Čest gost Instituta savremene umjetnosti Crne Gore, istaknuti umjetnik iz Slovenije, Miran Mohar govorio je za “Vijesti” o korelaciji umjetnosti i politike, ali i svom stvaralaštvu koje je, između ostalog, sumirano tokom prethodne godine nizom izložbi političkih plakata.
Grupu “Novi kolektivizam” čine slovenački umjetnici koji djeluju u sferi dizajna, a u okviru kolektiva NSK (Neue Slowenische Kunst - Nova slovenačka umjetnost). Uz Mirana Mohara, grupu čine i Dejan Knez, Darko Pokorn i Roman Uranjek. Od 1984. godine, kada su se ujedinili, pa do danas, oni grafičkim dizajnom, najčešće plakatima, posterima, koricama za knjige, pa i kroz knjige, pasoše i memorandume, komentarišu aktuelna zbivanja, dijeleći svoj način razmišljanja. Najpoznatiji su po svojim (in)direktnim obraćanjima i kritici nacionalističkih težnji koje su se pojavile u Jugoslaviji...
“’Novi kolektivizam’ odgovoran je za jedan od najvećih skandala u istoriji Jugoslavije, koji je nastupio u vrijeme sve veće nestabilnosti dok se država spuštala ka nasilnom raspadu. NK je 1987. godine učestvovao u konkursu za dizajn plakata i štafete u znak sjećanja na Dan mladosti, 25. maj, i rođendan (vječnog predsjednika Jugoslavije) Josipa Broza Tita. Njihovo idejno rješenje je izabrano kao najbolje, a poster je reprodukovan u Politici, najpopularnijim jugoslovenskim dnevnim novinama. Jedan od čitalaca je, međutim, uočio zapanjujuću sličnost njihovog postera sa slikom ‘Treći rajh’ nacističkog umjetnika Ričarda Klajna, i o tome obavijestio štampu. U zemlji koja je bila ogrezla u romantizovanoj mitologiji antifašističke, komunističke partizanske borbe, ovo je bilo vrlo neugodno za tadašnju vlast.
Vijest o njihovom posteru brzo se proširila van granica Jugoslavije. Majkl Benson, koji je radio tada za Njujork tajms čuo je za NSK kroz izvještaje o kontroverznom plakatu, a nekoliko godina kasnije snimio je film ‘Prediction of Fire’. Uprkos bijesu mnogih, protiv NK nije podignuta optužnica“, navodi se, između ostalog, u predstavljanju grupe “Novi kolektivizam” na sajtu culture.si.
Prethodne godine prikazali su i svoj novi rad nazvan “Novi svjetski poredak”, inspirisan aktuelnom globalnom krizom usljed pandemije virusa korona. Taj plakat su virtuelno predstavili u mnogim svjetskim gradovima (Berlin, Peking, London, Pariz, Njujork, Ljubljans, Moskva), ali i u Podgorici na izložbi “Pro et Contra”, u okviru Decembarske umjetničke scene u Podgorici.
O angažovanosti autora, kontroverznom plakatu “Dan mladosti”, kultu ličnosti koji je i danas prisutan u državama bivše Jugoslavije, te jeziku umjetnosti, Miran Mohar više govori u razgovoru za “Vijesti”.
Jedan od povoda razgovora sa Vama je izložba “Pro et contra” koja je organizovana u decembru u Podgorici, onlajn putem... Izložbu čini više plakata koji su nastajali još od osamdesetih godina prošlog vijeka pa do danas. S obzirom na to da je cjelokupan događaj organizovan onlajn, kakvi su Vaši utisci?
Organizatori su se veoma potrudili u kontekstu produkcije. Žao mi je što publika nije mogla uživo posjetiti izložbu, u prostoru. Crna Gora je mala zemlja, tako da smo virtuelnim putem ušli u širi prostor. Definitivno bi najbolja kombinacija bila da je ta izložba bila i virtuelna i živa u prostoru, tako da oni koji ne mogu doći da je posjete mogu da je pogledaju na nekoj onlajn platformi.
Kako biste predstavili ono što je prikazano na plakatima/posterima koji su definisani kao politički?
To je bila izložba odabranih političkih, društvenih plakata Novog kolektivizma. Zadnji plakat koji je nastao objavljen je upravo na izložbi u Crnoj Gori, premijerno. Izbor je naš, mi smo selektovali one plakate koji su se nama činili najuspješnijim. Možda termin “politički” za naše plakate nije najtačniji, jer Novi kolektivizam nikada nije direktno komentarisao dnevnu političku i društvenu stvarnost. Nikada nijesmo bili ‘aktuelni’, mi smo samo razmišljali o tome na koji način možemo sami pokrenuti neke debate i otvoriti nova pitanja. Nikada nas nije zanimao jednodimenzionalni plakat, tipa poster za neku političku kampanju. Uvijek smo bili inspirisani radom dadaista i dizajnera Džona Hartfilda koji je radio u vrijeme nacizma za Komunističku partiju Njemačke (KPD). Njegovi plakati su uvijek bili višedimenzionalni. Mi mnogo puta nismo bili samo dizajneri (u smislu da radimo samo po narudžbi), već smo često bili i naručioci samima sebi. Razmišljali smo o onome što smo mi željeli da bude predstavljeno društvu.
Nikada se nijeste direktno bavili politikom, pa ipak, zadatak i čovjeka i umjetnosti u životu jeste da se bavi svojim životom, okolnostima, a samim tim i politikom. Kazali ste u jednom od intervjua da je zadatak umjetnosti da podsjeća na aktuelnosti. Kako sve to korespondira zajedno: biti i/ili ostati na pristojnoj distanci od politike (koja može biti i diskutabilna za umjetnika), a istovremeno biti i angažovan i naći slobodu za komentarisanje i postavljanje pitanja?
Dobro pitanje. Ono na šta sam ja mislio je dnevna politika. Naši plakati jesu politični, ali ne dnevno-politični. Ako se umjetnik direktno naslanja na dnevnu politiku njegov će rad tokom vremena postati značajan koliko i “lanjski snijeg”. Realnost je brža od umjetnika u tom smislu. Zbog svega toga nas zanimaju arhetipske situacije. Na plakatu “Dan mladosti” mi nismo upotrijebili neki pozitivistički, kritički jezik. Nema tu lika Tita, recimo, ili nekih sličnih motiva koji bi podsjetili na dnevne događaje tada. Naši plakati su, više-manje, “prodavali” naše ideje i kada bismo radili za pozorište, film i slično. Ipak smo ostali dosljedni sebi, jer nikada nijesmo bili marketinška agencija, nijesmo radili marketinški dizajn.
To je i jedan od Vaših najpoznatijih radova - “Dan mladosti”, plakat nastao na konkursu povodom 25. maja 1987. godine. Zbog čega se za taj plakat vezuje termin “kontroverzni”, šta mislite o svemu tome iz današnje perspektive?
Tada je socijalizam još uvijek bio pristuan, živ, mada su se osjećale prve pukotine sistema. Naš plakat je tada bio kritika ljevice sa pozicije ljevice. Taj plakat je bio komentar na to da postoji kult ličnosti koji je sam po sebi problematičan, a kada kult ličnosti postoji u ljevici, onda je to još problematičnije, jer ljevica bi trebalo po definiciji da bude egalitarna. Kad smo radili taj plakat mi smo znali šta radimo. Nijesmo razbijali Jugoslaviju, niti smo imali tu ideju ni na koji način, već smo Danu mladosti pristupili kao arhaičnom ritualu, jer, treba se pogledati u kritičko ogledalo. Ja razumijem da su ljudi poludjeli tada, možda i ja bih, da sam bio sa druge strane. Mislim da je nezadovoljstvo bilo vezano za to što su ljudi bili ljuti na same sebe. To nije bio plakat protiv političke slobode, a upravo zbog raznih komentara i bune koja se javila u narodu, taj plakat dobija na popularnosti, višeslojnim značenjem, i smatra se umjetničkim djelom.
Sami često dovodite u korelaciju umjetnost i politiku. Kažete da umjetnost ne bi trebalo da se bavi dnevnom politikom... Sa druge strane, koliko je politika zašla u umjetnost na razne načine?
Javnog života bez politike nema. Politika je sasvim relevantna stvar za svakoga ko hoće njome da se bavi. Možda su politici najbliži oduvijek bili pisci zbog toga što je riječ veoma direktna i pisanje direktna ideološka forma. Politički prostor treba da bude otvoren za kretanje ideja, pa zbog toga nekada treba duže vremena za demokratiju. Ne postoji brzo rješenje samo po sebi. Nemoguće je govoriti o potpuno čistim stvarima, njih u stvarnom životu nema, za njima možemo samo da čeznemo, da im težimo i nadamo se tome. Potpuna demokratija ne postoji i nikada je nije ni bilo. Kao građanin, ne kao dizajner, mislim sve ovo.
Kako se kod Vas dizajn javio kao medij za glas u javnosti?
Prednost današnjeg vremena je što to svako može naučiti i time se baviti putem raznih internet programa. Naša ideja o dizajnu je bila bliža vremenu ruske avangarde koja je promišljala dizajn kao sredstvo za promjenu društva. Taj dizajn koji zauzima poziciju produktivizma, djelatnost koja mijenja društvo tog vremena prema prema novom društvu, egalitarnom društvu... Tada se smatralo da je slikarstvo konzervativan medij. To je bilo zlatno doba kada je dizajn dobio funkciju medija koji proizvodi promjene u društvu i donosi napredak. Sa druge strane, ponovo imamo dizajn koji samo uljepšava prostor, estetizuje ili prodaje nešto, a to je ništa drugo do vizuelne higijene.
Posteri i plakati u tom kontekstu su možda među prvima na provokativan način pristupili dnevnim aktuelnostima. Da li je najveća sloboda bila pružena upravo putem plakata, na početku?
Da. Interesantno je to što u novom dobu imamo manje plakata u fizičkom prostoru, a više pojavnosti u kombinaciji sa slikom na internetu. Drugačije je kad vi vidite plakat u urbanom prostoru i kada ga vidite na svom telefonu. Postoji neki kolektivni čin gledanja u tome kada je plakat izložen u urbanom prostoru i tu se javlja neki kritički momenat. Kao što postoji isti taj momenat prilikom odlaska u bioskop... Čovjek je idealna žrtva kapitalizma kad je izolovan, kada sam kod kuće gleda film, na svom mobilnom telefonu ili računaru, sa svojim kokicama i koka kolom. Plakat ima taj prostorni momenat tek u prostoru, tako se rađa i aktivizam i urbanost plakata. To se mijenjalo vremenom, digitalizacijom... Mi još uvijek insistiramo na tome da radimo fizičke plakate. Postoji mnogo onih koje smo sami štampali i smještali u prostor, scenirali po gradovima, za vrijeme rata, tokom štrajkova, na demonstracijama... Bilo je tako različitih situacija kada smo mi bili i naručioci i autori, umjetnici i distributeri.
Koliko Vi kao umjetnik obraćate pažnju na iskazivanje svog ličnog stava kroz plakate koje radite?
Kad mene neko pita za političko mišljlenje, moj odgovor je uvijek da umjesto riječi treba gledati naše/moje radove, radove Novog kolektivizma. Kao umjetnik imam pravo da pričam kroz umjetnost. Političari su, ionako, zaduženi da pričaju o politici.
A možete li se kao umjetnik izolovati od trenutka u kojem živimo i stvaramo?
Nikada. I mislim da se to osjeća u našem radu, a nadam se da se to osjeća na način da ono što pravimo živi duže od časopisa, mjesečnog magazina. Ponekad je ono što je najaktuelnije najstarije. Stare stvari su često žive stvari. To je paradoks. Ne govorim ja da je nešto vječno, već mislim da rad umjetnika ima produžen život. Neki umjetnički radovi umiru i gube kvalitet. Zato svaka generacija treba da nađe svoj jezik.
Kakav je jezik današnje generacije?
Ne može se tačno definisati, ali ja bih pokušao da kažem nešto o tome. Na primjer generacija ‘68. To je hipi generacija, generacija studentskih pokreta, Vijetnama na Zapadu i tako dalje... Oni su imali svoj jezik, pozitivistički, koji više nije bio jezik kojim se moglo komunicirati osamdesetih godina, jer su protagonisti te generacije več ušli u zvaničnu politiku, u vlast, strukture moći. Mi smo, i Laibach i Irwin i Novi kolektivizam, pokušavali da tražimo jezik svog vremena. Kad vidim novu generaciju danas... Oni rade fantastične grafite i plakate na način da ih razumije njihova generacija danas. To je digitalna generacija, oni ne razmišljaju šta će da urade kada uzmu telefon u ruke, oni su sa njime rođeni, to utiče i na jezik i na način izražavanja, na njihovu senzibilnost, ali se neke stvari vjerovatno ponavljaju. Neki autoritarni refleks u društvu se ponavlja, ne samo decenijama, već i vjekovima. To je nešto što je dio ljudske prirode. Ako hoćeš da te slušaju i čuju, treba naći jezik koji korespondira sa vremenom. Teško je reći šta je to jezik tačno. On se i mijenja i različit je u zavisnosti od društva, države, razvoja, mnogih faktora. Pa ipak, usljed globalizacije i raznih medija, veze su danas jače nego ikada...
Smatrate li da umjetnost može naći neki zajednički, globalni jezik ili biti univerzalna?
Ja mislim da ne. Možda nažalost, a možda i na sreću. Ponekad postoji samo iluzija da cijeli svijet razumije istu umjetnost, savremenu umjetnost. Ponekad je neophodno učiti jezike, pa i jezik umjetnosti, kulture, da bismo razumjeli kontekst.
Kako pandemija, koja je globalno obilježila prethodnu godinu, utiče na umjetnost i umjetnike danas?
Ovo je možda prvi globalni događaj koji se dešava i izražava u realnom vremenu i prostoru planetarno. Niko se ne može zaključati ili izolovati. Drugi sličan problem je prirodna okolina i zagađivanje, klimatske promjene, što mnogi ne doživljavaju kao globalni problem. Što se tiče umjetnosti, sigurno je da će se i umjetnost promijeniti zajedno sa ovim vremenom koje nam je nametnuto. Ono što je dobro jeste što će se (nadam se) planeta malo oporaviti, a čovjek će početi da stvara umjetnost i putem raznih onlajn platformi. Mi sada gradimo novi svijet koji nikada neće biti isti kao što je bio. Treba gledati pozitivno, pa i na ovo.
Promjene u politici su bitne
Kako kult ličnosti šteti današnjim državama nekadašnje Jugoslavije, imajući u vidu da ste plakat “Dan mladosti” iskoristili za kritiku kulta ličnosti?
Svaki kult ličnosti može da načini ogromnu štetu. Svaki kult ličnosti, i pozitivnih i negativnih vladara, donosi štetu jer predstavlja moć, a moć korumpira. U taj kult se kasnije projektuju i drugi. Mislim da je problem zemalja bivše Jugoslavije to što nijesu države, već protektorati. Neke su na rubu toga da postanu države.
Kako gledate na raspad Jugoslavije, s obzirom na to da se SFRJ danas nerijetko gleda kao obećana zemlja koju smo uništili, a sa druge strane i kao licemjerna tvorevina koja nije mogla opstati?
Promjene u politici su bitne. Kad ljudi kažu da je u Jugoslaviji bilo bolje, sjetite se da Jugoslavija nije imala nijedne izbore. Svaka idealizacija sistema je problematična i upravo zbog toga je kritika neophodna. U socijalizmu je mnogo stvari bilo sređeno, a sa druge strane opet je to bio sistem u kojem drugi misle da mogu misliti za tebe i za bilo koga - takav sistem nije dobar. Mnoge socijalističke države su uvijek bile u granicama nacionalizma i rasizma.
Kontekst zasjenjuje formu
Kako prošlost utiče na sadašnjost, s obzirom na to da ste primijetili da se neki obrazac ponavlja?
Interesantno je pitanje šta je uopšte prošlost, a šta budućnost. Čovjek vrijeme definiše subjektivno. Ono postoji psihološki, za nas, ali u fizici vrijeme ne postoji. Stvari za nama su stare jer se mijenjaju ideologije, mijenja se moda, dizajn i slično. Ideja modernizma je da se uvijek napravi nešto novo i originalno. Nekada se mogla prepoznati forma, danas se forma ne može opisati jer je kontekst toliko značajan da više ono što je vidljivo nije značajno. To upućuje da umjetnost na neki radikalniji način više nije vizuelna, već kontekstualna. Dodatno, ono što izgleda savremeno nije savremeno zbog svog izgleda, već zbog svoje strukture. Moguće je iznijeti savremenu ideju sa elementima koji su stari. U djelima Novog kolektivizma nije bitno ono što je na radovima, već u kojoj relaciji su ti motivi, simboli, između sebe.
Neoliberalni kapitalizam razara pojedinca, porodicu, svijet...
Putem plakata ste, između ostalog, kritikovali neoliberalni kapitalizam. Kako sada vidite ideologiju u kojoj živimo? Kako utiče na pojedinca, kako na državu, a kako na svijet globalno?
Mi smo autoritarna društva koja se mijenjaju. Jugoslavija je imala mnogo pozitivnih elemenata, ali je ipak bila autoritarno društvo. Sa druge strane, danas imamo autoritarne partije koje vladaju. Kada se ograničim na društva u kojima živimo, zaključak je da čovjek treba razgovarati, slušati i biti sposoban na kompromis. Stvar je u tome da treba da razgovaraju sredina, ljevica i desnica. Niko od njih nije po sebi bolji ili gori, samo imaju drugačije vrijednosti. Šantal Muf priča o tome da nema druge nego da društvo razgovara, da partije i lideri razgovaraju sve do tačke dogovora. Plašim se onoga ko ima ideju da sredi sve i popravi svijet. Ja lično biram demokratiju.
Da li kapitalizam pojedinca čini okrenutim sebi, a pritom zanemarujući sebe?
Sistem je tako postavljen da mi svi gradimo kapitalizam. Sistem funkcioniše na način da se sam po sebi obnavlja. Neoliberalni kapitalizam je po mom mišljenju veoma razoran, i za društvo i za pojedinca i za porodicu i za svijet, na kraju krajeva. Postoje alternative. Mislim da treba imati političku, ekonomsku i etičku imaginaciju za neki novi svijet kojem treba da težimo.
Bonus video:
