Prije par sedmica svjetsku je javnost, zabrinutu zbog novih mutacija korona virusa, na kratko zaokupila jedna, kako su je mnogi mediji označili, senzacionalna vijest koja dolazi iz područja umjetnosti. U aukcijskoj kući Kristis u Njujorku prodano je na internetskoj aukciji digitalno umjetničko djelo za rekordnih 69,3 miliona dolara. Po nekima ta senzacionalna vijest predstavlja ništa manje nego revoluciju koja se događa na ovakvom tržištu koje je inače bilo ograničeno malim brojem ljudi, odnosno potencijalnih kupaca.
Autor prodanog digitalnog djela naslovljenog “Svakodnevica 5000 dana” je mladi umjetnik Majk Vinkelman, umjetničkog imena Bipli. U čemu je tajna ovakvog komercijalnog uspjeha jenog digitalnog djela anonimnog umjetnika? Je li u pitanju spoj izvrsnog markentinga, kako to obično biva u strategiji aukcijskih kuća, sa usavršenim tehnološkim mogućnostima koje nalaze veliku primjenu u sveri likovnog izražavanja i rezultiraju ovakvim uspjehom? Kako saznajemo mladi umjetnik pod svojim pravim imenom do sada nije prodao ni jedno svoje djelo. Ta činjenica ide u prilog efektu senzacije. Čini se da je informacija o načinu kako je djelo stvarano zanimljivija od samog djela “novomedijske umjetnosti” koja se koristi metodom masovne proizvodnje.
Naime u Biplijevom slučaju u fokusu pažnje je tehnologija NFT odnosno Non Fungible Tokens, nezamjenjivi Token a što bi ustvari bilo “jedinica vrijednosti koja predstavlja određeni resurs odnosno imovinu, nešto poput kripto valute”. Kako nam stručnjaci objašnjavaju svaki je “nezamjenjivi token povezan s jednim nezamjenjivim resursom, što bi u ovom slučaju značilo slikom”.
Ono što je posebno zanimljivo s društvenog aspekta jest da djelo koje je kupljeno na aukciji ponosni vlasnik ne posjeduje u konkretnom obliku umjetnine nego samo u obliku njene virtuelne stvarnosti. Premda je djelo čim je prodano postalo “svojina” miliona korisnika elektronskih uređaja koji su sebi mogli prezentirati izgled i karakter te elektronske slikarije, ekskluzivnost vlasnika djela je u tome što samo on može imati zadovoljstvo da bude isključivi posjednik tog ostvarenja urađenog s impresivnim brojem piksela (bitnih elemenata slike) velikog formata 21,069 X 21,069. Naviknuti da umjetničko djelo percipiramo na tradicionalan način, u neposrednom kontaktu u muzejima ili galerijama, ovakav vid komunikacije s virtualnim djelom ne potvrđuje samo jedan od primjera tehnosfere u kojoj simulakrum nadomešćuje stvarnost, bolje reći postoji kao paralelna stvarnost, nego otvara pitanje onoga što je Valter Benjamin postavio kao knjučni fenomen koji se odnosi na “auru” koju emanira umjetničko djelo.
Jer umjetničko djelo koje više nije “ovdje i sada” (Jetztzeit) u masovnosti njegove tehničke reprodukcije lišeno je te aure. Tehnička reprodukcija uništava auru umjetničkog djela, smatrao je njemački filozof. Je li digitalno djelo lišeno svoje aure obzirom da je stvarano elektronskim alatima? Na granici smo da se upustimo u neminovni širi kontekst problema koji nužno nameće pitanje konzumerističke kulture, sa savremenim problemom homo consumensa, s binarnim opozicijama priroda - kultura a što uvećava spektar različitih kulturno socijalnih sistema. Evidentno je da postojeća tehnosvera mijenja društvenu sliku života i umjetnosti. Ali mijenja li je suštinski? Otići u muzej i stajati pred nekim klasičnim ili modernim remek djelom nije isto kao šetati virtualno po muzejskim dvoranama i sebi približavati Rafaela ili Pikasa. Treba reći da se virtuelna umjetnost ne događa na svjetskoj umjetničkoj sceni od juče.
Podsjetimo kako je Andi Varhol davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća koristio Commodore Amigu stvarajući neku vrstu digitalne umjetnosti. Ono što nas zanima prvenstveno, bez obzira na klasični ili digitalni postupak izvedbe jednog umjetničkog djela, čak i da digitalno djelo stvara svoju elektronsku auru shodno svojoj virtualnoj prirodi, suštinsko je pitanje o likovno-estetskoj vrijednosti djela. Dakle o slici kao umjetničkom mediju. U čemu je posebnost likovno estetskog kvaliteta Biplijeve kompozicije? Je li priča o tom djelu koja je sadržana u njegovom naslovu, dakle svakodnevnom autorovom slaganju urađenih sličica u pikselima i podpikselima kojima se kombinira željena nijansa osnovnih boja u toj fascinantnoj tehnici koja nudi bezbroj mogućnosti manipuliranja u kreativne svrhe, važnija od rezultata koji je postignut.
Umjetnost mora biti uvijek nešto više od tehnike kojom se ostvaruje. Umjetnost nadilazi sredstva vlasitog izražavanja. Zato je Pikaso s pravom govorio da je tehnika sporedna stvar, jer se po sebi podrazumjeva. Što je u umjetničkom smislu toliko bitno da djelo “Svakodnevica 5000 hiljada dana” postigne toliku cijenu? Vjerovatno više provjereni recept senzacije u svrhu biznisa, ovog puta u domeni virtualne umjetnosti. Jer ovakav koncept kompozicije zasićenja površine slike nije novina. Pogledajmo Eroovu sliku “Comicspace 71” iz 1971. godine ili kontroverzni poster Oliviera Toskanija “United colors of Benetton, Aids” iz 1994. godine. Ova su dva stara primjera takođe koncipirana slaganjem sličica konglomeratske i mozaičke strukture likovno zanimljivija od Biplijevog djela.
Slučaj s Biplijevom virtualnom slikom potvrđuje jedan značajan fenomen, da se sve više virtualna umjetnička djela prezentiraju posrednim putem i da se kolekcioniraju. Posebnost “nepostijećeg djela” zahvaljujući tehničkoj reprodukcji istovremeno je dostupno svima, ali ostaje u neotuđivom vlasništvu pojedinca. Ovim se otvara poseban problem socio psihološkog karaktera digitalne umjetnosti. Može li se u ovoj eri tehnosvere kada sofiticiranost tehnologije zamjenjuje metafizku subjekta kojom je označeno djelo više govoriti o onoj kolekcionarskoj strasti u kojoj se s uzbuđenjem može dotaći neka umjetnina u privatnoj kolekciji. Kakav osjećaj može pobuditi djelo čija je stvarnost virtualna? Je li dovoljna samo svijest o tome da se radi o umjetničkom djelu u duhu nove tehnologije. Zamjenjuje li se strast prema djelu razumom, emocija intelektom. Ipak umjetnost je mudrija od onih koji je stvaraju. Novomedijska je umjetnost jedan specifični oblik sveopšte umjetničke prirode a ne i njen revolucionarni novi karakter.
Možda vlasnik Biplijevog djela istinski uživa promatrajući ga. Ili je estetsko uživanje samo alibi za dobro uložen novac? Fenomenološko pitanje o značaju i vrijednosti nekog djela ne znači svrstavanje na ovu ili onu stranu, priklanjanje ovom ili onom carstvu umjetnosti. Ali svi oni koji se smatraju ljubiteljima umjetnosti ne mogu poreći zadovoljstvo ili uzbuđenje koje promatrač osjeća prema stvarnom, opipljivom djelu. Uprkos legitimnom svijetu digitalne umjetnosti i svim njenim izražajnim mogućnostima ekran kompjutera, kao i reprodukcija u knjizi, nikad neće moći promatraču ili vlasniku virtualne umjetnine pružiti uzbuđenje koje se stvara u neposrednom kontatu s konkretnim djelom, s njegovom aurom. “Čitav sat sam”, pisao je njemački lirik Hajnrih Hajne, “ostao gledajući mramorni kip jedne žene, koji snažnom strukturom tijela govori o smjelom duhu Mikelanđelovom, dok s druge strane cijela pojava odiše nekom eteričnom nježnošću koja se obično ne traži kod tog umjetnika. U taj mramor je uliveno cijelo carstvo snova sa svim svojim tihim blaženstvima, u tim lijepim oblicima se krije neki naročit nježan mir, a kroz žile njihove kao da protiče blaga svjetlost mjesečeva... To je Noć Mikelanđela Buonarotija. O, kako bih rado spavao vječitim snom u zagrljaju te noći...”
Bonus video:
