Kinetička skulptura koja se protivi statičnosti u svijetu biva sve zastupljenija, a dodatne digitalne tehnologije umjetnicima omogućavaju razigravanja unutar pravca vajarstva. Tako i umjetnik Đorđe Aralica sopstvene skulpture čini posebno atraktivnim pubilici, usljed njihovih kinetičkih mogućnosti - od rotiranja, izmještanja, njihanja, kotrljanja...
Neprekidno tražeći nove i kvalitetnije forme kojima će prevazići i samoga sebe i komfor u kojem se umjetnost nerijetko utemelji, Aralica ide korak dalje i nudi uvid u unutrašnjost svojih djela koristeći pažljivo odabran materijal za rad, nerđajući čelik, prohromske lance, nizove alki... Unutarnji prostor njegovih lopti ne biva ispunjen do onoga što bi nazvao centar, središte, jezgro figure, već obično krije skulpturu u sebi - već postojćoj prostornoj skulpturi. Pored toga, Aralica nudi i pogled iz skulpture ka spoljašnjem prostoru uključujući nove medije i koristeći se faktorom iznenađenja. On postavlja kameru u jednoj od svojih lopti koje dominiraju galerijskim prostorom i tako otvara komunikaciju između skulpture i prostora, vremena, ali i posjetilaca. Dodatna dimenzija radova Đorđa Aralice dobija se uključivanjem djela u različitim oblicima pješčanog sata... Tako Aralica metaforično upućuje na vrijeme i njegovu prolaznost, a kontrastno se koristeći neuništivim čelikom.
Aralica je rođen 1963. godine u Otočcu. Diplomirao je vajarstvo na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu i doktorirao višemedijsku umjetnost na Interdisciplinarnim studijama Univerziteta umetnosti u Beogradu. Njegova izložba “Zvuk i slika iza zavese” otvorena je juče u Podgorici, u galeriji “Centar” Centra savremene umjetnosti Crne Gore, iako je otvaranje bilo planirano za dan ranije.
Ovo nije Vaše prvo predstavljanje u Podgorici. Nažalost, izložba nije otvorena u terminu za koji je najavljena zbog blokade centra grada...
Prije svega, drago mi je što ponovo izlažem u Podgorici. Izlagao sam ovdje 1999. godine tačno dan prije bombardovanja, a sada pandemija, eto, opet neka katastrofa. Otvaranja u najavljenom terminu nije bilo jer je ovaj dio grada bio blokiran... Mi živimo u podneblju u kojem stalno ima nekih političkih turbulencija. Ako se čovjek bavi samo time - ništa u životu neće postići. Treba se baviti svojom strukom i sobom, a to što političari žele da urade od nas, to treba na neki način preskočiti.
Utiču li na Vas i Vaše stvaralaštvo društvene i političke aktuelnosti na dnevnom nivou, ali i institucionalne aktivnosti u kulturi, direktno?
Kao mlađi sam se interesovao za politiku i zapravo se nervirao zbog svega što se dešava i jer je sve naopako. Jedan običan čovjek ne može imati mnogo uticaja na tokove i kretanja svih tih događaja. Zbog toga sam i digao ruke i shvatio da treba da se bavim onim za šta sam se školovao. Umjetnost je, nažalost, u izuzetno lošem položaju zato što nigdje nema dovoljno novca za umjetnike i ne vidim da se tu nešto značajno dešava. Mi umjetnici smo postali socijalni slučajevi, ma kojom se granom bavili. Doduše, ono što ja smatram da nije umjetnost, a to je estrada, jedino oni žive dobro i odgovaraju im ovakve okolnosti. Oni podilaze i zasjenjuju prostotu. To govori i o društvu, jer je na neki način društvo i tržište. Čini se da prolaze samo komercijalne stvari, dok umjetnost nije komercijalna - ona uveseljava i oplemenjuje. Nadam se da će doći neko bolje vrijeme za umjetnike. Jedino se plašim da će klasične umjetničke discipline (p)ostati zanemarene jer će se pojaviti ko zna šta i ko zna šta će se proglasiti umjetničkim djelom koje, ipak, mora da zadovoljava neke parametre umjetnosti. Danas je sve estradizovano, amaterizam ulazi na velika vrata i svako može sve da proglasi za umjetnost.
Šta se krije iza “zavjese” Vaše izložbe “Zvuk i slika iza zavese”? Čini mi se da se oblicima koje prikazujete i načinom na koji ih stvarate poigravate kompleksnošću vremena i prostora...
Imam četiri skulpture koje su moja interpretacija pješčanih satova i one asociraju na vrijeme, odnosno prolaznost života i jednostavnost. Lopte koje sam izložio imaju jednu drugu konotaciju... Tu se radi o zavjesama, odnosno onome što je iza zavjese. One su transparentne... Sve skulpture izložene ovdje napravljene su od prohromskih lanaca i moguće je vidjeti šta se nalazi u njima, odnosno - ja sam u lopte postavio male skulpture, a u pješčanim satovima se nalazi lanci. Skulpture su naravno mobilne, mogu da se pokreću, rotiraju, kotrljaju... Svaka lopta može u sebi da sadrži kameru. Upravo montiramo jednu u lopti za ragbi...
Da li kamera unutar lopte uključuje posjetioca u Vašu postavku, odnosno postaje li i on dio izložbe ili je nešto drugo u pitanju?
Čitajući jedan članak od Žaka Lakana (francuski psihoanalitičar i psihijatar) došao sam na ideju da predstavim posjetioca kao objekat posmatranja. U ovom slučaju kamera koja se nalazi u lopti se okreće za 360 stepeni i prikuplja podatke o tome šta se dešava oko nje tokom otvaranja izložbe. Na jednom od predstavljenih video radova prikazao sam snimak sa otvaranja jedne moje izložbe u Beogradu u kojem je kamera iz unutrašnjosti lopte zabilježila kako je otvaranje proteklo. Ja sam taj snimak namjenski donio i izložio ovdje da bih podsjetio na gužvu koja se desi ili se dešavala tokom otvaranja izložbe. Zbog pandemije virusa korona i epidemioloških mjera broj prisutnih je sada ograničen i to više nije ono otvaranje kao što pamtimo. Zato sam i pustio ovaj snimak ne bi li on upotpunio prostor nekom bukom i gužvom.
Čelični lanci bi obično bili simbol zarobljavanja, dok Vi pomoću njih pružate mogućnost uvida u ono “iznutra”. Kako ste odabrale čelične lance?
Razmišljao sam da napravim neku konstrukciju tako da unutrašnjost skulpture bude saglediva i vidljiva. Vidio sam da postoje prefabrikovani elementi - alke lanaca koje mogu da upotrijebim za izradu skulptura. Lanac je zgodan zato što može lako da se manipuliše njime, ja pomoću čeličnog lanca mogu da izvedem svaku zamišljenu formu a pritom može da se vidi kroz alke ono što je između ili unutar onoga što napravim. Skulptura je mali objekat, u njoj se mogu naseliti neki insekti, i tako se dalje razvija priča... Razmišljajući o skulpturi shvatam(o) da je ona jednaka zgradi. Postoje zgrade koje su naseljene ljudima, njihov oblik je takav da ih vidimo spolja, a iznutra su drugačije i ne znamo kakve su dok ne uđemo da pogledamo. Kroz alke lanaca možemo posmatrati prostor unutar mojih skulptura, a putem kamere smještene unutar lopte možemo posmatrati i svijet, prostor, spolja. Ponašanje publike me ne zanima previše. Ono što želim da pokažem i dokažem jeste da postoji unutrašnji prostor skulpture o kojem mi ne razmišljamo (osim ako je u pitanju mermerna skulptura).
Vaše skulpture su i pokretne...
Moje skulpture se rotiraju, one su mobilne i okreću se. Ideja sa rotiranjem potekla je od jedne skuplture koja je trebalo da bude spomenik Trećoj internacionali. Ruski avangardni umetnik Vladimir Tatljin je zamislio jedan objekat sastavljen iz četiri geometrijska tijela. To bi bio spomenik revoluciji, unutra bi bio prostor namijenjen različitim sadržajima i zamisao je bila da se ta skulptura-spomenik okreće. To nažalost nikada nije izvedeno, a trebalo je da bude skulptura-zgrada viša od Ajfelovog tornja. Ja sam htio da izvedem nešto slično tome, rotirajuće, nešto što nije klasična skulptura koja ima postolje, podlogu na kojoj stoji i statična je i nepomična. Moj cilj je da pravim mobilne skulpture, one koje mogu da se pomjeraju i imaju unutrašnji prostor koji mi možemo da istražimo, ili gledajući kroz nju ili na osnovu kamere koju sam ugradio.
Kako teče Vaš proces stvaranja, koliko (ne) zavisi od inspiracije?
Meni inspiracija nije problem, ja uvijek imam mnogo ideja koje mogu da realizujem, međutim osnovni problem danas je novac. Napraviti skulpturu nije jeftino. Materijal koji koristim ne nalazim na smeću i pored kontejnera, već kupujem nove lance, varim i u čitavom procesu učestvuje više ljudi, ne radim sve sam, a sve košta. Faktički, ja sav novac do kojeg dođem uložim u materijal. Kad bih imao više novca mogao bih svake godine realizovati tri različite izložbe. Od mnogih projekata sam odustao jer nijesam imao dovoljno novca za realizaciju. Neki od njih su, ipak, završeni, a nadam se da će ih biti još.
Kako onda očekivati od umjetnosti da utiče imijenja ako se ne ulaže dovoljno?
Umjetnost bi trebalo da utiče na društvo, ali postoje razni drugi parametri koji utiču i na umjetnost i na ljude o kojima ne bih govorio jer ne bi bilo lijepo. Ja sam individua na koju niko ne vrši uticaj, jer to ne dozvoljavam. Trudim se da moja umjetnost bude odvojena od politike i da traje duže nego određeni politički pravac. Umjetnost treba da bude vječna, zato i radim sa materijalima koji su neuništivi. Na Vaše pitanje ne mogu odgovoriti, a da se nekome ne zamjerim. (smijeh)
Ne bi li svaki umjetnik, odnosno čovjek, trebalo da bude individua za sebe?
Pa da, ali uglavnom se ljudi prilagođavaju. To je kratak korak, ne vrijedi mnogo. Umjetnost je zavisna od novca i ako neko ne pruži taj novac, a nijeste u stanju da ga zaradite, onda od umjetnosti nema ništa. Mali je broj onih koji se odlučuju da ulažu u stvaralaštvo, jer treba i preživjeti od nečega. Mi smo stavljeni u jednu poziciju gdje smo slobodni kao građani, ali nam ta sloboda ne znači ništa, zato što zavisimo od nekoga hoćemo li dobiti novac. Umjetnici su osjetljivi i čak se i ne usuđuju da ukažu na neke stvari, nijesu drski. Ja sam u životu prošao mnogo i zato sam i drzak i idem ka svom cilju. Mnogi drugi umjetnici brzo odustanu od svojih ideja i onda “šta si uradio - ništa”. Živimo u miljeu gdje čovjek mora biti i pomalo bezobrazan i drzak.
Kakvi su Vaši planovi za dalje?
Imam dosta planova, nešto na duže, nešto i kratkoročno. Svakako mi je plan da što više uložim u skulpturu i da u narednih par godina realizujem nekoliko novih projekata. Nadam se da će sljedeća izložba ovdje biti u nekom srećnijem vremenu, kada ne bude turbulencija, a kada će to biti - vidjećemo. Kada sam izlagao ovdje ‘99. to su bili mermere, sada prohromski lanci. Sljedeća postavka mora biti unapređenija u odnosu na ovu sad, jer inače nema svrhe predstavljati se. Na tome ću raditi. Do tada pozivam sve čitaoce da dođu da pogledaju izložbu i pozdravljam sve buduće posjetioce galerije “Centar”.
Podobni se predstavljaju kao zastupnici svih
Mogu li se danas umjetnici posmatrati kao intelektualna elita?
Radi se na tome da nam sistemi poturaju svoje umjetnike koji se predstavljaju sa pričom da zastupaju sve umjetnike... Ja sam bio politčki aktivan u našem Udruženju (ULUS) i imao sam strašne probleme sa osrednjim i lošim partijskim drugovima. Čak je jedan proces završio i na sudu. Nakon toga je došla nova ekipa koja je totalno srozala ugled Udruženja, ali neću da se miješam u to mnogo. Možda se ponovo aktiviram kada bude trenutak. Neki od tih što vole da se aktiviraju i da su aktivni imaju lošu osobinu da su prevrtljivi. Zbog toga sam se i razočarao u neke moje kolege i prijatelje sa kojima sam sarađivao. Ja sam želio da doprinesem boljem položaju umjetnosti i umjetnika, ne radi mene već radi svih. Uvijek postoji neko da smeta... I zašto bih se ja onda nervirao?
Bonus video:
