Loši vremenski uslovi i epidemiološka situacija, ali odlična atmosfera, velika volja i želja, posvećenost i interesovanje čitave ekipe za jednu rijetku filmsku priču obilježili su proces snimanja filma “Šta sad”. Kratkometražni igrani film koreditelja Zvonimira Grujića i Sare Đurović snimljen je u Kotoru protekle sedmice, a po scenariju koji uz Đurovićevu potpisuje poznata crnogorska glumica Dubravka Drakić.
“Tema ovog filma je osjetljiva, plemenita i realna, jer se osvrće na odrastanje djece čiji se roditelji bave sumnjivim i opasnim poslovima. Film tretira rascjep između dječije vizure svijeta i stvarnosti koja se skriva od njih. Dva dječaka, Balša i Petar su rođaci, ali prije svega najbolji prijatelji. Ono što ih odvaja jeste jaz između društvenih klasa njihovih porodica. Jedan su drugom saučesnici u naglom odrastanju koje nijesu mogli birati”, ističe se u sinopsisu na sajtu Filmskog centra Crne Gore koji je podržao film putem konkursa za sufinansiranje kratkometražnih igranih filmova u vrijeme pošasti kovid-19.
Pored Grujića, Đurović i Drakić, ekipu upotpunjavaju: producenti Jelena Odalović i Aleksandar Kaluđerović, direktor fotografije Đorđe Miković, scenograf Srđan Nadaždin, kostimografkinja Tijana Todorović i dva mlada glumca koji tumače glavne likove: Filip Drakić i Marko Frančišković. Sve je realizovano uz podršku glumaca Gorana Slavića, Branke Femić, Dubravke Drakić i Branimira Popovića i producentske kuće “KINO” iz Podgorice.
Koreditelji i koproducenti za “Vijesti” prenose utiske sa snimanja i ne pokušavaju da sakriju oduševljenje čitavim procesom.
“Mi smo presrećni jer smo izveli i završili jedno veoma zahtjevno snimanje, što zbog vremenskih uslova tokom protekle sedmice u Kotoru, a što zbog pandemije virusa korona. Ono zbog čega smo strahovali je da će se neko iz ekipe razboljeti, ali toga nije bilo. Sve je snimano u Kotoru, osim jedne scene koja je snimljena u Podgorici na bazenu, jer kotorski zatvoreni bazen još uvijek nije renoviran”, kaže Kaluđerović za “Vijesti”.
“Kad je epidemiološka situacija u pitanju, imajući u vidu da je film bazično kolektivna stvar u ovakvoj situaciji to je bilo vrlo problematično jer mnogo energije ide na to da ekipa bude i ostane zdrava, da se svi čuvaju, imaju zaštitnu opremu i slično. No, bez obzira na sve, energija na setu je bila idealna, a nakon uspješnog završetka snimanja filma, mi još srećniji”, dodaje Odalović.
Sve to potvrđuje i Đurović ističući da je je upravo ovo bio jedinstven proces, možda i najljepše njeno iskustvo do sada.
“Ovo je priča o dječacima iz različitih socijalnih staleža, priča o odrastanju, ali drugačija u odnosu na one koje sam do sada radila. Sve je nastalo po ideji i predlošku Dubravke Drakić. Kasnije, tokom procesa, ekipa se međusobno konsultovala, ja sam neke scene prolazila zajedno sa Zvonimirom, u dogovoru sa dječacima, ponešto smo dopisivali, uglavnom svi smo radili zajedno kao ekipa i tim i mislim da je to ono što će se i osjetiti i što će i ostati posebno kada je ovaj projekat u pitanju”, zadovoljno priča Đurović.
Uprkos svemu tome, da dječaci Marko i Filip nijesu bili besprekorni, entuzijastični, predusretljivi, vrijedni, raspoloženi, voljni za rad, na snimanju bi vjerovatno sve bilo drugačije. To ističe reditelj Grujić koji ne krije ponos.
“Ovaj film ne bi funkcionisao da dječaci Filip i Marko nijesu bili takvi kakvi su bili i zahvaljujući njima će ovaj film i u budućnosti funkcionisati dobro. Oni su bili pravi mali profesionalci, oduševljen sam njima, njihovom voljom, vaspitanjem, kulturom, aktivnošću, ozbiljnošću, željom da pomognu... Od početka smo računali na Filipa Drakića, Dubravkinog sina, a moja je ideja bila da drugi dječak bude neki njegov prijatelj, radi odnosa o kojem film i govori. Nakon što mi je Dubravka poslala fotografije njegovih drugara zapazio sam Marka, a onda kada sam vidio njih dvojicu skupa kako sarađuju i druže se, znao sam da će to biti pobjednička kombinacija. Tema filma je, po mom mišljenju, prijateljstvo koje je iznad svega, iznad svih nedaća i drugih vanjskih faktora. To je priča o dječacima iz različitih staleža, iz dvije porodice koje su na određenoj razdaljini, dok su njih dvojica sve bliži. To smo pokušali da prikažemo - njihovo prijateljstvo, toplinu i nemar za ostatak svijeta, već briga jednog za drugoga uprkos svemu, čak i međusobnoj ljubomori, što je normalno u tom dobu. Moram pohvaliti cijelu ekipu, ali najveće zasluge, ipak, pripadaju dječacima”, kaže Grujić.
Kaluđerović dodaje da iako je u pitanju film o djeci, on (možda) nije za djecu.
“Film priča o djeci i njihovom pravu na sigurno i zdravo odrastanje, i fizički i mentalno. Mi hoćemo da stavimo akcenat na jedan problem u društvu koji je posebno prisutan u Kotoru, a o kojem se toliko malo priča. Svi smo svjesni koliko organizovanog kriminala ima, a koliko se malo bavimo time na ovim prostorima. U umjetnosti, iz mog ličnog ugla, nijesam primijetio da je to problematizovano ili da se neko time bavi”, podsjeća Kaluđerović.
Grujić, pak, ističe da je “Šta sad” film za svakoga.
“Na primjer, ne znam da li znate kakvo je vrijeme bilo u Kotoru, ali mi smo imali sreću jednog dana da su se izmijenjala tri godišnja doba, pa smo dobili vrijeme koje nam je zaista bilo neophodno za film. Na San Đovaniju je bilo i sunčano (za kraj) i oblačno (za početak) i kišovito, baš kako nam je trebalo. Neko će i to primijetiti, jer svaki film ima mnogo načina za čitanje, a ja mislim da je ovo film za svakoga. Nije ovo dječiji film, ali ga i djeca mogu gledati. Rekao bih da je u pitanju savremena drama koja prikazuje skrivene šavove stvarnog života. Sve naše podjele i to što smo im posebno skloni je velika boljka ovog društva. Mi se idalje trudimo da nađemo što više razloga da se dijelimo. ‘Šta sad’ je film iz vizure djece, ne ulazi se toliko u dubinu jer je priča ispričana iz perspektive dječaka, ali mi kao gledaoci možemo razumjeti sve ono što naši likovi ne shvataju. Gledaoci će vidjeti i podjele i ljubomoru i sukobe, ali naša djeca imaju druge prioritete, iako sve to vide i čuju”, objašnjava Grujić.
Đurovićeva kaže da ona kao scenaristkinja izbjegava da šalje bilo kakvu poruku u etar, ali kad je ovaj film u pitanju sami naslov mnogo govori. “Pitanje ‘Šta sad’ je zapravo onaj osjećaj koji je svima poznat i neka to bude ono što sam ja htjela izazvati ovim filmom”, kaže ona, a Odalović dodaje da u tome leži “otvoreni kraj”.
“Ja mislim da upravo u naslovu leži presjek i fokus ove priče. Mislim da upravo to pitanje ‘Šta sad’ predstavlja otvoreni kraj koji nas dovodi do toga da, u zavisnosti od iskustva i onoga što smo vidjeli kroz film, šta smo preživjeli i šta likovi proživljavaju, sami donosimo sud o tome ‘šta sad’. Ovo je priča o dva dječaka koji su iz različitih porodica, dobri su drugari i odrastaju zajedno, a upravo njihovo odrastanje i život u različitim okolnostima spaja ih u jednoj životnoj prekretnici, koliko god su oni mali i možda nesvjesni svega što se dešava. Nakon odgledanog filma ostaje pitanje ‘Šta sad’”, priča Odalović i zaključuje: “Ovim filmom želimo da pokažemo da djeca, bez obzira na to ko su njihovi roditelji i čime se oni bave, imaju svoja interesovanja, hobije, društvo, život. Želimo da pokažemo da djecu ne treba gledati kroz njihove roditelje”.
Bonus video:
