Roman “Kapali čaršija” savremenog turskog pisca Fuata Sevimaja je uzbudljiva pripovijest o očaravajućoj Kapali čaršiji, jednoj od najznačajnijih lokacija u Istanbulu, a ujedno i najstarijih tržnih centara na svijetu, koja je postala mjesto ukrštanja tradicija, kultura i naroda sa sve četiri strane svijeta još od sredine 15-og vijeka… Ali ovo nije priča samo o jednoj tački na mapi nekadašnjeg Osmanlijskog carsta ili pak savremenog Istanbula… Ovo je priča o tome kako su Kapali čaršiji udahnuli dušu - ljudi i njihove priče, jezik, mit i istorija, ljubav i prijateljstvo, tradicija koja se poput neugaslog plamena prenosila generacijama unazad i sve ono što su najviši dometi ljudskog duha donosili na ove prostore.
Kapali čaršija zato preuzima ulogu glavnog protagoniste romana. Izgrađena na vizantijskim ruševinama, ona stvara sopstvenu epsku istoriju zasnovanu na pričama ljudi, a ne na zvaničnim istorijskim zapisima, a magija ove priče kreće se upravo od samog početka: od kamenja, cigle i mermera koji zajedno sa majstorima govore o njenom nastanku… Tu su i arhitekte, sultani, trgovci, kupci i mještani, slučajni prolaznici - i svaka njihova priča upotpunjuje složen i živopisan doživljaj ovog hronotopa između stvarnosti i mašte. Svakako da je jedan od glavnih junaka ove knjige sam jezik, njegovo bogatstvo između savremenog i arhaičnog, i čest prodor humora u priču koji čitaocu otvara još jednu dimenziju: kritiku društvene stvarnosti. Roman vodi istovremeni dijalog kako sa prošlošću, tako i sa savremenim trenutkom objedinjujući humorne i satirične aspekte i uz posve suptilnu ironiju njegov glavni cilj jeste da nas podsjeti šta znači „biti društvo”. Roman “Kapali čaršija” objavljen je u izdanju zrenjaninske Agore u prevodu Vesne Gazdić.
Fuat Sevimaj (1972) je značajan i višestruko nagrađivani turski pisac i prevodilac. Završio je studije engleskog jezika na Univerzitetu Marmara. Za zbirku priča “Refren” dobio je nagradu ”Orhan Kemal”, za najbolju priču 2014. godine. Sa knjigom za djecu “Hajdar pašina kuća” (2013) pobijedio je na konkursu Priče o gradu. Za prevod Džojsovog “Fineganovog bdenja” nagrađen je značajnim priznanjem - nagradom „Talat Sait Halman” (2017), a za roman “Kapali čaršija” nagradom „Ahmed Hamdi Tanpinar“ (2015). Objavio je I roman “Arhaično” 2017. godine. Drži radionice kreativnog pisanja i prevođenja. Živi i radi u Istanbulu odakle je i govorio za ART Vijesti.
“Kapali čaršija” je vaš prvi roman ovdje preveden. Za nas ste novi pisac. Šta nam možete reći o romanu “Kapali čaršija”?
- Istorijski veliki bazar Istanbula, naime Kapali čaršija, dobro je poznat širom svijeta, ali Kapali čaršija o kojoj se govori u romanu nije ona koju poznajemo. To je „moja“ Kapali čaršija, i vaša, i čitalaca. Želio sam da odrazim značenje bazara koje se razlikuje od osobe do osobe, a ne informacije o Kapali čaršiji koje već možemo pronaći na Googleu. Dakle, stvorio sam sopstvene likove čije priče počinju ili u Italiji, ili u Makedoniji, ili u Iranu, ili u raznim dijelovima Anadolije i koji imaju svoje lične priče. Zato roman možemo nazvati bajkom za odrasle s ličnim pričama, ali ne i zvaničnom istorijom.
Uz to, želio sam podsjetiti čitaoce na važnost okruženja, bilo kojeg mjesta u našem životu za sve nas. Razlikuju nas neke političke ili ekonomske moći, tako što nam govore o nekoj etničkoj pripadnosti, polovima, socijalnom statusu, religiji i tako dalje. Sa druge strane, ta okruženja su mjesta na kojima se okupljamo, dijelimo svoje vrijednosti i imamo priliku da razmjenjujemo svoja osjećanja i razmišljanja, bez obzira na naše razlike.
Molimo vas da nikada ne zaboravite, autoritarni vladari ne žele da se negdje okupljamo. Više bi voljeli da nikada ne razgovaramo, da radimo po cijeli dan i plaćamo dugove po kreditima. Međutim, mi se ljudi okupljamo po bazarima, pabovima, kafićima, ulicama. Na tim mjestima osjećamo svoju slobodu.
Stoga je Kapali čaršija bila dobra opcija za okupljanje ljudi koji imaju različite priče i iskustva u svom životu. Umjesto Kapali čaršije, mogao bih da koristim bilo koje drugo okruženje, trg, park, školu, fabriku ili kancelariju. Mislim, ljudi mogu čitati “Kapali čaršiju” kao roman o Kalemegdanu u Beogradu ili o Trafalgaru u Londonu ili Han-el-Haliliju u Kairu. Sva ta mjesta su međusobno braća, poput nas ljudi različitih nacija.
Koja je istorijska pozadina vašeg romana “Kapali čaršija”?
- Počinje neposredno prije izgradnje čaršije, otprilike 1460-ih, prijenosom mermera iz kamenoloma koji bi se koristio u čaršiji. Jer kada namjeravamo da odemo na javno mjesto, priča započinje kod nas, a ne na tom mjestu. Onda u svakom poglavlju upoznajemo različite ljude, kamenoresce, arhitekte, fizikalce, zanatlije, trgovce i tako dalje, sa njihovim ličnim pričama. I na kraju, bazar ih tjera da se okupe sa svojim različitim ličnostima.
Želio bih da napomenem da je “Kapali čaršija” roman u kojem se događaji odvijaju u istoriji, ali nikada nije istorijski roman. Možda to možemo nazvati romanom u kojem se vrijeme, mjesta i ljudi miješaju i prepliću.
Čitaoci mogu steći utisak da je zapravo pravi junak vašeg romana trgovački dio grada Istanbula, Kapali čaršija. Kako se ovo mjesto mijenjalo tokom vjekova?
- Zapravo, i samu Kapali čaršiju možemo nazvati jednim od likova romana koji ponekad izražava svoja osjećanja i od kojih mi osjećamo njen napredak. Imamo dva bezistana (natkriveni bazar) koji su srž bazara. I s vremenom, bazar se proširio na svoj konačni oblik oko tih bezistana. Duša čaršije je vjerovatno ista kao prije nekoliko vjekova, što nikada nijeste mogli osjetiti u modernom tržnom centru. Pogotovo su uglovi ulica čaršije i dalje nevjerovatni i tako zanimljivi.
Šta je konstantno u ovom romanu, šta je uvijek ostalo isto, a šta se mijenja s vremenom?
- Kao što sam rekao, duša čaršije koju možemo osjetiti kroz „Pir“ (duhovnu liniju) romana je konstantna. Kad zakoračite u čaršiju, kad god i odakle god došli, osjetite onu dušu koja svoju snagu crpi iz duboke istorije i antike. S druge strane, likovi romana i njihove priče mijenjaju se kada su uslovljeni Kapali čaršijom.
Koji su ljudi oblikovali Kapali čaršiju?
- Čitaoci će u romanu, osim priča o ljudima, pronaći ljubav dva mermerna stuba. Jer vjerujem da su ti mramori i gvozdene ploče ili crijepovi i najvažnije, krv, znoj i radna snaga oblikovali Kapali čaršiju. Mi kupci, konstruktori, zanatlije i svi ljudi koji putuju do čaršije smo važni, ali zapravo taj znoj i krv je glavna srž.
U jednom dijelu knjige spominjete velikog vezira Rustem-pašu kada kažete da je uveo običaj primanja mita. Zašto ga ljudi nijesu voljeli?
- To nije nešto specifično za samog Rustem-pašu. Zvanična istorija nam kazuje o moći nekih muškaraca, ali ja sam mnogo koncentrisaniji na obične ljude i na to kako su ti snažni muškarci dobili moć iskorištavanjem života tih običnih ljudi ili primanjem mita.
Kada čitamo zvaničnu istoriju u turskim knjigama, Rustem-paša je veliki vezir, međutim kada je riječ o istini života, on je čovjek koji je okupio djecu sa cijelog Balkana da bi utvrdio tu moć. Njegova moć nije nešto čime se može ponositi, ali tuga koju je u istoriji izazvao za roditelje te mladosti je nešto čega se treba stidjeti. Pa, ima li nešto zbog čega bi ga trebalo voljeti? Ili da li bi trebalo da volimo bilo kojeg drugog istorijskog ili odlučujućeg vladara samo zato što je stvorio veliku silu? Ne! Nikad.
Čitaocima predlažete da na rođendan Sultanije Mihrimah, 21. marta istraže fantastični prirodni fenomen koji se odvija između džamije Mihrimah Sultanije na Edirnskim vratima i džamije Mihrimah Sultanije na Uskudaru. O čemu se zapravo radi?
- Te dvije džamije stoje na različitim kontinentima u Istanbulu i udaljene su približno 10 kilometara jedna od druge. Međutim, rečeno je da, u to vrijeme, ako pogledate s minareta onog na azijskoj strani kad mjesec zađe, sunce počinje izlaziti na minaret drugog koji se nalazi na evropskoj strani. I moramo imati na umu da Mihrimah znači „Sunce i mjesec“. Nikad ovo nijesam lično provjerio, ali čini mi se da je to lijep mit o poštovanju ljubavi arhitekte Sinana.
Kći sultana Sulejmana Veličanstvenog, Mihrimah je voljela arhitektu Sinana. Postoji li još uvijek vidljiv trag te ljubavi?
- Po meni ljubavi nijesu potrebni vidljivi tragovi. Vjerujemo u to iskreno ili ne. A ako i vjerujemo, onda se ta ljubav ostvaruje. Ja lično vjerujem u ljubav Mihrimah i Sinana i predlažem dobrim ljudima na Balkanu da vjeruju u bilo koju vrstu ljubavi, umjesto u mržnju koja nam se pokušava nametnuti. Jer ljubav je divna.
Možemo li čitati vaš roman kao knjigu o promjenama, ali i o trajanju? Šta ste zaista željeli naglasiti ovom knjigom?
- Jako mi se sviđa to pitanje. Hvala na pitanju. I da, vjerujem u stalnu promjenu dok se čini da je svaka promjena u našem životu stalna. Isto to možemo spomenuti i za Kapali čaršiju. Stoji tamo šest vjekova, ali ljudi, priče, dobra, svjetlost, boje i sve se u njoj mijenja. Moramo imati na umu da smo lično svi vrijedni samo ako ne zaboravimo da smo dio velikog društva. Možemo se promijeniti s vremenom, ali društvo mora mirovati kako bi dijelilo dobru volju. Još jedna stvar koju sam htio naglasiti romanom “Kapali čaršija” bila je ta; zaboravi na stvari koje ti govori zvanična istorija. Imamo svoje živote - i živote ljudi koje susrećemo na ulicama - o kojima moramo razmišljati. Moramo moći sanjati o budućnosti poput Babe Iljasa iz romana. Moramo biti dovoljno hrabri da se zaljubimo poput Latife iz romana. U slučaju da moramo biti buntovni poput Mirze ili ne činiti dobro poput Frederika ako to želimo, ne obraćajući puno pažnje na to što ljudi kažu. I nikada ne smijemo zaboraviti da su naše ličnosti dragocjene samo ako nađemo mjesto u društvu i kada pokušavamo da razumijemo druge ljude.
Vi ste čovjek knjige. Možete li sebe predstaviti kao pisca? Koje teme vas zanimaju? Jeste li bliži sadašnjosti ili prošlosti, neobičnim pojedincima ili običnim ljudima?
- Zapravo, osim što sam pisac, prevodilac i dobar čitatelj, sebe volim da nazovem i „dobrovoljcem književnosti“. Osjećam istoriju čovječanstva u cjelini i volim da lutam kroz vjekove. Uživam da okupljam ljude različitih vremena. U mom posljednjem romanu “Vaša istinita laž Džejms Džojse”, veliki irski pisac pojavio se 2013. godine u Istanbulu i uživao u gradu sa svojim prevodiocem. Razgovaraju o njegovim romanima, on pokušava da razumije naše vrijeme, zaljubi se, ode u tursko kupatilo, pije rakiju i očajno pjeva svoje pjesme i tako dalje. Mislim da volim da kombinujem prošlost i sadašnjost. I sigurno, uvijek sam povezan sa životima, tugom, srećom i snovima običnih ljudi. Čitaoci “Kapali čaršije” pamtili bi da se u romanu pojavljuje Sultan Mehmet Osvajač Istanbula, ali njegova pojava je mnogo manja od uobičajenih likova čaršije. Volim ljude na ulici, a ne one na njihovim prijestoljima ili sa vještačkim fantastičnim životima.
Vi ste prevodilac sa engleskog jezika. Preveli ste Džojsov roman “Fineganovo bdenje” na turski jezik. “Fineganovo bdenje” je prevedeno na samo sedam svjetskih jezika. Šta je za vas značio rad na ovom prijevodu?
- “Fineganovo bdenje” potpuno je drugačiji roman od onih koje znamo i koji su nam poznati za čitanje. Ima dvostruko značenje u mnogim rečenicama, mnoge motive koji se šire romanom, fonetski je izvanredan, zasnovan je na engleskom, ali njegov jezik možemo nazvati džojsovski i tako dalje. Čitamo podsvjesnu istoriju čovječanstva u “Fineganovom bdenju” zajedno sa životom vlasnika paba u Dablinu koji se zove „Here Comes Everyone“. Da, to je njegovo ime jer se mnoge istorijske ličnosti pojavljuju u njegovoj duši. Stoga je period prevođenja bio užasno naporan dok sam pokušavao upariti sva ona dvostruka značenja, a istovremeno nevjerovatno radostan, jer sam se osjećao uključenim u briljantnu predstavu. Preveo sam čitav opus Džojsov uključujući “Uliksa”, “Portret umjetnika u mladosti” i “Dablince” (i koliko znam da niko drugi to nije učinio) i uvijek osjećam tog velikog pisca kao svog kuma. Bilo je sjajno iskustvo osjetiti njegov entuzijazam i brilijantnost. Zbog toga sam ga izabrao za glavnog junaka svog posljednjeg romana. Bila je to vrsta moje dužnosti i odanosti prema samom Džojsu.
Držite časove prevođenja i kreativnog pisanja. Šta pisanje i knjige uopšte znače za današnje Turke? Vjeruju li u snagu napisane riječi?
- Vjerovatno imamo nekih 1-2 miliona zaista dobrih čitalaca koji, pretpostavljam, vjeruju u umjetnost i snagu napisane riječi. Onda imamo nekih 10-15 miliona ljudi koji čitaju neke knjige, ali možemo ih nazvati empirijskim čitaocima koji o knjizi ne razmišljaju duboko. Ipak, još uvijek je to dobro jer se oni mogu unaprijediti da budu dobri čitaoci. I na kraju, imamo nekih 60-70 miliona koji nemaju nikakve veze sa knjigama i nikad ništa ne čitaju, već uživaju gledajući reality programe kako bi potisnuli svoj očaj i osjetili trenutne virtualne uspjehe. Onda se pitamo zašto neznanje i populizam nadvladavaju demokratije. Možda je to razlog.
Savremena turska književnost postala je poznata posljednjih godina, prije svega zahvaljujući romanima Orhana Pamuka. Šta Orhan Pamuk znači piscima vaše generacije?
- Orhan Pamuk je sjajan pisac i zaista mu se divim. Štaviše volim da govorim o njegovoj literaturi na časovima, budući da o njegovim romanima treba mnogo razgovarati. Ali što se tiče turskih pisaca, većini od nas on se sviđa, a što je zanimljivo, velikom dijelu pisaca on nije baš drag. Neki kažu da ima pomalo asocijalnu ličnost. To je možda razlog, ali zaista ne znam zašto. Zapravo, pisac je samo odgovoran za ono što piše. A „Crna knjiga“ ili „Zovem se crveno“ ili „Snijeg“ Orhana Pamuka divni su uzorci svjetske literature.
U prošlom vijeku osmansko društvo i tradicionalna porodica pretrpjeli su velike promjene. Koliko je tradicija jaka u Turskoj? Jeste li opisali (i kako) taj fenomen u svojoj knjizi?
- Kad neko dođe u savremenu Tursku, zavisno o tome u kojem se gradu ili dijelu zemlje nalazite, možda ćete osjetiti pravi moderan život ili će vam se činiti da hodate kroz srednji vijek. Tradicija je tako snažna u nekom dijelu (uglavnom u centralnoj i istočnoj Anadoliji) i kod starijih ljudi. Međutim, mladost je mnogo energičnija i obećava nam nadu u moderan život. A što se tiče romana, na kraju susrećemo ljude našeg doba koji su se ponovo okupili u Kapali čaršiji. I zapravo, oni su potomci onih koje srećemo u 15. vijeku. Neki su se osjećaji prema njima potpuno promijenili, ali neki još uvijek zavise od tradicije. Baš kao i sama Kapaličaršija, baš kao i mi sami.
Bonus video:
