Susjedi su ga upamtili kao fino vaspitanog dječaka beskrajno odanog svojoj mormonskoj porodici i skromnom ranču; mještani doline Čubut pamte ga kao gospodstvenog velikoposjednika zaokupljenog održavanjem svoje hacijende; Pinkertonovi detektivi kao vođu zloglasne Divlje horde. U istoriji Divljeg zapada ostao je upamćen kao... Buč Kasidi.
Robert Liroj Parker rođen je 1866. u mjestašcu Biveru, u Juti, kao najstarije od trinaestoro djece brojne mormonske porodice. Njegovi roditelji došli su još kao djeca iz Engleske i sa mormonskim doseljenicima, pod vođstvom Brigama Janga, proputovali američku preriju. Majka En Parker bila je nervozna, rastrgana Škotlanđanka. Otac Maks prostodušan čovjek koji je s mukom sklapao „kraj s krajem“ kako bi prehranio mnogočlanu porodicu.
Parkerovi su se, poslije dužeg lutanja, naselili u Sirkvilu, u Juti, a Robert je danju pomagao ocu u teškim poljskim radovima dok bi noću, uz škiljavu svjetlost lampe, sanjario uz petparačke romane o Džesi Džejmsu, pokušavajući da već tada sa sebe skine „ludačku košulju mormonstva“ koja ga je danonoćno gušila.
U 18. godini, kao svoje „prirodne neprijatelje“ zauvijek je označio stočarske kompanije, željezničke pruge, banke. Juna 1884. majci je saopštio da će se zaposliti u jednom rudniku u Teluridi - za poputbinu je dobio plavo putno ćebe i lončić slatkog od borovnica. Pozdravio se sa porodicom, poljubio najmlađu sestru Lulu koja je spavala u kolijevci i otišao sa porodičnog ranča. Zauvijek. Istina o njegovom „zaposlenju“ u rudniku izašla je na vidjelo već narednih dana. Maksu Parkeru saopšteno je da je njegov sin, zajedno sa mladim banditom Majklom Kasidijem, ukrao neka goveda, obilježivši sebe - zauvijek, zloglasnim: „Traži se!“.
Robert Parker ubrzo će svoje prezime promijeniti u Kasidi dok će nadimak „Buč“ pozajmiti od imena svoje omiljene puške. Pod novim imenom ujahaće u život širokih horizonata, vonja konja i konjske opreme.
Godine u kojima je Buč „pekao zanat“ bile su i zlatne godine za govedare, kauboje, stočarske „kraljeve“. Velika sniježna zima 1886-87. surovo je presjekla „stočarsku idilu“ - te godine zbirsano je tri četvrtine ukupnog stočnog fonda. Prirodna katastrofa i surova selekcija preživljavanja najačih, stvorili su novu vrstu: kauboje - odmetnike, ljude koje je nemaština natjerala da spas potraže u razbojničkim okupljanjima i odmetničkim skrovištima. Buč Kasidi koji je tih godina naizmjenično bio gonič goveda, pastir na konju, odmetnik, konačno se skrasio u „Braunovoj rupi“ ili „Rupi u zidu“ vezujući svoju sudbinu sa sudbinom profesionalnih desperadosa - ljudima poput Blek Džeka Kečama, psihopate Harija Trejsija, Džordža Karija zvanog „Spljošteni Nos“ i Harvija Logana koji je svako ubistvo vrijedno upisivao u svoj dnevnik.
Godine 1894. Buč Kasilji je „pao“ zbog navodne krađe konja (do kraja života tvrdio je da ga nije ukrao). Raga je bila procijenjena na pet dolara a Buč je odrobijao dvije godine u kaznenom zatvoru Vajominga zbog „konja kojeg nije ukrao“ (uobičajeni alibi „nevinih“). Ova presuda zauvijek je Buča odvojila od zakona i on se, po odsluženju kazne, vraća „Braunovoj rupi“ i preuzima vođenje bande. Njegova „Divlja horda“ od 1896. do 1901. izvodi niz uspješnih pljački i prepada koje predstavnike zakona, Pinkertonove detektive i željezničke magnate dovodi do rastrojstva. Kasidijeva „slava“ raste iz dana u dan. Njegova bjespomučna jurnjava duž čuvene „Staze odmetnika“ i izmicanje čuvarima reda prelazi u legendu. Farmeri ga obožavaju, a i njihove kćerke - obezbjeđuju mu prenoćišta, hranu, alibi, toplu postelju...
Sve do 1901. Buč Kasidi na savjesti nije imao ni jedno ubistvo. Ali njegovi prijatelji bili su okorele ubice. Bučevi pokušaji da se preko molbi za pomilovanje riješi „nezgodnog društva“ završavani su neuspjehom - u njegovom dosijeu kod Pinkertona bilo je isuviše prestupa. Preostajala su mu samo pljačke banaka - svak nova vodila je drugoj. Novac se trošio na alkohol, kocku, žene i... konje.
Uspješnost oružanog prepada zasnivala se na hitrom bjekstvu zašto su bili neophodni čistokrvni konji. Kasidijev trgovac i snabjevač konjima bio je Klifas Daud, čovjek nesvakidašnje biografije.
Daud je rođen u pobožnoj porodici irskih imigranata koja se nastanila u San Francisku. Pohađao je školu za jezuitske sveštenike i već nakon zaređenja priredio je roditeljima i crkvenim ocima „malo čudo“ - na svom rasnom trkačkom konju projurio je ulicama San Franciska, sa dva revolvera preko mantije. Iste noći u Sausalitu očito je „očenaš“ čovjeku koga je ubio.
Daud je potom pobjegao iz Kalifornije i skrasio se u kanjonu Šip Krik, posvetivši se gajenju konja za kauboje - odmetnike. Daudov konj bio je spreman za „akciju“ onda kada je njegov jahač mogao da mu postavi pušku između ušiju i puca. Konje je dobavljao isključivo iz ergele Kavendiš u Nešvilu (Tenesi) s tim što bi troškove transporta prenosio na kupce.
Uprkos nesebičnoj Daudovoj podršci, negdje oko 1900. i u posljednoj američkoj zabiti zavladali su red i zakon. Sada su čistokrvna grla dobavili i predstavnici zakona pa je trka galopom duž „Staze odmetnika“ postala ravnopravna. Hajkama je ispražnjena „Braunova rupa“, pinkertovnovci su u „maricu“ trpali lutalice na konjima. Dobar dio odmetnika od zakona dobrovoljno se prijavio za vojnu službu; neki su ginuli od preciznog hica „lovaca na odmetnike“ ili u salonskim kavgama. Buč Kasidi imao je dva izbora: strogu zatvorsku kaznu ili... bjekstvo u Argentinu.
Tih godina, „zemlja gaučusa“ za američke odmetnike bila je prava „obećana zemlja“. Bezakonje, sloboda, spori čuvari reda, pravi Vajoming 70-ih godina 19. vijeka. „Mještani su isuviše spori“ pisao je umjetnik - kauboj Vil Rodžers. Buč je vjerovao da mu tamo neće prijetiti opasnost od izručenja američkim vlastima. Ali trebalo je obezbijediti novac za „putne troškove“ - njegova dva posljednja prepada poslužila su za prikupljanje novca za put. Nakon uspješne oružane pljačke u Vinemahi, petorica razbojnika, u dobrom raspoloženju zajedno su se fotografisali u Fort Vortu i poslali kopiju upravniku. Ta fotografija dugo je stajala na zidu njegove kancelarije.
U jesen 1901. Buč u Njujorku upoznaje Sandens Kida i njegovu djevojku Etu Plejs - mladu, lijepu i inteligentnu učiteljicu koja je svoje muškarce držala „uz nogu“. Pod imenom Džejms Rajan (Buč Kasidi) i gospodin i gospođa Hari A. Poter, „tročlana porodica“ redovno posjećuje otmene restorane, pozorišta, opremu. (Sandes Kid bio je veliki poštovalac Vagnera). Eti su kupili zlatni sat kod Tifanija a potom se porodična trojka ukrcala na parabrod sa elipsom - Sodijer Prine i otplovila za Buenos Ajres.
Po iskrcavanju smjestili su se u hotel „Evropa“ a već sutradan posjetili direktora Zemljišne uprave kako bi kupili 12000 jutara neobrađene zemlje u dolini Čubut.
„Ima li tamo odmetnika“ upitali su i dobili odrečan odgovor.
Nekoliko nedelja kasnije, Milton Rodžers, načelnik velške policije iz Eskela, posjetio je „tročlanu porodicu“ smještenu pod šatorskim krilom u Čoliti. Upalo mu je u oči da su njihovi lagani čistokrvni konji uvijek bili spremni i osedlani. Tu prvu zimu u „zemlji pampe“ Buč je, kao što se vidi iz njegove korespodencije proveo sam. Farmu je opskrbio ovcama koje je kupio od susjeda, Engleza. Do kraja juna sagradio je i brvnaru po uzoru na onu u Sirkvilu, samo mnogo veću.
Naredne 1903. godine jedan od Pinkertonovih detektiva Frank Dimejl otkrio je da se „složna porodica“ nalazi u Čoliti - u identifikaciji puno mu je pomogla fotografija iz Vinamake.
Od puta u Patagoniju odvratile su ga priče o zmijama i neprohodnoj džungli. Sledećih pet godina „složna porodica“ bezbrižno je živjela u Čoliti. Sagradili su kuću od cigala, piljarnicu i za upravnika angažovali jednog „jenkija“. Iz tog perioda sačuvano je i pismo izvjesnog gospodina Roberta Liroj Parkera.
Gospođa Dejnis; Ešli, Juta
Draga moja prijateljice,
Pretpostavljam da si još odavno pomislila da sam te zaboravio (ili da sam mrtav), ali, draga moja prijateljice, ja sam još živ, i kad razmišljam o svojim Starim prijateljima, tebe se prve sjetim. Vjerovatno će te iznenaditi što ti se javljam odavde, iz ove zemlje dole, ali SAD su mi postale suviše skučene posljednje dvije godine koje sam tam proveo. Nijesam mogao da se skrasim. Želio sam da proputujem svijet. Već sam vidio sve djelove SAD koje sam smatrao vrijednim pažnje. A nekoliko mjeseci nakon što sam poslao A. gore kod tebe, da uzme Fotografiju preskakanja konopca... umro mi je još jedan ujak i ostavio 30.000 hiljada dolara našoj maloj tročlanoj porodici, tako da sam ja uzeo svojih 10.000 hiljada i krenuo da vidim svijeta. Obilazio sam najljepše gradove i najljepše krajeve Južne A. dok nijesam stigao ovamo. A ovaj kraj mi je izgledao toliko lijepo da sam se tu nastanio, i to za stalno, kako mi se čini, jer mi se svakog dana sve više dopada. Imam 300 grla goveda, 1500 ovaca i 28 dobrih sedlanika, i dva čovjeka da rade za mene, i još imam i dobru četvorosobnu kuću, skladište, konjušnicu, kokošinjac i nešto pilića. Jedino što mi nedostaje jeste kuvar, jer živim sam na gazdinstvu, pa sam ponekad strašno usamljen, jer sam po cio dan sam a susjedi mi nijesu od neke koristi, osim toga, ovdje se govori samo španski, a ja ga ne znam dovoljno dobro da bih raspravljao o najvažijim skandalima, toliko priraslim za srce svim narodima, a bez kojih su razgovori krajnje dosadnim, ali zemlja je prvorazredna. Jedina postojeća privredna grana jeste uzgoj stoke (u ovom kraju), u čemu su nenadmašni, jer ja u životu nijesam vidio zemlju s boljim pašnjacima, od čega su hiljade i hiljade kilometara nenaseljene i relativno neistražene, a ja sam ovdje u dobrom poljoprivrednom kraju. Sve moguće sorte žita i povrća rastu bez navodnjavanja, ali ja sam u podnožju Anda...“.
Za neupućene, „pokojni ujak“ je pljačka Prve nacionalne banke u Vinemaki, u Nevadi, 10. septembra 1900, koju je počinila divlja horda, dotični pisac Robert Liroj Parker, poznatiji kao Buč Kasilji, u to vrijeme bio je prvi na listi najtraženijih kriminalaca Pinkertonove agencije. „Malu tročlanu porodicu“ predstavljao je trio koji su činili on sam, Hari Longabo - Sandens Kid i prelijepa razbojnica Eta Plejs. Gospođa Dejvis, bila je skvekrva Bučove najbolje prijateljice Elze Lej, koja je u to vrijeme čamila iza rešetaka.
Mještani su pak „tročlanu porodicu“, zapamtili kao mirne građane. Senjora Blanka de Herez svojim unučadima ispričala je da nijesu bili naročito društveni, ali sve što su radili bilo je ispravno. „Rajan (Buč) bio je druželjubljiviji od Plejsa, pa je učestvovao u našim gradskim proslavama. Prilikom prve posjete guvernera Lezane, Plejs je svirao sambu na gitari, a Rajan je igrao sa kćerkom Don Venture Solisa. Nikome ni na kraj pameti nije bilo da su kriminalci“.
Ali, novac je polako nestajao, a i život bez oružanih pljački postao je monoton. Uz to, posjetio ih je zajednički prijatelj H. Logan koji je nedavno (1903) uspio pobjeći iz noksvilskog zatvora u Tenesiju. U Patagoniji se pojavio kao Endrju Dafi.
Dvije godine kasnije „Divlja horda“ u promijenjenom sastavu opljačkala je banku u Južnom Santa Kruzu. Slijedile su pljačke Banco de la Nacion u Vilja Mersedesu, zatim u San Luisu, u ljeto 1907.godine. Tom prilikom Harvi Logan ubio je direktora banke. Sa njima je bila i Eta, kratko pošišana, sa perikom, prodjevena u muškarca.
Krajem 1907. „preko noći“ su prodali zemlju u Čoliti nekom stočarkom udruženju i pobjegli na Kordiljere. Navodno je Eti postalo dosadno, a mučilo je i slijepo crijevo - najvjerovatnije eufemizam za neželjenu trudnoću. Tek mladi Englez Džon Gardner, na insistiranje Logana, hitno je napustio Patagoniju i otputovao za Irsku.
Nakon Etinog odlaska, Buč i Sandens prešli su u Boliviju zaposlivši se kod izvjesnog Silberta, u rudnicima aluminijuma u Konkordiji.
Par godina kasnije u bolivijskom gradu San Vinsenteu, gdje su se Buč i Sandens tada skrasili, začela se i klasična verzija njihove smrti, nakon misteriozne krađe rudarskih plata.
Prvi je ovu verziju na papir stavio Artur Čepmen, pjesnik sa američkog zapada, objavivši je u Elk’s Magazine, za 1930. godinu. Bio je to savršeni scenario za film koji će se snimiti četiri decenije kasnije: kapetan bolivijske konjice gine od gringosa u neuspjelom pokušaju da ih uhapsi; dvorište pokriveno mrtvim mazgama; puno ranjenih vojnika; nesrazmjeran odnos snaga. Kid prvo biva ranjen, a zatim ga ubija Buč, koji posljednji metak čuva za sebe. Okršaj se završava žestokom pucnjavom, a zatim bolivijski vojnici nalaze dva beživotna tijela - kod jednog od njih pronalaze Etin sat kupljen kod „Tifanija“.
Niko ne zna kako je Čepmen došao do ove priče - možda mu je osnovne podatke dao i „ubijeni“ Buč Kasidi kome je i bio cilj da „pogine“ u Boliviji, kako bi bezbjedno nastavio da živi pod nekim imenom.
Uz Čepmena, okršajem u San Vinsenteu bavio se i pokojni predsjednik Rene Barijentos, docnije jedan od organizatora ubistva Če Gevare i pasionirani istraživač istorije Divljeg zapada. Angažovao je cijelu ekipu za rješavanje ove misterije, lično propitivao seljake, eshumirao leševe sa groblja, proučio vojna i policijska dosijea i zaključio da je cijela stvar - isfarbikovana.
U „zvaničnu“ verziju Bučeve i Sandersove smrti nijesu vjerovali ni Pinkertonovi detektivi - po njima, prema oskudnim dokumentima koje su skupili, „tročlana porodica“ zajedno je poginula u obručunu sa urugvajskom policijom 1911.
Službenoj verziji nijesu se priklonili ni Bučevi prijatelji i poznanici. „Koješta“, često su govorili, „desetine i desetine ljudi su ga vidjeli kako krijumčari puške za Panča Vilju ili sa Vajatom Ertpom istražuje Aljasku, obilazi američki Zapad u Fordovom „modelu T“, posjećuje, sa viškom kilograma, svoje bivše djevojke i nastupa u cirkuskim predstavama na temu Divljeg zapada.
Bučevu smrt u Južnoj Americi opovrgava i njegova sestra g-đa Lula Parker Belenskon. U jedno je sigurna - njen brat se vratio iz Bolivije i uživao u piti od borovnica koje mu je ona spremila u Sirkvilu 1925. godine. Vjeruje da je Buč preminuo krajem 30-ih godina, u državi Vašington, od zapaljenja pluća. Neki opet tvrde da je Buč umro u nekom gradu na istoku SAD, gdje je radio kao mašinovođa i da su ga na vječni počinak ispratile dvije kćerke, sa porodicama. Kao da svaki naraštaj ima svoju verziju Kasidijeve smrti...
Kolekcionar iz Jute Ešvort i pisac iz Montane Leri Pointer, navode da su u pronađenom, novootkrivenom rukopisu našli nepobitne dokaze da je čuveni bandit Buč Kasidi preživio okršaj sa bolivijskim vojnicima 1908. i da je umro u dubokoj starosti u državi Vašington.
Ešvort i Pointer navode da je rukopis (knjiga) od 200 strana pod nazivom „Nevidljivi bandit“ koju je potpisao izvjesni Viljem Filips, zapravo autobiografija i da se iza Filipsa krije zapravo Buč Kasilji, jer je za najsitnije detalje u Bučevom životu - a koji su opisani u knjizi - mogao znati samo... Kasidi.
Istoričar Den Bak opovrgava pak ovo mišljenje.
„To je totalna budalaština“ kaže on. „Tekst nema nikave veze sa stvarnim životom Buča Kasidija“.
Da bi utvrdili istinu okršaju u Boliviji, Bak i njegova supruga En Medovs, organizovali su 1991. ekspediciju koja je izvršila ekshumaciju grobova u San Visenteu, u kojima su navodno pokopani Buč i Sandens.
DNK analizom utvrđeno je da otkopane kosti nijesu posmrtni ostaci najčuvenijeg odmetničkog tandema u istoriji Divljeg zapada. Ali, Den Bak je čvrsto uvjeren da su i Buč i Sandens poginuli u sukobu sa bolivijskom konjicom 1908.godine.
Buč Kasidi, legenda koja živi.
Američki režiser Džordž Roj Hil snimio je 1969, „elegični vestern“ - Buč Kasidi i Sandens Kid - jedan od najuspješnijih filmova te godine u svijetu. Glavne uloge povjerene su Polu Njumenu (Buč Kasidi), Robertu Redfordu (Sandens Kid), dok je Etu igrala Katarina Ros.
Film je dobio laskave kritike, osvojivši čak četiri „oskara“ - za izvorni scenario, muziku, najbolju fotografiju i pjesmu. Osvojio je i osam nagrada „BAFTA“ i „Zlatnii globus“ za najbolju muziku.
Bonus video:
