Od tišine, pokreta i ogledala, neposredno, spontano i nesputano, multimedijalni umjetnik Dragan Vojvodić gradi pseudosvijet u koji uvodi sebe i vodi publiku sa sobom. Postavljajući sebe u ulogu subjekta i protagoniste, a koristeći ogledalo kao objekat, alat i tehniku kojom prisutne vodi u novi prostor unutar onog u kojem se nalaze, Vojvodić preispituje i granice svijesti i podsvijesti, emocije i socijalne energije, prepušta se slučaju koji nosi i potencijalnu opasnost.
Vojvodić dok pleše sa ogledalom i u njemu pozicionirajući se samo u odnosu na prostor galerije i svojih misli, prepušta se svijetu kroz koji, putem tog stakla, komunicira sa ljudima oko sebe. On prilagođava i sebe i svoje stanje, svijest, pokret, položaj onome što mu galerija i publika nude. A onda ogledalo pada, trzaj u stomaku osjetiće svako od prisutnih, trenutak straha i neznanja, dok umjetnik nepomično ćuti.
Dragan Vojvodić izveo je prekjuče performans “Speechless” (Bez riječi) kojim je otvorena njegova izložba “Black year - Strategija aproprijacije” u Podgorici, galeriji “Klub” Centra savremene umjetnosti Crne Gore.
Performans je otvorio izložbu, ali i širinu kojom posjetioci nakon Vojvodićeve izvedbe posmatraju izložena djela. U svim radovima Vojvodić ostavlja dio sebe, ali i posvećuje (se) nekom od velikana vizuelne umjetnosti.
“Ovaj performans se zove ‘Speechless’, odnosno bez riječi, pa zato ja kad izađem zauzimam poziciju i stav osobe koja će nešto možda izgovoriti, ali ipak sa publikom ne ostvarujem apsolutno nikakav kontakt dok ne uzmem ogledalo. U suštini, ja sam već jednom izveo ovaj performans i možda je taj prvi put izvođenja i jedini stvarni, spontan i iskren, pošto ja unaprijed zamislim, uslovno rečeno, tu koreografiju i onda dok ja to u svojoj glavi izvedem to spontano bude preneseno i u prostor. Sljedeći put dolazi ustaljena koreografija i onda tu nema nekih većih iznenađenja, makar za mene, jer ja već znam šta će se sigurno desiti. Ja u stvari zauzimam neke pozicije i koristim to ogledalo koje otvara neki novi prostor, pseudoprostor, a takođe tako ostvarujem i kontakt sa publikom”, priča Vojvodić za “Vijesti”.
Sve što radi je, ističe on, zasnovano na nekim autobiografskim elementima koji se mogu prepoznati i u performansu i u drugim, fizički trajnijim, njegovim ostvarenjima. Upravo iz sopstvenog iskustva crpi inspiraciju u umjetnosti.
“Pa i to što sam se ja otisnuo iz Sarajeva, zbog ratnih okolnosti, u Novi Sad, predstavljalo je neku početnu inicijaciju za stalno putovanje. Kasnije sve što mi se dešavalo u životu, i prije i poslije, posmatram kao rascijepljen život na dvije polovine, a onda to iskustvo sadrži dovoljno svega da ja mogu iz toga da crpim materijal za stvaranje umjetničkih radova. Nekada kad kreiram neki performans i kad pomislim da treba neki drugi da uradim, imam blokadu, ali kad se stvori prilika i kad znam kontekst gdje ću izlagati, povodom čega i pred kim, ideje se same stvaraju”, priča Vojvodić.
Na pitanje kakva je uloga publike u njegovom radu, on kaže da je njeno prisustvo neophodno i da je svako od prisutnih dio performansa.
“U ovom slučaju publika je statična i posmatra, ali ja sve prisutne uvlačim u performans i svi iz publike postaju njegov dio. Sve pozicije koje zauzimam predstavljaju skulpturalne pozicije u performansu. Bez obzira što namjerno stojim i kontrolišem situaciju, to je samo naizgled tako, jer ogledalo i njegovo staklo predstavljaju potencijalnu opasnost i na kraju to što ja pustim to ogledalo znači da ga ja više ne kontrolišem. Pretpostavio sam da se ono neće razbiti, jer je podloga idealno ravan pod. I sam taj pad projektuje neku tenziju i kod ljudi koji posmatraju i kod mene”, objašnjava Vojvodić koji na neki način možda i samog sebe oslobađa tim padom ogledala.
On kaže da su se dešavale i određene neprijatnosti prilikom izvedbi performansa pred publikom, ali uglavnom kada se radi na mjestima koja nijesu galerijska ili muzejska.
“Čujao bih razne komentare i sve to bi ulazilo u sferu performansa. Ne bih imao apsolutno ništa protiv da neko priđe, da se neko osmjeli da uđe u prostor performansa. Izazvalo bi to možda i neku spontanost da na taj ‘upad’ intervenišem na neki kreativan način”, priznaje Vojvodić koji ističe da se emocija i povezanost sa publikom u njemu sakupljaju, a onda eskaliraju prilikom izvedbe performansa.
“Prvo, sami taj momenat pred izvođenje kod mene stvara neku tenziju, jer bez obzira što ja projektujem događaj i znam šta ću izvesti, uvijek sam otvoren za neke stvari koje se mogu slučajno desiti, jer ne mogu sve iskontrolisati. To ogledalo koje sam koristio - ono uvlači publiku u performans, a ja putem ogledala ostvarujem kontakt sa njima, pa tako razmjenjujemo i socijalnu energiju”, kaže on.
Čitav performans se čini kao savršen uvod u radove koje je izložio i u galeriji na Kruševcu u Podgorici, a “Vijestima” je obrazložio i dio postavke.
“Ima tu nekih radova koji su zasnovani na pojmu tišine. Zbog toga performans može da bude uvod u neke radove. U suštini, svi radovi su neka vrsta mog stejtmenta, odnosno iskaza... U jednom radu se pojavljuje neki pisani narativ, dok su svi drugi neka vrsta aproprijacije - nešto sam usvojio od nekih veoma značajnih umjetnika iz 20. vijeka i tako uradio moju verziju njihovih radova. Nalazim pokretače gledajući oko sebe, a jedan realizovan rad podstakne me na sljedeći”, zaključuje Vojvodić.
Bonus video:
