Izložba "Kad javorovo drvo zapjeva" Narodnog muzeja Crne Gore otvorena je juče u Etnografskom muzeju.
Postavku posvećenu guslama otvorile su Anastazija Miranović, direktorka NMCG i Tatjana Rajković, etnološkinja Etnografskog muzeja, koje su i autorke izložbe.
Miranovićeva je istakla da je izložba "Kad javorovo drvo zapjeva" nastala na misli knjaza Danila: "…I same gusle nisu činile onoliko koliko bi trebalo i koliko su mogle…" u želji da se ne zaboravi i da ostane u kolektivnom sjećanju "ono što je crnogorski guslar znao, a vrag zaboravio".
"Svojevrsne epske hronike veličale su, slavile, vječno zakivale u nezaborav junaštvo, ratničke podvige, istorijske ličnosti i događaje, hrabrile i podsticale borbeni duh. One su istovremeno bile posijelo i opijelo, tužbalice, jadikovke, ali i svadbarske radosnice. Ništa se u Crnoj Gori nije moglo dogoditi bez gusala, pa se ta krilatica i danas često, žargonski u kolokvijalnom govoru upotrebljava da kratko i slikovito opiše neki savremeni dramatičan događaj. Upravo takva i tolika utemeljenost gusala/guslanja u fundament crnogorskog bića svrstava ih, uz tradicionalnu, crnogorsku narodnu nošnju i crnogorski oro, u najupečatljivije identitetske idiome crnogorskog kulturnog nasljeđa", kazala je Miranovićeva na otvaranju izložbe na Cetinju.
Gusle su prema riječima Rajkovićeve, opstajale i trajale kroz vjekove kao simbol naroda koji je svaki značajni događaj pretapa u pjesmu, naroda koji je sav svoj život proživljavao i doživljavao kroz deseterac.
Miranovićeva navodi da danas gotovo svaka crnogorska kuća ima gusle, više kao suvenir prošlih vremena i tradicije, ali činjenica je da su umijeće sviranja i pjevanje uz gusle i izrada gusala tradicija kojoj ne prijeti izumiranje. Ona ističe da je narativna uloga guslanja, najcjenjenija i duboko urezana u crnogorskoj tradiciji.
"Specifičnost guslanja i pjevanja uz gusle ogleda se u njihovoj heterogenoj primjeni i karakteru, čime se izdvajaju od većine današnjem svijetu poznatih muzičkih instrumenata. Sinhrono sviranje, pjevanje, igranje, dramaturgija, kostimografija, naracija i drugih, doprinose da ukupan ugođaj praktikovanjem ove tradicionalne vještine i umjeća dobija auru svojevrsnog, kompleksnog, etnomuzikološkog, nerijetko umjetničkog performansa. Ova ‘muška rabota’ svojstvena je samoukim, guslarima, koji sviraju po sluhu i osjećaju - bez nota, poju dubokim, razgovjetnim glasom, teatralnog stava i specifične, u zavisnosti od prilike i tematike, mikrofacijalne ekspresije, što doprinosi dramatičnosti cjelokupnog događaja", istakla je Miranovićeva.
Za postavku izložbe iz fundusa Etnografskog muzeja izdvojena su 34 predmeta koja datiraju iz perioda od 19. vijeka pa sve do prvih decenija 20. stoljeća.
Na izložbi se mogu vidjeti različiti primjerci gusala - od onih skromne izrade, do primjeraka bogato ukrašenih ornamentima i raskošno obrađenih. Najstariji, a ujedno i najdragocjeniji primjerak ove etnografske izložbe su gusle izrađene 1801. godine, koje su kao nasljeđe od roditelja pripadale Petru II Petroviću Njegošu.
Pored predmeta iz fundusa Etnografskog muzeja, na izložbi su izložene i gusle koje je za ovu priliku ustupio Jovan Berilažić. Na otvaranju izložbe učestvovao je i narodni guslar Rajko Radović.
Otvaranje izložbe je organizovano bez prisustva publike, zbog aktuelnih zdravstvenih mjera i prenošeno onlajn preko društvenih mreža.
Bonus video:
