Roman Vrijeme koje se udaljava je nastao na osnovu sjećanja koja je Kovač godinama zapisivao i ona predstavljaju građu za ovo književno ostvarenje.
To nije neuobičajen postupak ni za Kovača, ali ni za mnoge druge stvaraoce. Od značaja za ovu analizu je činjenica da se radi o memoarskom tipu romana, jer je u njemu drugačiji način konstruisanja fikcionalne stvarnosti.
Kompozicijski ovaj roman, na spoljašnjem planu, sastoji se od 43 poglavnja i uvodnog dijela Riječ-dvije na početku. Poglavlja su obilježena naslovima i različitog su obima. Što se tiče unutašnje kompozicije ona odgovara spoljašnjoj: pripovjedačka situacija je dominantno jednoobrazna, prisutno je preplitanje narativnih, monoloških i dijaloških segmenata, učestalost srodnih motiva i retrospektivan pogled na događaje.
“Neki žanrovi fikcije (recimo, biografski, istorijski, putopisni roman) fingiraju stvarnost, pri čemu se često oslanjaju na one neknjiževne vrste i medije koji važe za verodostojne izvore stvarnih podataka. Pre svega se vezuju za vantekstualna referentna polja, a priču ukotvljavaju u iskustveno ispričanoj, dokumentovanoj stvarnosti” (Juvan, Marko, Fikcija, stvarnost i zakoni). S obzirom na to da Kovač sam definiše svoje djelo kao “prozu autobografske naravi” važno je naglasiti da se ovakva “oblikuje narativnim strategijama koje naglašavaju personalnost autora, njegova osobna zapažanja i komentare vezane uz društvene, privatne i intimne probleme kojima se susreće“ (Sablić-Tomić, Helena, Intimno i javno).
Milivoj Solar objašnjava da su “memoari, odnosno uspomene, te dnevnik takve književne vrste koje ujedinjuju povjesno-znanstveni interes s umjetničkim oblikovanjem.” On u Teoriji književnosti navodi da njima društvena, politička i sl. zbivanja u kojima učestvuju izražavaju i opisuju i kao težnja za umjetničkim dojmom.
U pogovoru naslovljenom Kovačeva testamentarna knjiga Filip David ističe da Kovač dopunjuje prošlost, ispravlja je, ubacuje ponešto od snova i mašte i od memora stvara roman, preciznije spaja ta dva žanra.
Roman nema ambiciju da zamijeni istoriju, ali ima potrebu da nam stvara privid realnosti, te odatle potreba da stvarnost pretoči u fikciju.
Već na samom početku romana Kovač nas uvodi u “istinitost” tako što objašnjava da je sve posledica njegovih zabilješki iz “venecijanske bilježnice i još nekoliko adresara, notesa i šarenih teka, posebice iz jedne zlatnih korica, izdvojio sam neke zapise i pribilješke, nastale u duljem periodu”… onda sam ih pročešljao i sve ono što mi se učinilo zgodnim unio u kompujter, ali bez ikakve želje da to objavim, premda svaki pisac, čim sređuje bilješke, misli na budućeg čitatelja.”
Osim toga Kovač se služi i postupkom citatnosti i dokumentarnosti, pa u ovom romanu navodi brojne tekstove iz novina, čak i iz svojih ranijih knjiga. Kada unosi citate iz medija on to čini, prije svega, o svojim ranijim književnim djelima i progonima koji je doživljavao zbog romana Gubilište.
...“ugledni američki novinar Dan Morgan u Washington Postu pisao je o progonu „jednog od najperspektivnijih mladih pisaca“, a svoj tekst je naslovio: “1000 ratnih veterana protiv jednog pisca“.
Sličan je primjer gdje se citira prikaz Tina Ujevića u katalogu koji je objavljen povodom izložbe slika Mirka Kujačića održane u Sarajevu 1931. godine Tatjana Bečanović o Kovačevim djelima kaže da „postmodernistički postupak korišćenja dokumentarnih izvora pojačava mimetičke tendencije teksta i stepen njegove referencijalnosti, tako da se kao osnovna invarijantna jedinica Kovačeve naracije javlja ikonički znak, i to usmjeren ka referentu jer je njegova primarna funkcija da što vjernije preslika stvarnost, odnosno rekonstruisanu, nanovo pisanu istoriju.“
U romanu se pojavljuje pregršt sporednih likova od kojih su neki javne ličnosti iz stvarnog života: Danilo Kiš, Borislav Pekić, Ivo Andrić, Milovan Đilas, Miloš Crnjanski, Tin Ujević i mnogi drugi.
“Ne sjećam se koliko je proteklo od primanja nagrade, kada sam na Terazijama sreo Danila Kiša… teško se kretao po bljuzgavici, a kad me je ugledao, zastao je, sklonio šal sa usta i rekao:
“Trči u bioskop Zvezda, eno te u Žurnalu, primaš nekakvu nagradu.” Ili - “banak je držao Crnjanski, rekao je kako se ne viđa ni sa kim iz svoje generacije, neki dan je sreo Ivu Andrića u Pionirskom parku, prošli smo jedan pored drugoga sa zaleđenim osmjesima, a pozdrave smo progutali, rekao je.” Kada su u pitanju sporedni likovi, a njih je mnogo, pošto se opisuje period od pola vijeka sa kojima se glavni junak sretao i družio tokom svog života karakteristično je da su neki od njih označeni inicijalima, neki samo vlastitim imenom, drugi punim imenom i prezimenom, a neki pseudonimom ili asocijativnim imenima. Posebno je u kontekstu imenovanja zanimljiv lik Romeo B.
Autor stvarnoj osobi negdje daje pseudonički identitet (Romeo B.) negdje ga označava inicijalima (R. B.) pretvarajući ga u književni lik i to čini sa toliko detalja da čitaocu nije teško da prepozna o kojoj se osobi iz realnog života radi.
On kaže da je Romeo B. porijeklom iz Nikšića, da je profesor univerziteta, da je napisao briljantnih dvadesetak knjiga iz oblasti sociologije kuture, te da se posebno bavio fenomenima slobodnog vremena, dokolicom, kulturom urbanog vremena. On te biografske detalje konkretizuje do nivoa lakog prepozavanja ističući da je dobitnik prve nagrade na evropskom konkursu za pripovjetku o psima. Tako glavni junak propovijeda da je “Romeova nagrađena pripovjetka Pas govori prevedena je na dvadesetak jezika, a potom objavljena u antologiji najljepših priča o psima…”
Koristeći poziciju da zaista piše o stvarnim ljudima i događajima autor u roman unosi susret sa Tinom Ujevićem, takođe stvarnom i istorijskom ličnošću, koji je izmišljen ili kao što primjećuje Filip David “dodato je ono što se nije dogodilo, a moglo se dogoditi“. Pisac koristi prostorno-vremensku poziciju pripovjedača da “živi“ u istom vremenu i na istom prostoru sa slavnim pjesnikom da domašta susret njim.
“I napokon, Tin se pojavio, dočekao sam ono što sam želio, zastao je na sredini lokala u kome ne bješe nijednog slobodnog stola, pa sam instiktino poskočio da bih mu ustupio svoje mjesto...“
Čak je u poglavlju koje govori o susretu sa Tinom, pripovjedač najekspresivniji, najnadahnutiji kad govori o svom stanju i osjećanjima.
“Nisam imao nikakve nakane razgovarati sa takvom pjesničkom veličinom, niti bih se usudio prići blizu, a kamoli pričati, jer što bih mogao izustiti, a da se jezik ne zaplete... Makar ga vidio samo minutu, za mene će to biti veliki događaj, bit će to moja priča sa kojom ću otputovati i trajno je ugraditi u svoju memoriju.“ Uvjerljivost Kovačevog postupka najbolje svjedoči jedna anegdota o kojoj piše književnik Miraš Martinović koji kaže da je Kovač takav pisac da je uspio obmanuti i takve književne znalce kao što je ugledna publicistkinja i novinarka Branka Bogavac koja se cio svoj život bavila piscima i njihovim djelima.
„Poštovao je dokumente, kalendare, datume, ono što se zaista desilo, ali istom mjerom i u istoj ravni, i ono što se moglo desiti, kakav je maestralno zamišljeni susret s pjesnikom Tinom Ujevićem. Mirkovim uzorom i životu i u umjetnosti. Nas nekoliko njegovih prijatelja, čitali smo uporedo Vrijeme koje se udaljava (Jevrem Brković, Branka Bogavac i ja!) i svakodnevno smo se zvali, referišući međusobno dokle smo stigli i šta smo pročitali. Ko je ko u knjizi!... Branka me jednog dana pozvala iz Pariza i vidno uzbuđena, pitala: Da li se Mirko stvarno srio sa Tinom Ujevićem?”(Martinović, Miraš, Knjiga zavjetna, Vijesti).
Ipak kako to i priliči ozbiljnom piscu Kovač ostavlja znakove, šifrirane kodove i ostavlja na sposobnost čitaocu da riješi zagonetku. Ako uspije eto dodatnog estetskog zadovoljstva, a ako ne čitalac će uživati u iluziji stvorenoj na površinskom nivou.
Tako kada govori o sustretu sa Tinom pripovjedač ukazuje da su mu neki likovi sugerisali da se možda sreo sa Ujevićevim dvojnikom, kakvih je bilo dosta po Zagrebu u tom periodu. Čak narator i sam opisuje kako je vidio jednog od njih, ali ne pristaje na takav ishod jer “kod nas je uvijek tako, o svakoj stvari uvijek znaju više oni koji nisu bili na mjestu događaja”.
Manirom pravog postmoderniste autor ne samo da izmaštava susret sa slavnim pjesnikom, već sam to dovodi u sumnju taj susret kreirajući priču o dvojniku. Tako putem dvostuke negacije još jednom stvara “istinitost“ svog pripovijedanja.
Ipak, pravo čitalačko rješenje ove književne zagonetke nalazimo prilikom susreta glavnog junaka sa svojim rođakom, slikarem Mirko Kujačićem.
“Pokazao sam slikaru svoj tekst-san Putovanje s Tinom, objavljen u listu Politika, kasnije u knjizi Uvod u drugi život, ali on ga nije ni pogledao...“ Autor dakle ne ostavlja sumnju da je sve stvar njegove fikcije... susret sa Ujevićem već je dio njegovog ranijeg djela u kome je jasno naznačeno da se radi o priči-snu. Kovač ga kao i neke druge situacije i priče detaljno razrađuje u ovom romanu.
Književni postupak kod Kovača podrazumijeva igranje sa čitaocem, predstavlja vječito nadmudrivanje, zavođenje na krivi trag... Ipak, koliko god se trudio da nam prethodno opisanim postupcima ostavi osjećaj “istinitosti“ autor na drugom mjestu eksplicitno kaže da je sve činio „...da autobiografsko i memoarsko ne bude samo prisjećanje, nego da postane i oblikovanje svijeta i epohe“.
Uostalom upozoravajući na to da se njegovo djelo ne može posmatrati kao empirijska istina Mirko Kovač u jednom intervjuu kaže da “nikako to nisu memoari, niti ono što pisci i memoaristi vole - sreo sam se, pričali smo o tome i slično. Ne, to je mala pripovijetka. Da dam jedan primjer. U jednom trenutku na Tašmajdanu, u nekom sunčanom danu, kada se Andrić potpuno bio smeo i izgubio, nije znao gdje se nalazi, ja sam se pojavio i odveo ga do njegove kuće. To je zapravo mala pripovijetka. Pravim samo tu sliku i opisujem sunce i Tašmajdan, te mlade mame sa djecom i taj potpuno neki drugi svijet...“ (Kovač, Mirko, Ne mogu se više obračunavati).
Da postmodernistički postupak nema granica u svom oblikovanju pokazuje Kovač u poglavlju Trči u kino Zvezda gdje autor kroz priču glavnog junaka i zgode sa Danilom Kišom vrši dekonstrukciju svog teksta iz ranijeg romana. U stvari, na taj način Kovač sugeriše da i ovom djelu primjenjuje slične tehnike. U pomenutom poglavlju opisuje se kako određeni stvarni događaj ne postaje, odnosno izostaje da bude dio umjetničkog svijeta, kako jedna dogodovština o pijanom Kišu prestaje biti literarna ili kako to na samom početku romana Kovač definiše: “Knjževnost uzima samo ono što joj treba, a ostalo vraća životu iz koga uzima“.
Glavni junak-pripovjedač opisuje situaciju kada je u ljetnjem dvobroju časopisa Knjževnost, u kom je izlazio u nastavcima Uvod u drugi život u kome je bila i ta crta o Kišu. Na inistiranje zajedničkog prijatelja da “ako mu je taj tekst drag i ako želiš da ostene u knjizi, bezbolno je maknuti ime Danila Kiša, staviti drugo, možda neke lažne inicijale...“ te na opasku da on često “razarajuće piše o sebi“ slijedi Kišovo obrazloženje (za ovu priliku irelevantno je Kiš kao stvarna ličnost - Kiš kao junak ovog romana) koje može iči u prilog teoriji dekonstrukcije literarne “istine“ i fiktivnosti književnog djela.
“Pripovjedačevo ja uvijek je fikcija. Pripovjedač uživa u samoponiženju, zato i piše. Ti to dobro znas i uvijek možeš reći, vidiš kako ja zajebavam samog sebe. Ali kad to činiš drugome, onda ga stvarno zajebavaš. A ja ne trpim da me itko na bilo koji način omalovažava, a pogotovu me boli kad to čini moj intimni prijatelj. I sve dok mogu spriječiti da me netko u tekstu ili knjizi prikazuje kao pijano smeće, to ću činiti bilo šakama, bilo perom. Već imam iskustva, svoj integritet branio sam u ovoj čaršiji i perom i nogom u jaja, rekao je.“
Odgovor je u realnom životu bio jednostavan “nazvao sam Prosvetu i zamolio svoju korektoricu Olgu Zarin da izbaci sa sloga onu crticu s Kišom“, no od mnogo veće važnosti ovaj događaj i njegove književne posljedice ima za proučavanje teksta i onoga što bi se moglo definisali kao oblikovanje književnog djela putem njegove razgradnje. Konkretno, novi književni tekst nastaje uklanjanjem teksta, pri čemu uklanjanje ne znači nepostojanje, već odsustvo prisutnosti. Ako bi smo odnos prisutnost - otsutnost prikazali binarnom opozicijom 1 0, nula bi označavala prisustvo ničega koje svojim takvim prisustvom takođe oblikuje književni tekst.
Sva ova hibridnost Kovačevih književnih tehnika u funkciji su, kako o postulatima postmodernizma rezonuje Predrag Palavestra, „otpora teroru istine“ kao takve i njeno pomjeranje iz makrokosmosa u “mikrosisteme pojedinačnih sudbina, preovladavanje nacionalne i lične depersonalizacije“ (Palavestra, Predrag, Kritička književnost).
Ovaj roman posljednje je Kovačevo djelo, objavljeno posthumno, i predstavlja sublimaciju njegove cjelokupne poetike. Uostalom to su roman-memoari, zavještanje koje pisac ostavlja za sobom.
U ovoj romanesknoj prozi sa autobiografskim elementima, na veoma uspješan način transponovani su stvarni događaji iz piščevog života, koji su poslužili samo kao građa za umjetničko oblikovanje jedne epohe kojoj je Kovač pripadao. Pripovjedač dominantno u prvom licu, dominacija ideološkog plana, odlike su romana koji nas želi uvjeriti da je nešto - romansirana biografija jednog vremena.
Umješnost dokumentarnosti, citatnosti, pretvaranje stvarnosti u umjetničku “istinu“, sposobnost zavođenja čitaoca do te mjere da i ugledni publicisti ne mogu da odvoje stvarnost od “stvarnosti“, postavljanje književnih zagonteki pred čitaoca i nuđenje rješenja, ali samo za odabrane konzumente njegovog djela - ostali nek su blaženi u sopstvenom neznanju - sve je to ono što Mirka Kovača čini posebnim stvaraocem u našoj literaturi.
Stvarne ličnosti iz javnog života, realni ali i izmišljeni događaji poslužili su Kovaču da nas odvede na jedno putovanje u prošlost, u vrijeme koje se udaljava, u svakom smislu te riječi.
Piščev moto da je roman eksperiment za pravljenje priča potpuno je dokazan u ovom romanu. Sa naglaskom na pravljenju, a priča onda dolazi sama po sebi. Zahvaljujući Kovačevoj imaginaciji i spisateljskoj vještini to vrijeme ostaje vječito pred čitaocima kao očaravajući svjedok te ne tako daleke, ali uzbudljive prošlosti, koja se, ako je suditi po ovom romanu, ponavlja. Vrijeme koje se udaljava, jeste ono što dolazi.
Ko zna što nas čeka u prošlosti?
Bonus video:
