(Ana Marija Grbić, „Srneća leđa“, Geopoetika, Beograd, 2021)
Kratkom pričom najteže je manipulisati. Za razliku od opijajuće rasprostranjenosti romana, drame koju živi jezik „raspričava“ u startu, odnosno poezije koja od metafore gradi neku unutrašnju, nedodirljivu logiku - priči je manevarski prostor prilično sužen. Ona mora da što je moguće prije, štedeći resurse, saopšti suštinu. Ako bude rastrošna, gubi epitet kratkoće. A ako se pretjerano služi poetskim ne bi li zamaglila slabosti, kritika i za to ima presudu: poezija u prozi. Kako god, nije se s njome petljati samo radi iskušavanja nečeg izazovnog, što jedino iz čitalačke pasivnosti može djelovati prosto. Dobra kratka priča je najveća književna rijetkost i to joj daje oreol suverenog, nadknjiževnog, jer proističe iz čistog majstorstva.
Kad odluče da se oprobaju na kratke prozne staze, autori im često pristupaju uhodanim prilazima, bez želje da ih skreću, krate, krive, docrtavaju. Kanon je utvrđen i krajnji proizvod može biti zadovoljavajući uz minimum inventivnosti. Zašto bi se onda rizikovalo? Zar nije lakše igrati na sigurno, zar nije svako „već viđeno“, s bezbroj mogućih varijacija, isplativije od pipanja po nepoznatome?
U zbirci priča „Srneća leđa“ Ana Marija Grbić uradila je suprotno - zaobišla kanon i ponudila drugačiju perspektivu. Pri tom se ne može reći kako je usput nešto štetovala. Kako je žrtvovala neki važan oslonac, ne bi li isforsirala novotariju. Naprotiv - promišljeno se upustila u propitivanje narativnih mogućnosti, a rezultat umnogome nadilazi eksperimentalnu ravan. Hoću reći, možda je prvobitna zamisao poigravanja s jezikom u nekom trenutku osvijetlila skrivenu stranu, kao kad se slučajno dođe do velikog otkrića. Možda je na koncu nadišla očekivanja i same autorke. To ne znamo, ali to nije ni bitno; važno je da je knjiga konačnim utiskom opravdala sve uloženo, kako god ga mi tumačili.
Prvo se susrijećemo s neobičnom kompozicijom zbirke. Na trenutak nije jasno pod šta da je podvedemo, pošto je koncipirana netipično, bez ustaljenih putokaza. Zapravo, sastoji se od imenovanih ciklusa bezimenih priča. Svaki od njih obuhvata po nekoliko mikroproza, koje (u manjoj ili većoj mjeri) prožima jedna te ista tematska nit. Prvi ciklus „Ptice beže iz predgrađa“ govori o agoniji odumiranja provincije, sporoj ali sigurnoj, prikazanoj kroz nekoliko tragikomičnih sudbina onih što su preostali. U idućem, „Na usta“, zatičemo ništa manje nesrećne likove na drugoj pozornici, bolničkom pločniku, a tragika nije nimalo olakšana činjenicom da je izvjesnija. „Srneća leđa“ možda zvuče najljupkije, ali su zato najsurovija (čime su, pored estetskog dojma, zaslužila status vodećeg naslova). Ovdje se akteri suočavaju s najtežim saznanjem - definitivnog kraja - demonstrirajući snagu i krhkost, zavisno od toga nalikuju li više leđima srne, snažnim i otpornim, ili kolaču koji simbolizuje varljivi sjaj. „Crtice iz minibusa“ oslanjaju se na uvijek plodonosne situacije iz javnog prevoza, a zlokobna složenica „Skorosmrtnica“ bez dvojbe upućuje na predsmrtnu atmosferu pomirenosti sa životnim nevoljama. Kao kruna svega, kraj je u znaku „Vatrometa“; pređašnje, individualne traume dotiču vrhunac u onoj kolektivnoj - bombardovanju 1999. - jer svi životi ionako nalikuju prasku čiju je istinsku prirodu teško prosuditi.
Stil Ane Marije Grbić karakteriše neko iznenadno ukazivanje na poentu, do kojeg se dolazi naizgled lagodnim postupkom - kao da nehajnim potezom šestarom crta kružnicu, pa tek na kraju ubode iglu. A odatle, kako kaže Murakami, počinje da teče krv. Tad se sve prethodno slaže u logičnu cjelinu. Iskorišćena građa naknadno pokazuje svoju svrhu, iako u „aktuelnom vremenu“ može izgledati kao višak, kao da ne vodi ničemu. To je, naravno, i više nego poželjan scenario. Dobar čitalac ne igra po svaku cijenu na svoju lucidnost, inače bi radije odabrao neku društvenu igru. Umjesto toga, žudi da bude zatečen, jer to vodi gotovo epifanijskom efektu punog ostvarivanja umjetničkoga. Dolazi, drukčije rečeno, do naglog priliva povjerenja u autora. Izaziva ga jedan vješti zaokret, kad se smisao ukazuje poput monolita pred kojim si primoran da zastaneš i zanijemiš. Nešto slično sam osjetio kod ovakvog završetka (priče i čitave knjige):
„Krompir u zemlji bubri i raduje se. On u sebe upija sitne čestice potpuno benignog osiromašenog uranijuma i žilice mu se od toga protresu. Zna to Stana, čitala je u novinama da je zemlja u njenoj bašti zagađena jer su gađali otuda, preko brda. Sin joj je rekao da su naučnici dokazali da od toga nikome neće biti ništa, ali mu se Stana samo nasmešila i ništa mu nije verovala. Pa zašto, zaboga, ako zna sve to, Stana i dalje skida krompirove zlatice sa krompira? Zašto živim krečom ne polije baštu i ne aranžira jastuke na baštenskim garniturama? Zato što, ako ste nas bombardovali, a niste nas ubili, ruke rade kako su naučile i ne pitaju ni ‘zašto’ ni ‘čemu’. Ni u kojoj vodi srna sme da vodu pije.“
„Srneća leđa“ dobro dođu kao pokazna vježba kako se na malom prostoru može reći mnogo. Priče rijetko prelaze tri stranice, a to je ipak dovoljno da se rječito postave i razrade okolnosti tretiranih problematika. Kako rekoh ranije, pisci se uglavnom osiguraju suženim semantičkim opsegom. Ovdje imamo mrežu razapetu na maloj površini, čiji se istinski domet otkriva u dubini, u trećoj dimenziji, što se spolja teško naslućuje. Autorka u artističkom maniru ređa naoko nepovezane slike, rokirajući vremenske planove, a time postiže da se udaljene tačke uvezuju u čvrst splet, koji omogućava iznenađujuće široke uvide. Ovako nam je omogućeno da sagledamo život u njegovoj ironičnoj ukupnosti, pošto smo za to prikraćeni u standardnim prostorno-vremenskim relacijama. Da nije tako, vjerovatno bi se češće postavljalo pitanje svrhe. No, to ne znači da ove priče treba pošto-poto posmatrati kao nekakvu onespokojavajuću perspektivu savremenog čovjeka. Odnosno, kao argumentaciju u prilog defetizmu. Ako im uvažimo edukativni potencijal (za kojim nikad nije zgoreg tragati), shvatićemo da su „Srneća leđa“ neka vrsta arhive gorkih iskustava, te da nadalje ponajviše od nas samih zavisi koje ćemo gorivo birati, inerciju ili saznanje. Uostalom, junaci ove zbirke listom su žrtve neprekinutih inercija, začetih daleko prije njih, i moguće da ih je samo jedan izliv hrabrosti dijelio od sreće.
Jer: „Nije sreća toliko nedodirljiva“, pomisliće Marta Savatić kad se nađe na dnu. A odatle je i najmanji pomak potencijalni početni ulog „novog početka“. Šansa po sebi je ne biti lišen mogućnosti. Ne otići u krajnost poput Milice Katić koju će ubiti težina nesaopštene vijesti, ili, još gore, kasno postati svjestan samodestruktivnosti, nesvjesnog ulaganja u vlastitu propast, što Marija Jeftić uviđa onda kad se više nema gdje, kad je ravnodušni dodir mačke na samrtničkoj postelji pokretač najveće životne spoznaje, od koje više nema koristi. U svakoj priči, bez obzira na stepen baksuznosti likova, u nekoliko poteza utvrđuje se uzrok i postavlja dijagnoza. Bolest je savremenost koju nastanjujemo, a manifestacije su joj različite. Grbić dokazuje da i „najobičniji“ životi obiluju dramatikom, te da se najluđe priče ispisuju u svakodnevnoj, življenoj spontanosti.
Umjesto zaključka, jedan pomalo iracionalan dojam. Dešavalo mi se da čitam knjige od po nekoliko stotina stranica, da bih na kraju pomislio kako su teško mogle imati više od stotinak. Sa „Srnećim leđima“ stvar je suprotna - nešto nevelikog obima u vama se širi, narasta. Valjda je ta promjenljivost veličina - pretvaranje malog u veliko i obratno - sasvim pouzdan indikator potentnosti jednog književnog djela.
Bonus video:
