(Nastavak iz prošlog broja)
Nijesu samo politika i nacija dio ideološkog plana glavnog junaka-pripovjedača. On promišlja, elaborira i preispituje i kulturne diskurse. Tako na jednom mjestu u Vremenu koje se udaljava navodi da se „... zamislio nad samim sobom i svojim pisanjem, sada posve uvjeren da pisac mora crpiti iz svojih korijena, te da vlastio JA mora dominirati u „kući romana“, ma koliko se tome neki pisci i teoretičari tomu protivili“
Posebno je zanimljivo sagledavanje uloge književnosti u odnosu na društvenu zbilju tog perioda, na ono što umjetnost ne čini, ali bi trebala činiti.
„Znalo se da je postojao Goli otok, ali je to za književnost bio tabu, kao da su komunisti sami sebe uvjeravali da mučilišta ne postoje, ako nisu opisana, ako ih nema u romanima. Dakle, roman nije smio ni blizu nekog komunističkog zabrana, logora, kasarne, vojnog skladišta, vile nekog političara, lovišta itd., jer roman je vrag koji bi sve zlonamjerno prikazao.“
Na frazeološkom planu važno je naglasiti da kada je jezik u pitanju narator koristi hrvatski jezik, sintagme izraze i rječice karakteristične za to govorno područje čak i kad opservira događaje i djetinjstva i zavičaja glavnog junaka (Trebinje, i okolna sela Lastva i Lastva) koji pripada drugom jezičkom sistemu. Čak i kad piše o događajima i ljudima iz prerioda svog boravka u Beogradu u govoru tih likova on koristi hrvatski jezik. Ta naoko nelogičnost ustvari je svjesna piščeva namjera da pripovjedača učini što objektivnijim, što udaljenijim od zbivanja o kojima govori. Leksičkim pravljenjem vremenske distance pisac pokušava smanjiti nivo svoje subjektivne prisutnosti. Zato ističemo da se ovdje radi ne samo, o govornoj karakterizacji pripovjedača, već i o karakterizaciji njegove pozicije unutar teksta.
Takav slučaj imamo kod lika Višnje, profesorice književnosti iz Beograda i beogradskog slikara Leonida Šejke kojima pripovjedač čak i upravnom govoru daje da govore hrvatskim jezikom: “još kad bi znao tko mi je švaler, tresle bi ti se gaće“ (Višnja - prim.at) i..“sjećam se one reportaže Vladimira Dimitrijevića s burnog procesa kod nas u Kijevu kada je Beylis proglašen nedužnim za ritualno umrstvo kršćanskog dječaka.“
Kada su u pitanju drugih likovi što se tiče frazeološkog plana važno je istači korištenje lokalizama i kolokvijalnih fraza i idioma. Tako kakarterišući lik majke, bake, oca ili opisujući predjele Hercegovine pripovjedač koristi lekseme i izraze karakterisične i uobičajene za to govorno područje kao što su „mlaćenje oraha“, „džada“, od pića mu se „zavratalo“ taj „koljenović“, “dok ne pasa kijamet“, „svrzimantija“, “hoćemo li korubati umertin“ i sl.
Ipak najeksplicitnija frazeološka karakterizacija prisutna je kod lika Alberta “obrtnika iz Zagreba koji je izrađivao cipele po narudžbi“. Modelujući ovaj lik koriste se lekseme kako bi se njegov karakter bolje isportretisao čitaocima. “Albert je pozdravljao prolaznike na ulici, a u više navrata je izustio „klanjam se“, ili damama „ljubim ruke“; neke je pozdravljao „serbus“, „poštovanje“, živjeli“, neke samo kratko i brzo „bok, bok“, „bok stari“ ili otegnuto „booog“, a dvije švore koje su naišle držeći se podruku, pozdravio je sa „hvaljen Isus“ Jezik glavnog junaka je elokventan, eruditski, te se iz toga može zaključiti da se radi i obrazovanoj osobi, intelektualcu, što nam i on sam kazuje ističući na više mjesta da je pisac. Narator to i potvrđuje njegovim stilom, jezikom i obrazovanjem.
„...Nema ni jedne bio-bibliografske jedinice koja ne navodi da je Orwell svoj glasoviti roman 1984. napisao nakon bijega na otok Jura, ili pak da je Somerset Maugham na otoku Pago Pago stvorio lik Saide Thompson“ Ili „...mogli smo se pozivati na Pasolinija koji je negdje izjavio da su „danas ateisti jedini istinski kršćani“, a papa Pavle IV „marksist par excellence“. Prostorno-vremenski plan pripovjedača, s obzirom na to da se radi o romansiranom memoarskom štivu nije prekomplikovan jer narator govori isključivo o prošlosti. Pripovjedač generalno prati tok svojih bilješki koje su nastajale u logičnom temporalnom nizu koji nije uvijek pravilan. Prostorna pozicija je udaljena, a vremenska retrospektivna.
Istina, nekad nam iz pozicije daleke prošosti govori o nečemu što se kasnije dogodilo, pa se opet vrati na perspektivu davno svršenog vremena. Nekad ga pripovijedanje odvede iz prošlosti u još dalju prošlost i tom tehnikom nepravilne hronologije pripovjedač nas uvodi u realnost sopstvenih sjećanja, koja su po pravilu iskidana, nepravilna i samoasocijativna, te jedno otvara sljedeće i sl.
Upravo na tu temporalnost sugeriše naslov romana Vrijeme koje se udaljava i sugeriše na kazivanje o prošlosti, o nečemu što postoji samo u literarnoj fikciji. To sugeriše i moto knjige koju autor zapisuje na samo početku, prije formalnog ulaska u roman.
„Vrijeme koje se udaljava jest ono što dolazi; to je rečenica kojom označavam početak i kraj rukopisa.“ Logičan slijed je i prva rečenica u romanu “Imao sam petnast godina...“ Ovim nas već na početku narator obavještava o važnosti vremena za njegovu ispovijednu priču.
Uostalom baveći se ovim pitanjem, pitanjem vremenske pozicije pripovjedača u jednom intervju Kovač govori o Vremenu koje se udaljava koje je tada još u rukopisu i ističe „pripovjedačko prvo lice sam ja. To je knjiga koja je u potpunosti pisana u formi autobiografskog prvog lica. Glavni junak jeste vrijeme.” (Kovač, Mirko, Ne mogu se više obračnavati)
Psihološki plan kombinuje unutrašnju i spoljašnju poziciju u zavisnosti da li pripovjedač, koji je ovdje kao što smo naglasili i glavni junak govori o svom psihološom stanju ili pak drugih likova u djelu. Kad govori o sebi možemo pratiti više emotivnih i duševnih situacija glavnog junaka, od pubertetskih erotskih fantazija, do emotivnih stanja izazvanih progonima glavnog junaka, ili pak njegove griže savjesti zbg odnosa prema dragim osobama.
“…nježni dodir njene ruke kao kakav nijemi znak, u tom času blagost koja se spustila na mene, značila je više od naklonosti, više od intime, možda je to bio dodir srca, sav sam treperio i sluđeno sam je promatrao…” Ili “Vjerovatno je srce tuklo nešto jače, ali ne tako jako da bi se osjetilo i prokazalo me, samo su neke blago ustreptale strune doista treperile.”
Glavni junak saopštava da će “kad god je to potrebno zagrepsti svoju savjest”, dakle zaviriti u stanje svoga duha bilo da se radi o njemu samom ili, pak, drugim likovima. Psihologizacija nije karakteristična za Vrijeme koje se udaljava, ona se više pojavljuje kao kroki crtež kičicom urađen put, kao utisak na osnovu portretisanja radnji i događaja, a čitaocu se ostavlja da sam pronikne u psihološka stanja junaka na osnovu onog što se zbilo.
U poglavlju o dr Iliću, psihijatru i njegovom pacijentu koji je imao fiksaciju da je Petar Kočić, imajući u vidu da je i čuveni pjesnik okončao život u pomenutoj psihijatrijskoj bolnici Kovač daje nadrealnu sliku umirućeg psihičkog bolesnika opisujući jezgrovito stanje njegovog duha u trenutku “kada se duša odvaja od tijela”.
“Sve vrijeme, dok su grčevi smrti titrali na njegovom licu, umirući se osmjehivao, kao da se zahvaljuje luđacima koji su stajali pokraj njega…” Samrtni ropac sreće.
(Nastavak u narednopm broju)
Bonus video:
