Malo mjesto je u teškoj magli. Jedva se prst vidi i što bi se reklo, preko jedne rabljene metafore - može se rezati kao sir. Nigdje vjetra, da je barem malo rastjera. Neki super osjetljivi kažu da osjećaju neki mali dašak koji dolazi sa sjevera kroz tunel Budoš. Moguće je da uskoro dune i jak sjever koji će decenijske magle razgrnuti da se konačno vidi malo sunca.
Magla se ne diže od natopljene i vlažne ravnice, niti od rijeke po kojoj je ravnica oko jezera dobila naziv. Ove magle su malo teže i zato nepodnošljivije. Ovdje u vazduh isparavaju laž, izmišljotine, glupost, ulizništvo, poslušnost, doušništvo… A onda se ponovo vrate odozgo. Te kiše znaju padati dugo, dugo kao one u Makondu. Naprave poplave. Uđu u svaki kutak malog mjesta. Nemaju gdje da otiču. I ponovo isparavaju i ponovo padaju. Skeptici kažu da će tako vječno.
Gore iznad magle igraju poker četvorica koji nijesu davno otišli. Gledaju ovo čudo nad malim mjestom. Razgovaraju. Žale one dolje. Jedan kaže, Brano, lakše padaju puna usta one teške zemlje, nego udisati ovu magluštinu. Drugi, Simo, gore miri Vladiku i njegovu Luču sa onim ko je ubio Boga. Kaže da se to nekada moglo raditi i dolje dok nije došla ova neviđelica. Treći, Đorđije, kome je u glavi uvijek pobuna, koju je i vodio 68-me. Ne može čudu da se načudi da se niko nikad dolje neće pobuniti. Četvri ih tješi. Puro. On kaže nije sve tako crno. Makar se može pobjeći u kafanu gdje je zadimljeno od duvanskog dima, ali se nekako diše. Ni on ne zna da otkada je otišao nema ni takvih kafana.
Ponekad Glavni organizuju po neku trku da malo zavaraju čula svojih podanika. Obično je trka previđena samo sa jednim trkačem. Ako ih je više projektovani može da izgubi i da oni drugi barem malo razgrnu maglu. A oni to ne žele. Jer bez te magle oni ne postoje. Tako je i nedavno jedna organizovana. Ali našli su se i troje naivnih i prijavili se za trku. Sudije ih nerado primaju. Ubjeđuju ih da to ne rade. Nema svrhe, kad se sve zna. Ali i tvrdoglavost je osobina naivnih. Oće da trče.
Na Startu su. Namiještaju se na svoje pozicije. Sudije pripremaju startne pištolje sa bojevom municijom. Ako se desi nešto nepredviđeno. Jedan od učesnika već počinje da trči. Ostali se bune, a sudija sa pištoljem kaže - Vi ne možete dok ne čujete pucanj. Onaj je već odmakao i konačno - pucanj. Naivni startuju. Bez nade da mogu išta da urade. Ali se dešava čudo. Oni na cilj dolaze ispred onog što je počeo da trči prvi. Očigledno dobro pripremljeni. Organizatori krive sudije što ga nijesu još više pustili, da mu ovi ne mogu ništa. Sudije se povlače sa organizatorima - lokalnim božanstvima. Zasijedaju na obližnjem brdu. Kao pravi bogovi. Vijećaju kako da najgori bude najbolji. Duboka razmišljanja. Jedan koji je davno završio Gimnaziju sjetio se Zenona. Predlaže da se oglasi da trke nije ni bilo. Da se niko nije kretao, da su svi stojali u mjestu kao Ahilova strijela. Za mnoge nerazumljivo. Odbacuju ideju.
Jedan od glavnih je došao iz kabineta koji se nalazi u Centru mjesta iznad jednog kafića. Nekad je bio u zgradi Suda (Neki tvrde da će tamo da se ponovo seli). Inače je poljoprivrednik koji dobro pjeva. Pjevao je arije u jednoj zadimljenoj minhenskoj pivnici iznad same rijeke. Kaže, naš mora pobijediti. Nema tu pogađanja. Predlaže da se načini snimak gdje bi start bio cilj, a cilj start (u stilu njihovog nekadašnjeg idologa). Vračaju snimak trke unatrag. Ne izgleda loše. Na takvom snimku je njihov stvarno prvi.
Mjesni bogovi se ne slažu ni sa tim. Dolazi novi predlog. Malo ko smije protivrječiti, kad su se čuli argumenti svi zaćutaše. Predlog je imao jačinu Zakona. Vrhovni bog iz Centrale je naredio da najgori trkač mora pobijediti. Neki gledaju i taj predlog sumnjičavo, jer je možda laž da Vrhovni išta zna o ovome. Ali ko smije pisnut kad se izgovori ime Zevsa Gromovnika.
(Jedan razmišlja ali ne smije da pisne. U sebi kaže - od antičkih olimpijskih igara je pobjednik bio onaj koji prvi prođe kroz cilj, a i Hitler je morao onom crncu Ovensu dati medalju. Ali ovdje su druga pravila igre).
Sudijama laknulo. Sad iza sebe imaju naredbu Vrhovnoga. I proglašavaju najgoreg za pobjednika. Svi zadovoljni. Počinje slavlje. Piće dobro klizi, ali jelo malo zapire. Niko ih u onoj karamlačini ne vidi. Mnogi od njih kad izađu po ulicama mjesta pričaju ostalima da se ne slažu sa onim što se desilo, ali… To se može čuti i od mjesnih bogova ali je Organizacija važnija od istine. Po malo ih kopka onaj vjetrić sa sjevera, ali još nije jako dunuo, a oni završiše posao kao da se ništa neće ni desiti. A mnogi kažu da oće. Ko zna?
A ovi tvrdoglavi gubitnici ne odustaju. Traže neutralne da presude. Svi im kažu - manite se ćoravog posla, kad je neko pobijedio onoga koga su oni ustoličili. Naivni gubitnici su spremni na čekanje i na neku pravdu koja je uvijek dolazila, sporim ali sigurnim hodom. Znalci kažu da će ona lakše od vjetra razgrnuti onu tešku maglu koja pritiska mjesto.
A organizatori svega uporno ponavljaju - Dolje fašizam, njemački, italijanski…
A poneko zapita - A naš?
(Jedan prijatelj mi kaže nastavi ali konkretnije. Razmišljam. To slijedi).
Bonus video:
