Za Srđu i Sanju Marijanović
Venecija ili Đenova? Đenova ili Venecija? Neizvjesna utakmica dvije pomorske „super-sile“ koja se protezala od 10. do 17. vijeka. “Meka moć” bila je na strani Venecije - venecijansko slikarstvo (sfumato), venecijansi dijalekat - zvanični pretedent na književni italijanski, venecijanska čipka, venecijansko ogledalo... ali u pogledu realne politike dilema je bila znatno izraženija. Pomorsku „utakmicu“ znali su da odluče brži zaveslaj trireme, vještiji manevar galijom, diplomatska pritvornost, otrov u naprstku, ili otvorena bitka na moru.
... Đenova se kao grad (Genua) pominje za drugog punskog rata (218. p.n.e.) kada je služila kao uporište rimske flote. Kartaginski vojskovođa Manon uništio je 205. godine prije n.e., da bi je Rimljani obnovili 203. godine kao bazu za operacije protiv zapadnih Ligura.
Sa širenjem Rimske imperije krajem Starog vijeka i pomjeranjem njenog „težišta“ na istok, Italija i njeni gradovi gube vodeću ulogu u Rimskom carstvu. Podjela carstva na Istočno i Zapadno, nakon smrti cara Teodosija I (395.) još više će naglasiti podređenu ulogu Zapadnog carstva koje će Istočno zasijeniti vojnom moći, veličinom gradova, duhovnim ostvarenjima. Upad Gota predvođenih Alarikom (401.) koji će sa svojim vojnicima deset godina surovo pustošiti Italiju i njene gradove još više će potencirati razliku Zapadnog i Istočnog carstva. Iznenadna smrt Alarika (410.) ipak će poštedjeti Italiju i njene gradove potpunog razaranje i rušilačkog bijesa Vizigota - oni će se poslije Alarikove smrti povući u Galiju.
Klonulo carstvo pokušaće da podignu na noge dvojica “posljednjih Rimljana“ - Konstancije i Aetije. Nakon Aetijevog poraza od Huna, doskorašnjih saveznika, sjeverna Italija biće okupirana od strane Atilinih ratnika i postati igračka u rukama autokratskih frakcija. Godine 476. Odoakar, vođa germanskih najamnika, svrgnuće sa prestola dječaka - imperatora Romula, zvanog Avgust-ul „mali car“) i srušiti Zapadno Rimsko carstvo.
Ali, ni Odoakar se neće dugo zadržati na rimskom prijestolu. Pobjedom kod Ade (490.) Teodorik, kralj Ostrogota osnovao je u Italiji ostrogotsku državu koju će ubrzo u vizantijsko - gotskim ratovima srušiti Vizantija. Italija će tako postati sastavni dio Istočnog Rimskog carstva sve do 568. godine i upada Langobarda, ratobornog germanskog plemena, koje će potčiniti njen sjeverni dio i osnovati svoju državu sa glavnim gradom - Pavijom. Jedan od langobardskih kraljeva, Rotari zauzeće 641. godine Đenovu i srušiti njene zidine.
Narednih decenija Langobardi će pokušati svoju vlast da prošire na cijelu Italiju - spriječiće ih pape uz pomoć Franaka. Đenova će se, u međuvremenu, od 8. vijeka suočiti sa napadom arabljanskih gusara, Saracena i u borbama sa njima jačaće svoju pomorsku moć. U 11. vijeku konačno će postati i samostalna republika. Ona tada zahvata dobar dio primorja, vlada prevojima koji vode u unutrašnjost a od Saracena preotima Korziku i Sardiniju.
Đenova tada prolazi kroz etape tipične za razvoj srednjovjekovnog grada - države. Utvrđuje gradske zidine, razvija zanatstvo, formira esnafe, sa gradskim patricijatom koji čine bogati trgovci, brodovlasnici, kućevlasnici, dijelom plemstvo. U rukama patricijata je i gradska uprava, gradske finansije.
Kako je mogao izgledati život srednjovjekovne Đenove?
Idealno locirana - i za posao i za uživanje Đenova, “La superba“, kako su je nazivali njeni obožavaoci uzdizala se na brdu iznad mora, „koje je prizivalo trgovinu“. Debele zidine štitile su grad koji je, u slučaju najezde, otvarao svoja vrata okolnom seoskom stanovništvu. Stražarsku i garnizonsku službu vršilo je gradsko stanovništvo - i trgovci i zanatlije umjeli su da rukuju oružjem.
Pojas zidina unutar kojih je ležao grad, onemogućavao je Đenovi da se širi. Postepeno su oko tih zidina nicala predgrađa koja su takođe utvrđivana - tako se grad razvijao u obliku koncentričnih krugova.
U središtu grada stajala je katedrala. Do nje je bila krstionica kao i zvonik - da podsjeti na službu božju ali i na opasnost bilo sa mora, bilo sa kopna. Na susjednom trgu (piazza) seljaci i zanatlije nuduili su svoje proizvode, glumci, akrobati i ministreli izvodili svoje tačke, heraldi izvikivali proglase, građani prepričavali „svježe“ novosti, mladići i vitezovi nadmetali se na turnirima. Gradska vijećnica, nekoliko dućana, kuća i stambenih zgrada formirali su oko trga štitnik od opeke. Od centra su išle vijugave, strmne ulice, tako uske da su se pješaci, kada bi prolazili konjanici ili kočije morali pribijati uza zid. Kako je vrijeme proticalo a bogatstvo raslo, kuće od štukature sve češće su pokrivane crvenim crijepom dajući tako Đenovi živopisan izgled.
Đenovski inžinjeri postarali su da se grad trgovaca, manufakturista, bankara, brodograditelja, mornara, vojnika i političara dobije čistu vodu iz ligurskih Alpa pomoću akvadukta dostojnog starog Rima. Takođe, podigli su gigantski lukobran u zalivu da bi im luka bile bezbjedna od nasrtljivih gusara, ali i od pustopašne bure.
U krstaškim ratovima, vojno - kolonizacionom poduhvatu evropskih naroda na Istoku, od 1096.-1220, Đenova ima vidnu ulogu. Za nju je, u ostalom kao i za Pizu i Veneciju, ekspedicija na Istok imala veliki trgovački interes. Kako su turska osvajanja poremetila i oslabila trgovačke veze sa Levantom, direktno zauzimanje teritorija u prednjoj Aziji učvrstilo bi posredničku ulogu italijanskih gradova u trgovini sa Zapadom. Osim toga trebalo je potisnuti Vizantiju koja je na kraju 11. vijeka oslabila, ali je zadržala trgovačku prevlast u istočnom Sredozemlju - tako što bi italijanski gradovi osnovali faktorije po istočnim obalama Sredozemnog mora. A to je bilo moguće jedino pomoću oružane sile. Sve je to podsticalo italijanske gradove da učestvuju u krstačkim ratovima - oni snabdijevaju krstaše oružjem i provijantom, prevoze do obala prednje Azije.
Uspješan ishod prvih krstaških ratova „La superba“ koristi da izradi niz trgovačkih uporišta (kolonija) na Levantu, istočnom Sredozemlju, Egeju, Crnom moru. Iz ovih kolonija Đenova izvlači ogromne profite - trguje začinima, skupocjenim tkaninama, luksuznom robom, robovima... Ugovorom u Ninfeonu (13.03.1261), Đenova signaturiše svoju supermatiju na Istoku koju je do tad imala Venecija. Za vojnu pomoć koju je pružila vizantijskom caru, dobija veoma širike trgovačke povlastice - oslobođena je svih carina i dažbina na teritoriji vizantijskog carstva, koristi pristaništa u važnim vizantijskim lukama pa i u samom Carigradu (Pera i Galata). U 13. vijeku Đenova je na vrhuncu svoje moći. Ona je prva pomorska sila na Mediteranu, ali da li i u Italiji?
Piza je, uz Veneciju, bila glavni rival Đenovi na moru. Bila je i njen saveznik u ranijim borbama sa Saracenima - 1179. godine podijelili su Sardiniju. Piza je za krstaških ratova vođenih u 12. vijeku bila na vrhuncu moći, ali dugotrajne borbe sa Đenovom i Venecijom, potom Firencom, dovode do postepenog opadanja njene moći. Tome je naročito doprinio težak poraz kod Melozije.
Malo ostrvo u Tirenskom moru, naspram Livorna, bilo je svjedok jedne od najvećih bitaka Srednjeg vijeka. U borbama Đenove i Pize za prevlast u Sredozemlju, đenovska flota od 77 galija pod komandom Oberta Dorie, napala je avgusta 1284. godine pizansku flotu od 86 galija kojom je komandovao Venecijanac Alberto Mazorini, načelnik Pize. Doria je prethodno izdvojio odred od 30 galija, pod komandom Benedeta Zakarije i kao rezervu zaklonio ga južno od Melozije. Poslije dvočasovne ogorčene borbe, Doria je u pravom trenutku ubacio skrivenu rezervu, što je i odlučilo bitku. Potopljeno je sedam a zarobljene 33 pizanske galije. Poginulo je oko 7.000 Pizanaca, a oko 12.000 zarobljeno.
O žestini okršaja rječito svjedoči podatak da je za ovu bitku Piza mobilisala sve muškarce od 20 do 70 godina a Đenova sve između 18 i 70. Nakon bitke zidine Đenove i Pize odjekivale su od naricanja kako se ni prije ni poslije nije čulo u ovim gradovima. Od ovog poraza Piza, nekad moćni pomorski grad - država, nije se više oporavila.
Na putu ka punoj dominaciji na Sredozemnom moru ostao je samo jedan konkurent...
Venecija, Republika svetog Marka svoju pomorsku moć gradila je u povoljnijim uslovima. Dok se Đenova od 8.do 11. vijeka borila sa saracenskim gusarima, Venecija se u pomorsku silu uzdizala pod pokroviteljstvom Vizantije. Za vladavine dužda Pjetra Tradonika (836-864) u njenom arsenalu izgrađeno je čak 60 velikih brodova, koji će kasnije pomagati vizantijskoj floti u borbi protiv Saracena. Početkom 11. vijeka Venecija će se osloboditi vizantijske vlasti i postati samostalna republika. Od tada će svojim glavnim konkurentima, Đenovi i Pizi, izmicati bar za dužinu galije. Vizantija će je, za pomoć u borbi protiv Normana, nagraditi brojnim trgovačkim povlasticama, posjedima u Dalmaciji. Venecija će aktivno pomagati krstaške pohode, a potom osnivati svoja uporišta u Siriji, Maloj Aziji. Od oslabljene Vizantije Venecija će postepeno preuzimati strateški važne oblasti, ostrva i luke na Levantu, sve u cilju kontrole važnih pomorskih i trgovačkih puteva.
Sa uspješnim osvajanjima „sinjorija“ će nastaviti i u 13. vijeku - dužd Enriko Dandolo za učinjene usluge krstašima 1204. godine traži i dobija Zadar. Potom, na njegov nagovor krstaši te iste godine osvajaju Carigrad. Pri podjeli Vizantije, Venecija postaje gospodar „četvrtine i još polovine od četvrtine Rimskog carstva“. Sada je u svoju inventarnu knjigu nekretnina Venecija mogla da upiše tri osmine Carigrada i pojas van gradskih zidina, cijelu Albaniju, Epir, Akarmaniju, Ekoliju, dio Peloponeza, veći dio ostrva Egejskog arhipelaga... Ugovorom sa Latinskim carstvom, kasnije sa Epirskom despotovinom, Venecija osigurava dominaciju na Levantu. U tom periodu, u borbi sa supraničkom Đenovom, Republika svetog Marka početkom 13. vijeka osvaja Krit i pretvara ga u svoju glavnu vojno-pomorsku bazu na Levantu. Latentno ratno stanje između dvije vodeće pomorske sile Srednjeg vijeka pretvoriće se u 13. i 14. vijeku u otvoreni pomorski rat okončan tek mirom u Torinu 1381. godine.
Okršaji su vođeni i u pustinjama Sirije, vodama Sredozemlja, akvatorijimu Jadrana. Godine 1250. Đenovljani i Venecijanci vodiće žestoku borbu kod Akre; hospitalci su se borili na strani Đenovljana, templari na strani Venecijanaca. Pred zidinama Akre živote je ostavilo 20.000 ljudi. Ovom bitkom zauvijek je uništeno jedinstvo hrišćanske vojske u Siriji, što je možda i bilo presudno za propast krstaških pohoda.
Sa sukobima dvije vodeće pomorske sile nastavile su i narednih decenija. U bici kod Korčule (08.09.1298) Đenovljani će nanijeti težak poraz venecijanskoj floti i osigurati prevlast svoga grada na Sredozemlju.
Za dominaciju nad Levantom presudna bitka vodila se pod zidinama Carigrada, februara 1352. g. Đenovljanima će se suprostaviti Mlečani potpomognuti Aragoncima i Grcima; sam ishod ove velike pomorske bitke vojni istoričari ocijeniće – neodlučnim.
Između zaraćenih strana posredovaće milanski vojvoda Đovani Viskonti pokušavajući da ostvari bar „podnošljiv“ mir. Njegov poklisar biće jedan od korifeja italijanske renesanse Franćesko Petrarka. Petrarkina misija bila je neuspješna ali njegovo svjedočenje o Đenovi i njenim žiteljima - dragocjeno.
U Đenovi vidite grad u samom činu vladanja, smješten na neravnim padinama brda, grad odličnih zidina i izvrsnih ljudi - zapisao je Petrarka ne zaboravljajući da pomene preduzmljivost njenih trgovaca čiji su brodovi plovili do Tunisa, Rodosa, Tira, Samosa, Lezbosa, Konstatinopolja, preko Crnog mora do Krima i Trebizonda, Gibraltara i Atlantika, inovativnost njenih bankara koji su razvili dvostruko knjigovodstvo i pomorsko osiguranje, pozamljujući i plasirajući novac po znatno umjerenijoj kamatnoj stopi od ostalih italijanskih gradova.
Petarka se vratio na milanski dvor neobavljena posla, a Đenovljani su nastavili da ratuju i trguju. Dobit od trgovine je najčešće, ne bez trzavica - dijeljena između porodica Doria, Spinda, Grimaldi, Fiesta. U raspodjeli vlasti njima će se 1339. godine pridružiti Simone Bokanero koji je poveo mornare i druge radnike u uspješnu revoluciju i tako postao prvi u dinastiji duždeva koji će upravljati Đenovom sve do 1797. godine.
Od nabrojenih porodica najveću slavu uživala je porodica Doria (D’Oria). Dorie će davati komandante galija, admirale, kondotijere, a Lućano Doria predvodiće đenovljansku flotu protiv mletačke, u ratu koji je izbio 1366. godine zbog preotimanja ostrva Tenedose od strane „Serenisime“. Odlučna bitka vodila se u priobalju Pule.
Venecijanska flota ušla je u ovaj okršaj ozbiljno oslabljena nepoznatom epidemijom koja je harala među posadama njenih galija. Venecija je u ovoj bici pretrpjela težak poraz - zarobljeno je njenih 15 galija i 2000 ljudi ali je Lućano Doria smrtno ranjen. Rat je nastavio njegov brat Ambrođo, koji ga je naslijedio na mjestu admirala. Đenovljani su zauzeli i grad Kjođu - na uskom rtu tek nekih 15 milja južno od Venecije. Ambrođo je sklopio savez sa Padovom, blokirao sve venecijanske brodove spremajući se sa đenovljanskim moranarima i padovskim vojnicima da napadne i sam grad. Venecijansko Veliko vijeće otpočelo je pregovore sa Đenovljanima. Uslovi primirja bili su tako surovi da je gradska vlast Venecije odlučila da brani svaku „stopu“ vode u laguni. Bogataši su otvorili svoje trezore i novac stavili na raspolaganje gradskim vlastima. Venecijanski puk je danonoćno radio na obnovi flote; oko brojnih ostrva u laguni podignute su plovne tvrđave opremljene topovima koji su se te 1379. godine prvi put pojavili u Italiji. Pošto su sa mora već blokirali Veneciju, Đenovljani i njihovi saveznici Padovljani protegli su kordon vojske preko njenih kopnenih prilaza, prekinuvši tako dotok hrane za grad. Dok se omča gladi stezala oko opkoljenog rada Vitore Pizani obučavao je nove regrute. Decembra 1379. godine Pizani i dužd Andrea Kontarini krenuli su sa obnovljenom flotom - 34 galija, 60 velikih plovnih objekata, 400 malih brodova - u namjeri da Đenovljane i njihove brodove opkole kod Kjođe. Venecijanska flota pokazala se nadmoćnom. Njeni topovi potapali su đenovljanske brodove, rušili tvrđave i kasarne, kamenim djuladima teškim i po 150 funti. Pri bombardovanju poginuo je i admiral Pjetro Doria.
Opsadiranim Đenovljanima Venecijanci su dozvolili da evakuišu žene i djecu ali ne i da oni otplove sa flotom - zahtijevali su bezuslovnu predaju. Opsada Kjođe trajala je 6 mjeseci - na kraju, iscrpljeni glađu i desetkovani bolešću, Đenovljani su se predali. Venecijanci su sa zarobljenicima postupli humano a grof od Savoje, Amadeo VI ponudio je posredovanje iscrpljenim protivnicima.
***
Mir u Torinu (1381) odredio je hijerarhiju među pomorskim silama Srednjeg vijeka. Đenova je dobijala bitke, Veneciji je pripao rat. Istina, Đenova će uprkos unutrašnjim borbama gvelfa i gibelina, pučana i plemstva (1339. i 1356), teškom porazu kod Kjođe, i dalje imati značajnu ulogu u Sredozemlju. Ali, galije „Serenisime“ ploviće sada i brži i dalje os đenovljanskih. Pobjednički će se vioriti zastava Svetog Marka i u vodama Sredozemnog mora, Levanta, Dardanela. Sve dok prodorni glas mujezina sa Aja Sofie godine 1453. ne objavi i Veneciji i Đenovi da je Konstatinopolj... u turskim rukama.
Bonus video:
