoliko se odrede i dobro postave vođe resora i daju im se odriješene ruke. Crnoj Gori ne fali mudrosera ali nedostaje sposobnih menadžera. Nadam se da će mnogi od ovih koji su se vratili i pokušavaju nešto da promijene u tom naumu i uspjeti. Da će napraviti kopernikanski obrt, pa da i nama svane konačno. Najveći izazov je svakako izvesti potpuni rebrending kulture. Mnogi ne razumiju važnost tog preokreta. Od kulture zavisi kako će se percipirati Crna Gora u budućnosti. Vijećemo da li ćemo od Wild Beauty uspjeti da postanemo pitomo i primamljivo mjesto.
Šta biste Vi uradili na kulturnom polju Crne Gore, šta prepoznajete kao primarno?
Već godinama sam dio advertising svijeta, zato razmišljam iz ugla copywritera. U mnogim državama i gradovima pojavljuju se TV reklame, bilbordi i kreativne kampanje u čijem nastanku sam učestvovao. Svjedočio sam rađanju malih i velikih brendova, stvaranju emotivne veze između ljudi i brenda. Još nije kasno da se od Crne Gore napravi brend. Možda vremenom da postane i “love mark“. Ima sve preduslove da svijetu ispriča svoju priču. Ali se mora pronaći pravi ugao i napraviti dobra kreativna i komunikaciona strategija. Udica postoji, ali fali mamac. Dakle, Crnoj Gori hitno treba “Big idea“ u koju mora prvo da povjeruje Crna Gora, a zatim da je prodamo svijetu, ali bez overpromising-a. Dakle, imidž kampanja.
Da li biste nešto dodali, (pre)poručili čitaocima, najavili...?
Potreban nam je svima filter od vijesti. Ne samo od lažnih vijesti, već od mržnje koja se plasira i sa državnih medija. Kao što je postojao nekad štitnik za oči koji se stavljao preko ekrana TV-a ili monitora, tako nam je potreban filter da se ne bi zatrovali. Moramo se čuvati posijane mržnje, da nas ne navuku na nacionalizam jer ako se to desi, zaboravićemo na ideju da život može biti lijep.
Bonus video:
