Emigranti
Šta je disidentske pisce okrenulo Zapadu?
Odgovaram smjesta: svijest da kod kuće nema razumijevanja i kreativnog rada, a oni moraju raditi, jer piščeva domovina (biti čovjek) nije nigdje drugo do tamo gdje su pohranjeni garanti jezika.
Piscu je domovina tamo gdje može stvarati, a ne samo tu gdje neokomunistički zvizdovi trpaju pare u džep jednom rukom, a drugom se hvataju za srce dok svira himna - ne trebaju okulari ni dvogledi, vidiš keš-patriote postrojene pod barjakom kao sardine, srce im je u debelu špagu.
Jedan među velikim disidentima, još neprežaljeni Slawomir Mrožek, koji je i kod vas, u Meksiku (ovaj tekst jedno je od predavanja koja je autor držao na Nacionalnom univerzitetu Meksika, 2013/2014.g), draga gospodo, bio ugošćen punih devet godina (živio je tu negdje u okolini vašeg glavnog grada), ilustruje sudbinu otpadnika u komadu za dva glumca pod naslovom Emigranti:
„Ne bježi se prema nečemu, nego od nečega!“
Možda je to najviše igran disidentski komad u IE: dvojica poljskih emigranata, jedan fizikalac, drugi filozof, emigriraju u Njemačku svako iz svojih razloga, prvi trbuhom za kruhom a drugi kao politički gonjenik. Život ih sastavi u jednoj sobici u suterenu a dramatičar dodaje svoj začin: čeka se nova godina - idealna dramska situacija da se ispriča tužna izbjeglička priča (te pritom pokuša jedno ubojstvo)!
Po mom mišljenju, ovo je komad sa najsrećnije nađenom polemičkom situacijom u novijoj dramaturgiji IE. U jednoj sirotinjskoj sobici dramatičar je rekao sve. Veoma cijenim Sławomira Mrožeka, i svaka vam čast što ste mu otvorili vrata!... Znam da zaslugu za to ima Elena Poniatowska.
Odomaćio sam se sa izrazima „dramaturgija IE“, „kritički duh IE“, „književnost IE“ itd., iako sam svjestan da se prije par decenija takvo nešto nije moglo ni zamisliti. Čuj, kazaće neko, kako to: pa ti krstiš rumunsku (ili rusku, poljsku, mađarsku, najzad jugoslovensku i crnogorsku) književnost imenom „književnost(i) IE“? Zar nije riječ o nacionalnim književnostima na različitim jezicima (jedino su jugoslovenske književnosti nastale uglavnom na jednom jeziku)?
Odgovorio bih da se književnost mijenja kao sve drugo na ovom svijetu, da se uslovno rečeno ne možeš dvaput okupati u istoj književnosti (možeš i hiljadu puta sa istorijskog - ali nijednom sa aktuelnog gledišta!); založio bih se, dakle, da i moji drugovi pisci imaju pravo na drugost.
Mislim da su tu ideju disidenti dugo nosili u sebi, čak i ruski, čija kinjiževnost je svjetska sama za sebe, bez kompleksa naspram bilo koje druge - ideju, dakle, o pripadnosti izvan granica jezika. Ili, bolje reći, o pripadnosti nečemu zajedničkom naporedo sa svojim jezikom.
Ovo drugo mi se više sviđa: kretati se naporedo sa svojim jezikom, budući bićem sadržan u njemu (a ne samo kružiti unutra), ići komparativno - težiti drugosti.
Mi, istočnoevropski pisci - tako ja kažem...
Tekst kao značaj
U ovo naše vrijeme su, po riječima istraživača ljudskih prava, mogućnosti evidentiranja progona pisaca u totalitarnim režimima brzo i sa velikim uspjehom porasle, pogotovo u hladnom ratu, o kom je, barem u književnim terminima, već bilo riječi ranije - evo dokaza:
Writing inteligence history based on documentary evidence from archives of information created by the secret services of totalitarian regimes for operational purpose became increasingly possible and a reality during the twentieth century. This type of history using these historical sources met with great public success during the Cold War. (Up. detaljnije Virgiliu Tarau: The Saga of the Securitate State Archive, 2008, 11).
Mene, u ovim predavanjima, možda kasnije, eventualno, u nekim tamo sveskama, interesuju vremena kad je književnost bila važna u kurzivnom značenju riječi. Književnost sa boldovanim dostojanstvom svog imena. To mene kopka.
Poezija je važna bezuslovno čak i u neknjiževnim vremenima, ali joj konkretne političke okolnosti ponekad pridaju poseban značaj, neočekivan, čudan, rijedak u svojoj naravi. Šta bi to moglo biti tuđe jednoj književnosti od Propovjednika do nas, od Homera do naših dana - ništa! - a ipak, postoje vremena neknjiževna, pa ona književna, najzad ona malo književnija.
Na drugoj strani, svaki pisac srijeće se sa oživljavanjem starih mitova, književnih ukusa, događaja, afera, stilova. Neko tu nepreglednu tvorevinu oživljava. Taj neko je vrijeme u hajdegerovskom smislu riječi (okvir za ostvarivanje bića).
Treće, književnost sa svojim narativnim strukturama u suštini stoji ili na strani, ili na protivstrani naspram volje vremena, koju su Grci nazvali politika. Ili barem ova volja vremena tako shvata stvari, i tako ih, budući da posjeduje moć odlučivanja, tretira i operativno procesuira.
„Sve je politika, pa i mjesečina!“, kaže šaljivo gospar Krleža, mada bi se on ljutnuo na ovaj dubrovački prizvuk o gospodstvu jer ih nešto nije mirisao.
Disidentska književnost IE - to je demaskiranje mitova, mitorušilaštvo, kritički duh razarač, rušač lažnih mitova (neko ko bježi od onih s kojima se prije slagao: podsjetimo se stare dobre francuske definicije starog dobrog disidenta).
Disident će uistinu biti prinuđen da bježi - „ne bježi se prema nečemu nego od nečega“ - i mi ćemo ga posmatrati upravo u bjekstvu, upravo u svojstvu jednog opozitnog mišljenja, čovjeka koji bježi i u svom bjekstvu (spasavanju) izgovara određene riječi. To je njegova vokacija. Ne mora disident obavezno biti u zatvoru, nije on tamo neki mufluz koji gladuje, on je neko ko misli i bježi sa svojim mišljenjem tamo gdje može da misli.
Zato su ova moja predavanja o istočnoevropskoj književnosti, dozvolićete mi, monitoring književnih i drugih ideja u IE koncipiran tako da prati procese u promjenljivom kretanju. Disidenti su bili monumentalan proces. Monitoring dinamičkih inklinacija. Monitoring dinamičkih struktura, kako su govorili praški, kasnije i francuski strukturalisti.
Bestežinska svijest
Tekst je danas izlizan od enormne upotrebe i „nestručnog rukovanja“, blijed, progrušan kontratekstom, u žanrovskom ambijentu u kom nema razlike između kritičkog suda s jedne i potkazivačkog sa druge strane. Da bi se razlučilo žito od kukolja, kontaminiranom tekstu treba deposito, smetište, groblje teksta široko kao pustinja.
Sa koliko žoharskih gegova raspolaže doušnički aparat jednog neokomunističkog režima to sam đaval zna. Gaženje značaja, koji ima tekst u jednoj državi i kulturi, najteža je vrsta gaženja.
Tim dragocjenije zvuče svjedočanstva iz vremena koja su, uprkos teroru i represiji, uspjela obezbijediti značaj svom tekstu, dostojanstvo teksta, kao što je bilo disidentsko vrijeme. Disidentsko doba je, uprkos svemu, obezbijedilo svom autoru da bude zaštićen stavovima svojih kolega u totalitarizmu. Nije se ta zaštita mogla čuti svakodnevno, niti je bila javno konzumentna, već u klandestinu, ali je postojala i svi su znali da postoji. Gonjeni i oni koji gone.
Mrožek je umro nema tome ni šest mjeseci - koju sedmicu kasnije Elena Poniatowska je dobila Servantesovu nagradu - a počeo je da objavljuje one godine kad sam ja rođen. Evropski duh ja sam učio uz Mrožekov teški antikomunistički smijeh, uz teški smijeh ugnjetenog naroda.
De reci, koji su to bolji učitelji od satiričara - pogledaj Aristofana, Juvenala, Boccaccia, Hašeka, Krležu - definitivno, nema meštara bez velikih sprdača i rugača!
Zato služe arhivi - zato „Bog zapošljava mnoge prevodioce“, kako kaže John Donne (1572 - 1631):
God emploies several translators...
Žoharov geg
Moj zemljak Krleža, jedan od najvećih polemičara u evropskoj književnosti, pored Rablea (François Rabelais) i Jaroslava Hašeka, veli ovako:
„Kad ovi žohari počinju svoje sumnjivo kretanje, znači sigurno rikcug“ - što će reći natraške.
Žoharov rikverc, krležijanski kazano rikcug, ne može značiti ništa drugo do natraške. U simboličkoj ravni to je neokomunizam i, dabome, skupa s njim, na suprotnoj obali, inspiracija ljudske slobode koja uvijek prati robovanje, tamnicu i zatvaranje kreativnog vidika pojedinca i društva, a koja je robovanje zemalja i naroda IE ispratila u vidu monumentalne disidentske misli.
Šta je bio cilj disidencije u Rusiji i nekoliko zemalja IE u drugoj polovici 20. stoljeća?
Demokratija, sloboda mišljenja, reforma ideja, napredak društva itd. - toliko su to poznati i opravdani odgovori da nijedna primjedba, na tako ordinarne odgovore, nije na mjestu. Ima li šta dalje? - ima. Ipak, ti živi ljudi, ti sve-vječni i sve-neumorni borci (perpetual dissenters) - zar njine ideje ne traže dublju analizu?
Oni su smatrali da postoji način i mogućnost borbe - i da se to dvoje zove žanr. Rukovali su onim šta su imali pri ruci, a to su bili umjetnički žanrovi. Veoma krhki instrumentarij naspram tenkova, moraš priznati, no ipak instrumentarij s kojim se, ovako ili onako, dâ rukovati na duge staze. Disidentii su bili naš skromni mini-Zapad.
Na početku njihovog puta, čujte sada, književna slava je dizala vjerovatnoću hapšenja i zatvora. Međutim, kasnije, paradoksalno, slava je pisca kako-tako štitila od zatvora. I zapadnjački izvještači su bili na oprezu, nisu širili krug svojih izvora, sve i kad nešto izazovno izvor obećava, u strahu od provokacija KGB-a, StB-a, Udbe, Securitate i dr. komunističkih službi.
Poznato je toliko slučajeva, kažu svjedoci iz sedamdesetih, kada grupe autora nisu mogle dospjeti sa svojim informacijama do inostranih medija (strah stranaca od provokacije) i postale bi čuvene tek nakon hapšenja i suđenja. Potraga za nezavisnom komunikacijom postala je opsesija disidentske stvaralačke inteligencije.
Ko će danas priznati u zemljama IE, u onima koje su ostavile diktaturu za leđima (Poljska, Češka, Mađarska, Slovačka, Slovenija), a pogotovo u onima koje još nisu, da je ogroman napor disidenata, u pravcu izgradnje iskrene i otvorene komunikacije sa državom, sa susjedima, sa vremenom, sa paradoksom života predstavljao zapravo jedan kontinuitet evropske kulture?
A šta onda kad se ljudsko društvo ne bude mjerilo nacijama, zar će književna riječ tada stati - neće, zašto bi stala?
Smjehovno nasleđe
Ja sam osamdesetih išpartao Evropu uzduž i poprijeko mnogo puta. Uglavnom auto-stopom. Radno. Pokisnuto. Prašnjavo i blatnjavo. Sa korom kruha i botiljom vode u svom premorenom rancu. (Iako sam pohađao jedan od najstarijih univerziteta na svijetu - osnovan prije tačno šesto sedamdeset tri godine - ja sam izvjesna saznanja stekao i na prašnjavom drumu gladan i žedan svakog dobrog srca). Zapadnjaci su Mrožeka inscenirali kao ludi. Trebao im je smijeh.
Svaki auto-stoper najprije onjuši centar grada, pa mi se dešavalo: ujutru buljim u Mrožekov plakat u jednom gradu na sjeveru Francuske, u podne u plakat istog autora u drugom gradu (već na njemačkom!), sjutradan u trećem pozorištu (Austrija - opet Mrožek); sve tako do čehoslovačke granice...
E, gospodine druže moj, tu pada svaki Mrožek!
Iako su živjeli u statičkom odrazu države i njene volje, disidenti su bili iskra, luča u tom statičnom bloku, ostali su tekst kao značaj. Nije ih slomila materijalistička imaginacija države kao što lomi pisce danas. Ako išta u piscu diše dostojanstvom, to je tekst kao značaj i uloga, tekst kao pobuna, snaga, svjetlo u tunelu. Metafora gnjeva. Semiotika ljudske sudbine.
Disidencija je trajala četiri decenije - neko sa mojim iskustvom može govoriti jedva o dvije posljednje, koje su mjera ključnog problema savremenog evropskog svijeta: problema „zlatne, lipe, slatke slobode“, štono veli Gundulić.
Ispričaću anegdotu koju sam čuo od mojih njemačkih drugova. Protagonista je Heiner Müller (veliki eksperimentalni dramatičar, živio u DDR pod cenzurom, dobro ga poznajem, postavio sam tih godina na scenama avangardnih pozorišta najmanje tri njegova komada; spremao sam još njegovog - i Sofoklovog - Filokteta, ali me je prekinuo rat). Elem, u decembru 1989. konačno pada Berlinski zid. Građani dva Berlina lete jedni drugima u zagrljaj.
Heiner Müller se među prvima probija kroz rulju u Zapadni Berlin. Uletio je u taksi:
„Vozi me u teatar!“
„U koji teatar, gospodine?“
„U bilo koji. Svima sam potreban!“
Bonus video:
