Za analizu modelovanja likova u romanu od izuzetnog značaja je tačka gledišta jer određuje poziciju sa koje se dešava pripovijedanje. Boris Uspenski u svojoj Poetici kompozicije i semiotici ikone ističe da tačka gledišta “nije ništa drugo do svaka pozicija sa koje se u umetnosti daje neki opis“ koji navodi da sa aspekta onoga što se može nazvati dubinskom kompozicionom strukturom djela razlikujemo tačke gledišta samog autora koja je izričito data u djelu, pričaoca koji se ne podudara s autorom i nekog lika u djelu. On razlikuje četiri plana na kojima se ostvaruje tačka gledišta: ideološki, frazeološki, prostorno-vremenski i psihološki.
Sve one nevezano za to kom planu pripadaju mogu biti spoljašnje ili unutrašnje u zavisnosti od toga kako se šta opisuje. Unutrašnja tačka gledišta je ona gdje pripovjedač opisuje događaje kao aktivni učesnik, bez distance u odnosu na ono što se događa u književnom djelu, dok je spoljašnja ona u kojoj nosilac tačke gledišta opisuje nešto kao posmatrač.
Sve ove tačke gledišta mogu biti i obično jesu povezane i definišuće jedna u odnosu na drugu. Tako na primjer, “jedna od mogućnosti variranja frazeološke tačke gledišta, a ujedno i signal promjene tačke gledišta, jeste i način imenovanja lika u jezičko književnom stilu ili, općenito, način na koji govornik imenuje sugovornika ili lice koje ne sudjeluje u dijalogu... Tako se na pr. u razgovornom stilu može pratiti prelazak sa formalne na neformalnu tačku gledišta (obraćanje imenom umjesto prezimenom uz titulu i zvanje) i obrnuto; promjena emotivnog stava također je često praćena promjenom imenovanja...“ (Katić-Bakaršić, Marina, Lingvistička silistika).
Za analizu planova u ovom Kovačevom djelu od važnosti je činjenica da se radi o memoarskom tipu romana. Pripovjedačka pozicija je u prvom licu, narator je ujedno i glavni lik i njegova perspektiva je unutrašnja i uvijek u povlašćenoj poziciji.
„...S jedne strane autor memoara pokušava objektivno prikazati neke događaje u kojima je sudjelovao ili im je bio svedok, služeći se pri tome dokumentima ili stvarnim historijskim izvorima. Istovremeno, najčeše je ta formalna objektivnost praćena subjektivnom tačkom gledišta; memoari su po pravilu subjektivni, njihov glavni junak nisu uvijek događaji, već je to i sam autor memoara. Naravno, ta subjektivnost nije nedostatak ovog podstila, budući da čitaoce uvijek zanima lični pogled na zbivanja... ova osobina pruža mogućnost za traženje specifične tačke gledišta i stalnu oscilaciju između objektivnosti dokumenata i njihove subjektivne selekcije i tumačenja.“ (Isto)
Ideološki plan je jedna od nabitnijih perspektiva u ovom Kovačevom djelu. Autor pripovjedača određuje kao glavnog junaka koji bi trebao “prevariti“ čitaoca da se u stvari radi o autoru. Za to su Kovaču poslužile bilješke-sjećanja koje je vodio godinama, a koje on u romanu transponuje u književnu zbilju. U to nas dodatno uvjerava što se kao likovi pojavljuju ličnosti koje zaista postoje u stvarnom životu, a mnoge od njih dolaze iz sfere javnog života. Sve to poslužilo je da se iskaže odnos o mnogim ideološkim, konkretnije političkim pitanjima, kroz koje se iznose sudovi o mnogim sistemima vrijednosti i pogledu na svijet. Dominantno se to odnosi na politička zbivanja tokom devedesetih, o tadašnjoj vlasti, bujajućem nacionalizmu, krvavom ratu koji se desio na prostoru bivše zajedničke države. U svoj umjetnički tekst kroz glavnoj junaka Kovač više nego uspješno inkorporira doživljaje i situacije iz vlastitog života.
„Kada sam u jednoj radio-emisiji, išla je uživo, rekao da je rat masovni zločin kojemu se iskazuje poštovanje, izopačena stvarnost kada jedni pune kese a drugi ginu, trijumf zla i nemorala, ekološka katastrofa od koje se siromašne zemlje desetljećima oporavljaju, da bih na kraju blago upozorio da se ratoborni Srbi ne nadaju da će ih Hrvati ili Bošnjaci čekati na svojoj zemlji skrštenih ruku, jer se na rat uzvraća ratom, iz “sraha od rata“, kako je pisao Canetti, stigle su me još u emisiji kletve i uvrede, a iz usta jedne grlate žene i prokletstvo „dabogda ti se jezik osušio, da više ne laješ protiv Srba“. Na izlazu iz zgrade radija dočekala me jedna novinarka Politike, u ruci je držala mali tranzistor-kasetofon, vjerovatno je slušala tu emisiju, mi smo se nekoć družili često sjedjeli u kavani Šumatovac, sada se prišuljala iza mojih leđa i do daske pustila Miloševićev (Slobodan Milošević, predsjednik Srbije i SRJ - prim.aut.) glas, „Ovo je muško, a ne ti, izrode“.
Opisujući svoje gostovanje glavni junak nam kazuje i svoj ideološki i politički odnos i implicitno iznosi svoj pogled na svijet. Na nekim drugim mjestima u romanu on to čini još neposrednije i konkretnije.
„Sramna povijest negacije drugih ostat će kao značajka jednog umobolnog razdoblja te politike, na čijoj su strani bli svi, od kriminalaca, ubojica, sportaša, taksista, liječnika, dramskih umjetnika, muzičara, studenata, pevaljki, jajara... Pa ipak, to kaotično vrijeme, to „vrijeme uspona hulja koje neodoljivo podsjeća na fašizam bez discipline“, Romeu je donijelo zadovoljstvo...“
Na sličan način se u romanu tretira i pitanje nacije. Primjere nacionalizma Kovač daje plastično, uvjerljivo ne propuštajući i da prikaže stav pripovjedača o toj pojavi. Tako opisujući događaj oko hapšenja na željezničkoj stanici u Mostaru, on otvara priču o nacionalizmu i definiše se u odnosu na nju, čineći to kroz likove Baja. Š koji kaže da je “sve to muslimansko maslo, oni nas mrze“, i svog oca, kojeg uvodi u ovaj događaj kroz sjećanje kako bi time iskazao i stav glavnog junaka o tome.
“Takvo što sam slušao od djetinjstva, pogotovo u očevoj gostionici kad se gosti podnapiju, ali moj otac bio je odrješit, gazda svog dućana, ušutkao bi one koji se tek uz čašicu ohrabre, a ja sam mnogo puta čuo kako je podviknuo na te dangube, „Muslimani su bolji od nas“.
Shvatanje svjeta u kom je sve crno ili bijelo, rigidno, sklono idolopoklonstvu bilo koje vrste, nekritički odnos prema stvarnosti iziskuju potrebu da se takve pojave ismijavaju ili parodiraju, takođe su obilježje pripovjedačeve tačke gledišta na ideološkom planu. Ideološko ironisanje ideologije, moglo bi se zaključiti.
„Na jednom zidu bio je krupan natpis učiti, učiti i samo učiti, a ispod citata je pisalo Lenjin. Kad god bih podigao glavu sa štiva koje sam čitao, ugledao bih taj natpis i brže-bolje vraćao se čitanju, ne zato što sam bio poslušan i marljiv lenjinist, nego sam to činio vragolasto, a ako bi me neko pogledao, upirao sam prstom u natpis. Od tih novih mitova često sam pravio sprdnju; to me je više puta koštalo, a jednom sam kažnjen ukorom pred isključenje kada sam parodirao, prepjevao i unakazio Krvavu bajku Dese Maksimović.“
(Nastavak naredne subote)
Bonus video:
