Punoća i beskonačnost slike, platna, materijala i bojâ koju nose djela umjetnice Aleksandre Kokotović reklo bi se da vode posmatrača u neku drugu realnost ili iluziju sadašnjeg trenutka. Prepuštajući se lucidnosti i istovremeno metafizičkom i transcendentalnom, posmatrač leluja po ivici fantastičnog i stvarnog. Otvaraju se vrata snoviđenja i ogledala samospoznaje.
Rijetko se dešavalo da su se neka djela tako uklopila u galerijski prostor kao što je to slučaj sa postavkom “Iluzija realnosti” Aleksandre Kokotović koja je prekjuče otvorena u galeriji “Perjanički dom” Centra savremene umjetnosti Crne Gore, u Podgorici na Kruševcu. Nekoliko velikih formata savršeno korespondira sa bjelinom zidova manje galerije, ali i prozorima kroz koje se nazirala kiša, zelenilo, život... Na trenutak se publika izmješta upravo u međuvrijeme tog istog momenta, između dva platna...
To je primijetila i umjetnica Kokotović koja je, pored toga što se iste večeri otvarala još jedna njena samostalna izložba (u Nišu), kao i dvije grupne, ipak odlučila da posjeti Podgoricu i Crnu Goru. Ona se zahvalila prisutnima, ali i kustoskinji Maji Dedić.
“Veliko mi je zadovoljstvo što izlažem u mojoj prelijepoj Crnoj Gori, u ovom istorijski značajnom, božanstvenom zdanju Centra savremene umjetnosti, gdje su moje slike u savršenoj simbiozi sa okolnom prirodom. Potpuna magija se dešava u prostoru, oduševljena sam ambijentom. Hvala svima na divnom trenutku”, poručila je Kokotović na otvaranju.
Pored nje, na otvaranju izložbe prisutnima su se obratili i umjetnica i kustoskinja Milena Mijović Durutović, kao i crnogorski slikar sa prebivalištem u Parizu, Pero Nikčević.
"Kada bih ja govorila nešto o njenom radu ono što bih naglasila kao nešto što je na mene ostavilo najveći utisak jeste njeno insistiranje na iluzijama, odnosno na razbijanju iluzije. Znate, kada pred nama imamo ovako otvorena djela, djela koja pružaju mogućnost tumačenja na načine koji su nama prilično bliski i koje mi lično možemo reći da percipiramo kako sami želimo, opterećeni svim svojim učenjima, znanjima ili svim onim što mislimo da smo saznali, ona pred nas stalno ostavlja neka otvorena pitanja, podsjeća nas koliko je važna obična percepcija nekog djela. To se vidi na radovima kao što su ‘Bosanska brda’ koja mogu biti i crnogorska, švajcarska i tako dalje. Aleksandra postavlja jedno otvoreno pitanje, a koje je vezano za naše predrasude, iluzije, i pita šta je to što nas u stvari definiše, a posebno što definiše umjetnički rad, što nas dovodi u situaciju da neki nered odvedemo u naš red, dopunimo ga onim što mi mislimo da nedostaje i, istina, vrlo često možemo sebe odvesti na neki pravi put, ali često i na taj pogrešni. Sva ta beskonačnost u razmišljanju kada je u pitanju njen rad meni je vrlo značajna", istakla je Mijović Durutović.
Ona je dodala da Kokotović, kao malo koji umjetnik, za sobom ispisala jednu veoma uspješnu i plodonosnu godinu, uprkos vremenu pandemije i izolacije.
Nazivajući je princezom slikarstva, Pero Nikčević je podsjetio na crnogorsku krv koju Kokotović nosi bez obzira na to što je odrastala, stasavala, sazrijevala negdje drugo, u njenom slučaju širom svijeta. Umjetnica je rođena u Sarajevu, a živjela je u Bejrutu, Londonu, Beogradu i Sjedinjenim Američkim Državama, a diplomirala je na Accademia del Lusso u Italiji. Do sada ima oko 30 samostalnih izložbi, a učestvovala je na više od 50 grupnih.
“Sticajem okolnosti obišla je svu našu prelijepu planetu i sve kontinente na njoj. Taj način života je učinio da je niko nije uokvirio ni u građanskom smislu, niti u životu”, istakao je Nikčević i podsjetio na svestranost izraza kojim Kokotović vlada - od različitih tehnika i motiva, preko materijala koji koristi među kojima su laneno platno, šatorsko krilo, mljeveni mermer, i umjetnički put koji je zahvaljujući svemu tome prešla do sada, a umjetnica je “od kada zna za sebe”.
“Aleksandra Kokotović je zreo slikar u punom smislu te riječi, što je potvrđeno i samom činjenicom da je savladala domene slike u ideji i procesu. Svaka definicija suštine slike teži njenoj deskripciji ili barem deskripciji koja nužno prethodi analizi. Mislim da njene slike dovoljno govore da ja ne bih morao da nastavljam”, zaključio je Nikčević koji je tako pozvao sve da utonu u dubine koje Aleksandra Kokotović svojim djelima pruža.
Slikar impulsa i trenutka
Najveća iluzija naše realnosti počiva u našem nesavršenom i nekompletnom znanju o svijetu koji nas okružuje. Mi smo uslovljeni programiranjem vaspitanja i edukacije od našeg rođenja, te imamo potpuno ubjeđenje na koji način stvari funkcionišu oko nas, u našem životu. - To je o ovoj postavci zapisala umjetnica Aleksandra Kokotović...
Više o njenim radovima i stvaralaštvu zapisao je istaknuti likovni kritičar, istoričar umetnosti i slikar Zdravko Vučinić koji već duže vremena prati njen rad.
“U potonjim slikama je otežano tražiti, otkrivati i nalaziti neposredan povod djelanju, čime se pridružuje porodici umetnika što se oslanjaju na nesvjesne prostorne relacije, zapravo na podsvijest koja podstiče sopstvo njenog stvaralačkog htjenja. Aleksandra je slikar impulsa i trenutka, pri čemu nastoji da aspekt doživljaja pretvori u refleksivno stanje svijesti. Njeni oblici ističu iz domena fantastike i zalaze u neodređene vizuelne iskorake, koji potiru realne oznake, sem mogućih asocijativnih premisa.
Očito je da se Kokotovićka ne oslanja na neposredno poimanje stvarnosti, još manje na prenošenje objektivno uspostavljenih podataka, već se, dopirajima sna i podsvijesti, priklanja kreativno uobličenim naznakama. Stvaralačka radoznalost je nagoni da kontekst slike privodi zahtjevima unutrašnje nužnosti, zapravo, svrsishodnosti ideje, koju zagovara.
Ovom prigodom upriličene radove odlikuje sloboda izvođenja i sigurnost poteza. U njima se nastavlja poetika pređašnjeg tvorenja, što se temelji na ravni osetljivih, osobenih znakovnih i značenjskih konstanti”, istakao je Vučinić.
Bonus video:
