Iako je za mnoge umjetnike prethodna godina bila jedna od onih sušnih u stvaralačkom smislu, crnogorska književnica Katarina Sarić može se pohvaliti brojnim aktivnostima i angažmanima. Sarić je, u konkurenciji od više od 100 kandidata, odabrana među 19 pisaca za učešće na rezidencijalnom programu “Reading Balkans”.
Ona tim povodom boravi u Prištini, iako je imala poteškoće prilikom dolaska zbog saobraćajne nesreće.
Sarić u razgovoru za “Vijesti” najavljuje i učešće na ovogodišnjem književnom festivalu “Imperativ” u Banjaluci, nedavno je prestižni britanski magazin za poeziju “The Poet” objavio izbor iz njenog ciklusa pjesama “Women’s Courses”, sve to nakon premijernog predstavljanja zbirke poezije “Globus Hystericus” u martu.
Kako je došlo do objavljivanja Vaše jubilarne zbirke poezije, gdje Vas je sve ona odvela do sada i kako ste stigli do rezidencije u Prištini?
Najprije da kažem da je zbirka “Globys Hystericus” odabrani izbor iz moje, ženski aktivne, poezije. Riječ je o pjesmama koje su bile rasute po brojnim portalima, antologijama, prevedene na više svjetskih jezika. Urednik Balkanskog književnog glasnika, Dušan Gojkov (koji je prošle godine objavio i moj roman “Golo Meso”) pomogao mi je da napravim tematsku selekciju pjesama, a igrom slučaja, objavljivanje zbirke se poklopilo sa projekcijom poetskog filma sa prvog Festivala ženskog književnog stvaralaštva kod nas, uslijedio je poziv urednice Rebeke Čilović i odatle je sve krenulo.
Na ovogodišnji ‘Imperativ’ me je pozvala direktorica festivala, Sanela Babić, nakon prve pročitane pjesme. U okviru festivala koji će i ove godine okupiti najznačajnija imena regionalne književne scene, ja ću, kao jedina crnogorska pjesnikinja, nastupiti u programu “Poeziju će svi čitati”.
Rezidenciju “Reading Balkans” izdvajam za kraj Vašeg pitanja kao posebnu cjelinu, jer ona je označila početak ovog puta, kao kružnicu globusa. Neposredno uoči objavljivanja knjige, ideja da na jednom mjestu saberem svu tu moju ženski aktivnu poeziju (jer ja pišem i socijalno angažovanu, političku, filosofsku poeziju i prozu, prije svega) rodila se iz performansa u Skoplju, koji govori o nasilju nad ženama, izvedenog u Makedonskom internacionalnom teatru, ITI/Produkcija na koji me je pozvala umjetnička direktorica, Ivanka Apostolova.
U toku samog performansa, tokom kojeg je makedonska književnica i prevoditeljka, a moderatorka programa, Dragana Evtimova, prevodila, spontano se izrodio naslov koji smo sve tri naknadno dale. I tada sam počela sa sakupljanjem pjesama slične, ženske tematike iz koje je nedugo zatim nastao “Globus Hystericus”. Ivanka je potom, ispred ITI/Produkcije, napisala pismo preporuke za “Reading Balkan”, za rezidenciju u Skoplju, ali me je “ukrala” Priština, na šta se nikako ne žalim jer u Prištini mi je domaćin veličanstveni centar “Qendra Multimedia” u saradnji sa “Goethe-Institutom”.
Objavom poezije u magazinu “The Poet” postali ste prva crnogorska pjesnikinja koja se našla u njihovom indeksu svjetskih autora. Zbog čega je to Vama kao književnici važno, a koliko je značajno i za pozicioniranje crnogorske književnosti i autora van regionalnog kruga?
Iskrena da budem, moj je put, izgleda, da prvo obiđem čitav svijet da bi me moja Crna Gora priznala. Ne znam da li ste znali, ali mene nikad nijedan naš poetski festival nije ugostio (sem “Barskog ljetopisa” koji me je zaista veličanstveno i dočekao i ispratio, prvi put 2014. romanom, a drugi put prošlog ljeta zbirkom poezije). “Ratkovićeve večeri poezije”, pa i moj “Trg pjesnika” rodne mi Budve nisu se udostojili ni da pogledaju moj rad. Tako da me pozicioniranje crnogorskih autora ni najmanje ne interesuje, uostalom koliko i ja njih. A to je upravo najveći gubitak naše voljene zemlje koju svi mi, njeni istinski umjetnici (ne ovi koji joj čupaju utrobu podjednako koliko i kasu državnog budžeta) nosimo kao onu “Dadovu draču” - što svu svoju najbolju djecu pojede kao “krmača vlastiti okot” po riječima Danila Kiša.
Pjesme je prevela dr Marija Krivokapić iz Nikšića, a izbor za “The Poet” priredila je književnica, novinarka i prevoditeljka, dr Ana Stjelja, umjetnička direktorica Alia Mundi, beogradskog Udruženja za kulturnu različitost. U sklopu izbora objavljen je i intervju koji je takođe priredila Ana, a povodom naše saradnje na zajedničkom nastupu na ovogodišnjem svjetskom poetskom festivalu Versopolis platforme i Kreativne Evrope. Ja sam se predstavila video-poezijom, zapravo poetskim performansom sa jednom od pjesama iz pomenutog ciklusa „Shell“ („Kora“) iz Globus Hystericusa. Naslovi su, zapravo, svojevrsni kursevi na kojima se uči kako se postaje ženom. U mojoj fiktivnoj, eksperimentalnoj radionici, naravno.
Kako sam prva crnogorska pjesnikinja objavljena u ovom vodećem, ne samo britanskom, već i svjetskom poetskom magazinu, stimulacija je postala i jedna vrsta odgovornosti za moje dalje poetsko stvaralaštvo.
Zbirku “Globus Hystericus” odlikuje istovremeno krhka i prilično snažna poezija, stanje duha i društva, emocija, ali i iskustvo. Iskoristiću Vaš raniji naslov “Golo meso”, pa ću Vas pitati šta ogoljavate ovoga puta, do koje granice i kakvo meso servirate? Može li se reći da je u pitanju feministička poezija izrečena kroz različite glasove, buntove i da li se to dodatno akcentuje time što ste izabrali međusobno kompaktne a kontrastne pjesme i emocije
Naravno da može, ali ne samo feministička, već i buntovnički podignutog glasa za svaku nepravdu koju trpimo, za sječu šuma podjednako kao sječu ženskih jezika, stavljanja rijeka u cijevi, šalterskih radnica i hostesa u foajeima koje moraju da stoje poput voštanih figura pa i kad nema kupaca, gostiju. Ogoljujem, glođem da kažem, bez lažnog malograđanskog morala, stida i srama, svaku kost bačenu nam sa trpeza političara, investitora i moćnika koji iza njih stoje. Međusobno kompaktne ali i kontrastne pjesme, kako ste pronicljivo zapazili, stavljam u međusobne odnose tako što ih slažem u redove ekskluzivne disjunkcije, ekstremnih bipolarnosti, ultranacionalističkih struja između kojih bitišemo - sanjajući, između redova, onaj Čehovljevov čuveni “treći čin”.
Kroz nekoliko pjesama se vrlo jasno primjećuje i otvorena, direktna kritika društva i sistema u kojem živimo... Poigravate se usklikom “Nek je vječna”, pa kažete “Neka vam je vječna!”... Šta time poručujete?
Usklik “Neka vam je vječna” kojom završavam, sad već čuvenu, pjesmu “Trojica” koja se može pročitati gotovo na svim regionalnim portalima za književnost, ima polisemično značenje, od onih prvih reminiscencija na “Da je vječna” slogan koji se raspirio tokom devedesetih, do ovoga danas kad u njoj ostade samo goli krš. A i njega su smislili kako da vade iz rječnih korita, brda i mora i prerađuju ga u građevinski materijal. “Sve će to majka priroda povratiti”. Ja joj beskrajno vjerujem.
”Globus hystericus” - klinički naziv za bolest u narodu poznatu kao knedla u grlu... Šta je knedla u Vašem grlu, koju knedlu ste progutali, a koju ispljunuli
Progutala sam, kao pripadajuća generaciji koja je stasavala u ratu, knedle mnoge, od onih otetih u Štrpcima, preko zidina dubrovačkih, budvanskih zavala i maslina iščupanih, parkova i plaža u beton zalivenih; prijatelja koje mi je jeo mrak preko noći, nosio trbuh za kruhom po svijetu bijelome, od rastanaka i smrti, očevog samoubistva u pola godine da ne dočeka pad diktatora, a ponovno, vampirističko buđenje nacionalizma umjesto toliko željenih promjena - koji me je dokusurio, ne bi u još ovoliko zbirki Globusa stalo. Ispljunula sam, doduše, onu jednu najvažniju - knedlu očekivanja. Sad živim od danas za sjutra, ne očekujući više ništa. I pravo da Vam kažem, napokon sam mirna.
A planovi za dalje?
Kao što rekoh, nemam nikakvih planova. Živim samo za dan današnji, za ovaj komad plavog neba da ga gledam, u drvo neko ako je još preostalo i kakvu uvalicu pored mora da je još nisu betonirali - meni ništa više ne treba.
Za poslušne žena mjesta ima
Kazali ste nedavno “Vijestima”, povodom položaja žena na našoj umjetničkoj sceni, da ste i sami imali neprijatnih iskustava kada ste počinjali, pa i tokom građenja karijere, a možda i sada... S obzirom na to, ima li mjesta na crnogroskoj sceni za žene, umjetnice i da li je i koliko teže ženama da do svog mjesta dođu?
Da, kazala sam da me je jedan naš popularan, krasan pisac koji je decenijama koristio budžet Ministarstva kulture da sam sebe objavljuje, prevodi na svjetske jezike, namješta sebi nagrade, pozvao kao pratilju na nekakav festival u Francuskoj, umislivši, valjda, da je sam Sartr, a ja njegova Simon pratilja... Ima mjesta za žene, kako da ne, ali samo za te njihove, partitokratske, poslušne. Za nas, građanski slobodne i nepripadajuće čoporima - nema. Niti će ikada biti.
Biznis-umjetnika ni na vidiku kad je državna kasa prazna
S obzirom na Vaše iskustvo van Crne Gore, po kakvom/čijem sistemu ovdje živimo? Prošle godine ste se i politički angažovali u nekom trenutku, zbog čega? Mislite li da je to donekle i obaveza intelektualne elite (iako taj termin gubi svoju vrijednost) prema zajednici i budućim generacijama?
Po prvi put sam dala glas za URA prošle godine entuzijastički poletno se uključivši u akcije evropskih Zelenih (ogrnuta zastavom na Sinjajevini jesenas, nazvaše me mnogi komitom tada, jer slabo je ko znao engleski “Europian Green” što pisaše na njoj), ali i taj početni entuzijazam je splasnuo. Konkretno se slabo šta mijenja, sem ustaljenog sipanja i presipanja pomija za nama, ali ne treba odustajati nikad. A što se tiče, ja više volim da kažem, građanske inteligencije baš zbog toga što ste napomenuli da je termin “elita” izgubio značenje i postao kolokvijalizam jedne potpuno oprečne vrijednosti, njih je uvijek najmanje.
Kakva je situacija u kulturi u Crnoj Gori i koliko je pandemija virusa korona poljuljala scenu?
Meni je, lično, ovo bila najuspješnija godina u decenijskoj karijeri, mada nisam mrdnula iz radne sobe. A s obzirom da sam godinama krstarila Indijom, Bliskim istokom, Evropu da ne pominjem, valjda me je natjerala da sjednem i sakupim na jedno mjesto, najprije sebe, a potom i sav svoj rad. To je, kao što vidite, urodilo plodovima. S druge strane, na dno su spali upravo oni koji su nemilice praznili budžet. E to je ta razlika o kojoj sam stalno govorila između nas, istinskih umjetnika, onih Kafkinih istoimenih “u gladovanju” i ovih drugih, biznis-umjetnika, sada, kad je državna kasa prazna, nema ih nigdje. To nam je stvarna situacija, ako je onaj koji je zadužen za kulturu, ma ko on/ona bio, konačno bude uspio da sagleda.
Poistovjećuje ženu i planetu
"Globus hystericus" je klinički naziv za bolest u narodu poznatu kao knedla u grlu, a kako ste i sami kazali, zbirka se grana u dva pravca: prvi je individualni, ženski, a drugi pravac je globalni i odnosi se na "Majku zemlju", globus koji se podjednako histerično okreće i izbacuje sav represivno progutan sadržaj, citiram Vas. Kako ta dva pravca međusobno korespondiraju?
Mr Natalija Đaletić je fantastično sažela to dvostruko obrtanje globusa pa ću sad ja citirati nju: “U vrijeme kataklizmi i tektonskih poremećaja, frustracije, otuđenosti i izolacije, zbirka Katarine Sarić se našla u hijatusu između obje ose”... Naslov je, dakle, dvosmislen, šizofreno raspolućen, u njemu sam izvršila identifikaciju između žene i majke zemlje jer obje podjednako stradaju baš gutanjem raznoraznih deponija koje na kraju moraju da eksplodiraju u požaru. Žena guta kad dođu gosti da bi domaćin, glava kuće, vodio glavnu riječ, žena guta u javnom prostoru da ne ispadne “lajavica, alapača, opajdara, jedna glava - devet jezika”; majka zemlja guta gumice, plastiku, ambalažu koja je zatrpala čitavu planetu zarad ličnog profita desetak gigantskih korporacija. Sav taj progutan sadržaj mora da se, kad-tad ispovrati, ispljune, prečisti. Zemlja ga preradi kroz neki virus s vremena na vrijeme, crnu ili bijelu kugu, cunami ili zemljotres, a žena? Ona može još samo da stavi jastuk preko glave i da se u njega izvrišti. Dočim, žena-umjetnica, ne mora ništa. Još ako je slobodna, kao ja što sam, jer me nijedno udruženje pisaca niti matica srpskih, crnogorskih, marsovskih, itd. ne posjeduje - može da pljuje i histeriše do mile volje, na papiru, naravno.
Bonus video:
