Zbog toga preplovih mora, da bih sada
Stigao do Vizanta,
svetoga grada.
Vi, mudri, što stojite
u plamenu Boga
Kao u zlatnom mozaiku crkava,
Izvijte se, lučno,
iz svetoga ognja
Vaš primer da dušu
pesmi poučava,
Spalite mi srce
bolno od želje,
Svoje životinje i
zver što crkava,
Jer ono ne zna šta je;
kosti ove
Skupite u tom čudu
što se večnost zove.
Kad odem iz prirode,
vid telesni, stari,
Nikada više
neću pripoznati
Već onaj što ga grčki
kovinari
Tvore u emajlu,
liju u pozlati,
Da im ne zaspi sanjivi car, i
Sa zlatne ću grane tada zapevati
Za vizantsku
gospodu i gospođe
O onome što bi, biva,
il’ će da dođe.
„Jedrenje u Vizant“, Vilijam Batler Jejts, Izabrane pesme, Orfeus, Novi Sad, 2011. Prepjev Milovan Danojlić
U Istanbul sam prvi put stigla službeno, početkom dvijehiljaditih, pod teretom svih crnogorskih epskih predrasuda, naišla na sve ono što nisam očekivala i desilo mi se što i svakom razumnom - ljubav na prvi pogled sa Gradom.
Grad nisam omaškom napisala velikim slovom, jer su ga njegovi stanovnici vjekovima jednostavno tako nazivali, a Jejtsovi stihovi prizivaju uspomenu na veličanstveni Grad kakav je Vizantion, pa Konstantinopolj nekad bio, i kakav je Istanbul postao. Puten, velelepan i neiskaziv, istinski harizmatičan, Grad pun krasote koja raspaljuje ovozemaljske želje. Godinama ga obilazim i uvijek nanovo otkrivam, čak i sa maskom na licu i u korona lokdaunu.
Upravo je mnogostruka priroda Carigrada - kako su ga Sloveni zvali - prošlog, prolazećeg i onog koji će tek doći, razlog moje ljubavi prema Gradu. Kroz svoju 8.000 godina dugu istoriju nosio je tri imena: Vizantion ili Vizant, Konstantinopolj ili Konstantinija (330-1930), Istanbul ili Stambol (od 1453), pa mu se i istorija dijeli u cjeline: antičku, vizantijsku, osmansku i tursku. Za mene, međutim, kulturna, politička i emotivna snaga Carigrada potiče iz činjenice da ta povijest nije omeđena vremenskim granicama. Na tom su mjestu ljudi povezani i preko vremenskih, vjerskih ili etničkih prostranstava. Vjerovatno zato Turci koriste posebno glagolsko vrijeme kad prenose predanja o Gradu.
Istanbul nisu samo stoljeća uzbudljive istorije i kulturnog sjaja, to je mjesto koje se neprekidno mijenja i utiče na političke i istorijske prilike u svjetu; to je i grad protesta - od 5. vijeka, od Nika pobune, do danas - državnih udara, nemira, terorističkih napada, mjesto koje je magnet za ljudsku energiju i dinamičnost.
“Grad za kojim cio svijet žudi“ svjedočio je i bio pozornica toliko različitog ljudskog iskustva da nas uči kako da posežemo preko svojih vidika da bismo usvojili i nepoznato, uspostavili veze, otkrili kako da živimo sami sa sobom i sa drugima...
Tek upoznajući Istanbul i Tursku shvatila sam i zašto čuveni britanski vizantolog Stiven Ransiman smatra da je manje zlo što su Grad osvojile Osmanlije nego da je dopao pod vlast Latina, s obzirom na to da je Grcima i Slovenima bilo dopušteno da zadrže svoju kulturu i pravoslavlje - što bi im papski Zapad silom onemogućio - i zašto je krstaške pohode, od kojih je jedan opustošio i uništio Carigrad, nazvao “trijumfom varvarizma i sujevjerja”.
Vjerovatno i zato što su čuveni konji Svetog Marka, kojima se dive milioni turista u Veneciji, opljačkani sa Hipodroma u Konstantinopolju, no to je samo čestica odnijetog i uništenog; Umberto Eko nas je u svom “Baudolinu” kroz pripovijest književnog lika, istorijske ličnosti Nikite Honijata, logoteta na carskom dvoru, podsjetio kako je izgledao krvavi prolazak “oslobodilaca Svete zemlje” kroz “bratski” Grad.
Bogomdan položaj Grada na dva kontinenta, na Bosforu između Mramornog i Crnog mora - oblikovao je njegovu istoriju, a njegova istorija topografiju naših života - pogotovo na Balkanu.
Danas, prema nezvaničnim podacima, u Istanbulu živi oko 16 miliona stanovnika, u prečniku od oko 150 kilometara. Galebovi kruže oko minareta Presvete mudrosti, poznatije kao Aja Sofije, Plave džamije i svodova Topkapi palate, kao što su nekada kružili oko kupola konstantinopoljskih crkava. Danas ih, potpuno naviknute na ljude, hrane rijetki turisti koji su se odvažili da doputuju u vrijeme pandemije i djelimičnog otključavanja Turske. I pored svega toga, nije izgubljeno ništa od ljubaznosti i dobronamjernosti sa kojom goste Istanbula dočekuju ugostitelji i stanovnici Grada.
Sa druge strane Zlatnog roga, u odnosu na Sultanahmet, istorijski dio grada, takođe sa evropske strane nalazi se vizantijska Pera ili turski Bejoglu, kosmopolitski i boemski dio Istanbula. Naziv Pera, koji je skraćenica od Pera en Sika - „voćnjak smokava na drugoj strani“, bio je u upotrebi do 20. vijeka, do osnivanja Turske republike.
Simbol joj je Galata kula, srednjovjekovna građevina i centar đenovljanske četvrti Galate, po kojoj je dobila svoj treći, današnji naziv. Sagradili su je Đenovljani 1348. godine, u doba ekspanzije u Konstantinopolju pod imenom Christea Turris (Hristov toranj) kao dodatak utvrđenoj citadeli u Galati.
Izvorni vizantijski toranj Megalos Pyrgos (Veliki toranj) bio je teško oštećen tokom zloglasnog Četvrtog krstaškog pohoda 1204. godine, i do tada je nadzirao sjeverni dio masivnog željeznog lanca koji je branio ulaz u Zlatni rog. U osmanskoj eri toranj je služio kao vidikovac za uočavanje požara u gradu. Ova devetospratnica danas je turistička atrakcija odakle se pruža panoramski pogled na cijeli Istanbul i Bosfor.
Podno kule proteže se Galata most sa ribljim restoranima na dnu, i strpljivim pecarošima sa obje strane ograde. Upravo se preko Galata mosta - bilo da idete njegovim gornjim dijelom ili pored restorana - sa užurbane i haotične luke Eminonu, odakle kreću tramvaji, autobusi i brodovi u svim pravcima grada, najljepše prilazi Galata kuli i njenom komšiluku, lavirintu uzanih kaldrmom pokrivenih uličica i sokaka... Ako ste smješteni u jednoj od njih, rano ujutro jasno možete čuti galebove sa Bosfora - doživljaj je nezaboravan.
Raznolikost i šarenilo svake vrste ovaj dio Grada duguje pomenutom krstaškom ratu, docnije progonu Arapa i Jevreja iz današnje Španije, koje je tada tolerantna osmanska vlast rado primila, i doseljavanju Jermena i Grka, utočište u Peri našli su mnogi trgovci, bankari, umjetnici, naučnici...Ovaj dio grada je najevropskiji po arhitekturi i dom je prvih diplomatskih predstavništava na tlu Osmanskog carstva, a mnoga su ostala tu do danas.
Podno Galate, ka Bosforu je Karakoj, bivša industrijska četvrt, sada dom mnogih kafića, galerija, malih restorana... a sve unutar građevina sa vjekovnom osmanskom tradicijom. Istražujući ove uličice, možete naići na apsolutno sve - kupiti suvenire, piti odličnu kafu, pojesti najbolju uličnu hranu na svijetu - sendvič sa ribom (balik ekmek) ili svježe školjke, opušteno uživati s pogledom na prolaznike i na more.
Karakoj se ponosi i Muzejem moderne umjetnosti, koji još čeka svoje novo zdanje i podstanar je nedaleko, na Istiklalu. Pješačka ulica Istiklal je glavna za šoping, s nizom restorana i kafića i vodi sve do trga Taksim, centra modernog evropskog dijela grada. Na trgu Taksim nalazi se državni spomenik Cumhuriyet Aniti iz 1928. u znak obilježavanja stvaranja Republike Turske, kulturni centar Ataturk i Opera.
Ataturk na svakom koraku i opet mu se vraćam - ono što je Ataturk pokušao da uspostavi nije kult, već moderna država, zasnovana na zapadnim vrijednostima, u kojoj su religije bile veoma uvažavane, ali nisu bile uključene u državne poslove. U srcima onih koji vjeruju u vladavinu zakona, sekularizam, demokratiju, slobodu vjere i slobodnu štampu, Ataturk je cijenjen još više nego prije.
Mogla bih ovako u nedogled - sa Karakoja je najljepše uz more propješačiti do Kabataša i Bešiktaša, gdje se nalazi Dolabahče palata koja je između 1856. do 1922, ne u kontinuitetu, bila je administrativni centar Osmanskog carstva.
Izgradnju je naručio 31. sultan Abdul Medžid I, nezadovoljan raskošem Topkapi palate nakon posjeta evropskim dvorovima. U ovaj poduhvat uložena je četvrtina godišnjeg prihoda od poreza u carstvu, ili, jednostavno, 35 tona zlata. Ovaj sultanov hir posredno je doveo do državnog bankrota! Ataturk je kasnije koristio je palatu kao ljetnju rezidenciju, a u njoj je proveo i posljednje dane, nakon čega palata postaje poznata i kao mjesto smrti osnivača moderne Turske.
Ako nastavite dalje uz more stižete na Ortakoj sa čuvenom džamijom koja krasi promotivne spotove o fotografije svih posjetilaca Grada. Ortakoj džamija nalazi se ispod velelepnog, prvog mosta na Bosforu. Ovom kraju poseban šmek daju renovirane, stare, drvene kućice i obilje ribljih restorana i kioska za uličnu hranu, čuveni kumpir. Sa keja kod džamije pogled na azijski dio je fantastičan...
Istina je, ovo je bajkovit grad - grad duše - ali rođen je iz zemlje na kojoj obitava i ukorijenjen je u nju.
Muzej nevinosti i “Noći kuge”
To je i Grad Orhana Pamuka, koji je dugogodišnjim predanim radom, iz romana u roman, uspio da od svog rodnog Istanbula napravi nezaobilaznu književnu teritoriju, kao što je to mnogo prije njega učinio Dostojevski sa Sankt Peterburgom, Džojs sa Dablinom ili Prust sa Parizom, mjesto gdje čitaoci iz svih krajeva svijeta mogu da žive novi život, jednako vjerodostojan kao stvarni, ispunjeni vanzemaljskim osjećajem da ga odmah prepoznaju kao svoj. Džojs je, navodno, rekao da bi, ako Dablin bude uništen, mogao da bude izgrađen, ciglu po ciglu, uz pomoć “Uliksa”. Isto bi se moglo učiniti u slučaju Istanbula, uz pomoć Pamukovih romana “Čudan osećaj u meni”, “Zovem se crveno”, “Bela kula” i “Muzej nevinosti”, i nezaobilazne memoarske proze “Istanbul, grad i uspomene”.
U Čukurdžumi, u kosmopolitskom kvartu Bejoglu, Pamuk je smjestio svoj pravi Muzej nevinosti. Svečano otvoren u aprilu 2012. godine, Muzej nevinosti je zasnovan u potpunosti na književnom djelu, istoimenom romanu koji je Pamuk objavio 2008, što ga čini prvim takve vrste u svijetu. U muzeju, za čije je stvaranje Pamuku bilo potrebno skoro 10 godina, prikazano je na stotine predmeta i sitnica koje su u vezi sa likovima i događajima koji se spominju u knjizi.
Strmom, kaldrmisanom uzanom ulicom stiže se do kuće gdje pisac kroz gomilu antikvarnih sitnica, posjetioce uvodi ne samo u Kemalov i Fusunin svijet, svijet autora teksta, već bivaju uvedeni u kulturnu istoriju Turske, i u drastične transformacije koje je zemlja prošla. Svaka od 83 vitrine prozor je u dušu Istanbula, svaki komad pažljivo je odabran i jasno je djelo ljubavi. I “ljubav” je ključna riječ u cijelom projektu. Ne samo Kemalova ljubav prema Fusun, već i Pamukova nepokolebljiva posvećenost i strast prema svom Gradu, zemlji i književnosti.
Za turiste, koji posjećuju muzej u Istanbulu, pronalaženje njegove lokacije u lavirintu ulica Grada samo je dio iskustva.
“Siromašan, dotrajali i aljkav izgled ovih naselja 10-15 godina prije nego što sam otvorio muzej ponekad me je činio depresivnim”, kaže Pamuk. Uz pomoć muzeja, on je želio da ovim kvartovima da “poetsku auru”. I uspio je.
Priča je bitna u Turskoj, kao i u Crnoj Gori. Svaka riječ napisana u “Muzeju nevinosti”, svaki predmet u muzeju, pravi pozitivnu razliku u brzoj rijeci zaborava i promjene. Muzej nevinosti će obogatiti vaše razumijevanje Turske - šta je ona sada i šta je sve izgubila. I dobila.
Novi Pamukov roman, koji je u turskim knjižarama od minule sedmice - “Noći kuge” - nastale su, prema riječima autora, tokom minule četiri godine i govore o epidemiji iz 1901. godine, vremenu bubonske kuge, takozvane treće pandemije kuge, koja je u Aziji odnijela milione života.
“Zahvaljujući ‘Noćima kuge’, romanu koji pišem, novinari i ljudi iz mog okruženja mi u posljednja dva mjeseca neprekidno postavljaju pitanja o prošlim epidemijama. Najčešće me pitaju ima li sličnosti između pandemije korona virusa i epidemija kuge i kolere u prošlosti. Ima, i to mnogo. Ali slični mikrobi i virusi nisu razlog što epidemije opisane u istoriji i književnosti međusobno liče, suština je, po mom mišljenju, to što se mi, ljudi, uvijek isto ponašamo”, napisao je Pamuk u eseju pod naslovom “Čemu nas mogu naučiti romani o velikim pandemijama” za “Njujork tajms” u aprilu 2020. u jeku prvog talasa pandemije.
Bonus video:
