Kultura bi mogla da bude jedna od najpotentnijih grana našeg društva i siguran sam da od nje možemo stvarati okosnicu prosperiteta, a od svih kulturnih poslenika i umjetnika naše najbolje reprezente, zadovoljne svojim statusom i mogućnostima”, ocijenio je u razgovoru za “Vijesti” reditelj i univerzitetski profesor Nikola Vukčević.
Vukčević upozorava da je kultura - profesionalna, nadstranačka, kultura od javnog interesa, bez barjačenja i populizma - jedini način da nas uzdigne iznad naših podjela.
On je podsjetio da još nije kreiran Nacionalni program razvoja kulture 2021-2025, da novu vlast još od imenovanja čekaju važni izazovi dopune i izmjene krovnog Zakona o kulturi.
Nakon 15 godina od obnove nezavisnosti Crne Gore, kako ocjenjujete progres kulture i kulturne scene u Crnoj Gori? Gdje smo bili, odakle smo krenuli i dokle smo stigli?
Podsjetiću, prilično je visok procenat najznačajnijih umjetnika Crne Gore XX vijeka zapravo živio i radio van Crne Gore. Iz tog razloga, naše institucije kulture su ostale osiromašene u odnosu na brojne institucije Beograda, Zagreba, Sarajeva, kao i Prištine, koje su u ozbiljnoj mjeri razvijali ljudi koji su rođeni ili odrasli u Crnoj Gori, a koji su samo sporadično, rijetko ili minimalno radili i živjeli u njoj. Mi smo, dakle, u 21. vijek ušli sa određenim zaostatkom u odnosu na ove regionalne centre, po više aspekata. Shodno tome, u trenutku kada se ušlo u državnu nazavisnost - i mnoge važne institucije kulture u Crnoj Gori su bile tek u povoju (podsjetiću da smo posljednji u nizu na Balkanu dobili nacionalni Filmski centar, Muzički centar, Kinoteku…). To su sve elementi koji determinišu, ali i usporavaju bazu današnjeg razvoja kulture u Crnoj Gori, koja pokušava da sustigne vrijeme, da ide u korak sa regionalnim izazovima, i koja je u posljednjih desetak godina imala i jednu primjetnu smjenu generacija kojoj se treba radovati. Nije lak put pred nama.
Koji su, prema Vašem mišljenju, najveći nedostaci i problemi kulture i umjetnosti u Crnoj Gori, a sa druge strane na šta možemo biti ponosni?
U principu, gdje god se izgradila institucija u kulturi i umjetnosti - na to treba biti ponosan, to su naši istinski razvojni potencijali. U tom smislu, institucija nije zgrada, nisu zaposleni, budžet, već pitanja procedure, ingerencija i integriteta. Koliko toga ima - jasno je da bi moralo biti više. Takođe, naši nedostaci proističu iz nečega što ekonomisti zovu logikom malih brojeva i sa time se moramo strategijski suočiti, uz preispitivanja dosadašnjih javnih politika u kulturi u koja bez sumnje spadaju i prosta imenovanja za rukovodeća i mandatna mjesta u resoru i institucijama, koji, po ugledu na razvijeni svijet - moraju postati javni i transparentni procesi, nadpartijski, ako nam je javni interes važan. Više puta sam rekao, pa ću i sada sa zadovoljstvom ponoviti da sam mišljenja da bi kultura mogla biti jedna od najpotentnijih grana našeg društva i siguran sam da od nje možemo stvarati okosnicu prosperiteta, a od svih kulturnih poslenika i umjetnika naše najbolje reprezente, zadovoljne svojim statusom i mogućnostima. Selektivna upravljanja tim važnim resursima su dovela do niza deficita i problema sa kojima se danas suočavamo: mnoge institucije imaju krajnje nezainteresovane uposlenike, neinventivne ljude koji jedva čekaju da im istekne radno vrijeme, u trenucima kada značajan broj školovanog mladog kadra čami na birou. Sve navedeno se odavno moralo mijenjati reformom ukupnog sistema, jer - pogrešna upravljanja u skoroj budućnosti trajno nas mogu unazaditi pošto moramo priznati da smo mnoge naše resurse bespovratno potrošili, ogrnuti zastavom, pričom o patriotizmu i spoljnjem neprijatelju. Da bismo bili ponosni, što je dio Vašeg pitanja, nužno je biti hrabar u reformama od javnog interesa, strategijski potencirati šanse i mogućnosti s kojima Crna Gora svoju kulturu može valorizovati bolje, stvarati uslove u kojima postajemo zemlja svjesna punog kapaciteta blaga svoje kulture i širine različitosti, koja svoju kulturu čuva, cijeni i razvija kroz profesionalne standarde. Sve to skupa su veoma važni razvojni zadaci.
Da li je i koliko politika ušla u sferu kulture u kontekstu širenja partijske ideologije i polja djelovanja?
U određenom smislu - oduvijek je bilo tako, vlasti je važna umjetnost - ali ne zbog nje same već zbog agitacije. Nije se tu mnogo promijenilo nigdje u regionu u posljednjih sto godina, uvijek postoje umjetnici koji znaju da pruže političku podršku, koje država pohvali pre-paidom ili post-paidom, do novog trigerovanja, čega smo svjedoci dugi niz godina; jedini metod za minimalizovanje ovog problema, na način na koji su to uspostavile razvijene demokratije i kulture, krije se u transparentnim javnim pozivima: za projekte, upravljanje resursima, javnim preduzećima i ukupnom procesima. To nije ni malo jednostavan zadatak, jer treba obezbijediti da pobijede najbolji, a ne stalno naši. Neću biti prvi koje je rekao da svaka partijska vlast na Balkanu želi da zadrži poluge moći prethodne vlasti - uz kozmetičke izmjene, kojima se samo šminka suština da mehanizam vladanja ostane isti - u službi vladara, a ne javnog interesa. Govoreći o ovoj temi, treba poći i od definicije: kultura u najopštijem smislu predstavlja način na koji ljudi stupaju u kontakt sa drugim ljudima te svijetom oko sebe; ona je kumulativni rezultat iskustva i zajedničkih vrijednosti, te osposobljava ljude da zajedno žive u društvu. Pitanje za one koji sada upravljaju procesima je da li rade dovoljno u interesu osposobljavanja za naše zajedničke vrijednosti i suživot, koji svakog dana postaje sve opterećeniji veoma izraženim političkim podjelama.
Koliko se ulaže u kulturu i umjetnost i da li je to dovoljno, prema Vašem mišljenju (ove godine je i budžet manji nego inače)?
Što se dosadašnjeg ulaganja u kulturu tiče, moj doživljaj u ukupnom smislu je da je do sada, dugi niz godina, potrošnja bila nedovoljno transparentna, a ne (samo) finansijski nedovoljna: da je udio javnih konkursa u ukupnoj potrošnji u kulturi bio minimalan, te da je glavni zadatak, u našem najvišem interesu - učiniti proceduru transparentnijom.
Kakav je danas položaj umjetnika i kulturnih radnika u Crnoj Gori, onih renomiranih i dokazanih, ali i mladih koji su na početku svojih karijera?
Nudi li Crna Gora mogućnost adekvatnog obrazovanja, usavršavanja, građenja karijere i slično? Kroz praćenje rezultata naših nekadašnjih studenata FDU, ali i onim što vidim na ostalim umjetničkim fakultetima u zemlji, mogu reći da Crna Gora nudi dosta pristojnu mogućnost obrazovanja za naše mlade umjetnike (može zvučati iznenađujuće: ali primjetan je broj studenata koji nam dolaze i iz zemalja regiona). Mnogi od njih su i na poslijediplomskim usavršavanjima u regionu i svijetu - što ne bi moglo biti bez savremenog pristupa osnovnom studiranju u Crnoj Gori. Što se tiče daljeg rada, tu počinje djelokrug problema sa kojim se moramo izboriti: malo tržište i ta spomenuta logika malih brojeva zahtijevaju osmišljenu podršku države, ozbiljniju strategiju, koja će kulturu doživjeti kao resurs, ali i kao važan dio naših života. Ono što polako postaje evidentno u mom esnafu, ali ne nailazi na strateški državni odgovor je ponovno pokretanje mehanizma odlaska iz Crne Gore: mnogo mladih umjetnika trajno se odseljava u sredine regiona koji im pruža veće stvaralačke šanse. Već izvjesno vrijeme traje ekspanzija snimanja TV projekata u regionu tržišta velikih brojeva (Srbija, Hrvatska), i mnogo naših mladih i školovanih ljudi se odseljava, i tu se vraćamo na isti problem u kakvom je Crna Gora živjela od pedesetih godina XX vijeka i sa kojim se nije uspješno izborila prošli put. Da bismo se sada izborili sa ovim problemom mora se na problem ukazati, a potom i postojati strategija i institucija kojoj bi bilo stalo da se ovo pitanje riješi.
Kako vidite spajanje resora kulture sa još tri izuzetno važna resora u jedno ministarstvo? Da li biste ocijenili dosadašnji angažman nove Vlade Crne Gore na polju kulture, a kako dugogodišnji rad prethodne vlasti?
O prošloj vlasti sam govorio u njihovo vrijeme. Na drugoj strani, mislim da one koji danas kreiraju pitanja od važnosti za rad vladajuće većine - treba podsjetiti na niz imperativa sa kojima se suočavamo u kulturi i profesionalnim izazovima; ja ću iskoristiti tu priliku krajnje taksativno, činjenicama, bez zastava i barjačenja, te kroz tu taksativnost pokušati da pružim precizan odgovor na Vaše pitanje. Ukratko, mišljenja sam da su izazovi resora prosvjete nadvladali imperative i ekipiranost ostalih resora Ministarstva; prosvjeta je organizaciono, ali i budžetski najveća cjelina, troši organizacijske i vremenske resurse Ministarstva, dok su ostali resori vidno manje kapacitirani, shodno mojoj percepciji. Kultura je resor - ali i resurs - koji ima svoju kompleksnost i upravljačku odgovornost, te veoma široko polje djelovanja - od zaštite kulturne baštine, preko ukupnog stvaralaštva i kreativnih industrija, do pitanja nadzora nad 13 javnih institucija. Treba podsjetiti da je naša kulturna baština pod konstantnim napadom tzv. investitora, graditelja (da se prošla vlast sa time nosila na jedan poznat način), da je nedovoljan broj eksperata na tržištu rada kad je u pitanju posao Uprave za zaštitu kulturnih dobara, da je po nizu svjedočenja nedovoljna obučenost potencijalnih članova komisije za rad na dokumentima u zaštićenom UNESCO području, da je na ovom polju evidentirano nepoznavanje inicijalnih dokumenata kojima raspolažu državni organi (kako prije 30. avgusta tako i danas) i obaveza koje proističu iz njih - i da je sve skupa ovo veoma važan i konkretan posao koji čeka da dođe na red. Problemi kulturne baštine su i sudski sporovi koji su u toku, posebno spor u vezi lokacije Glavati. U budžetu Uprave za zaštitu kulturnih dobara mora postojati dio rezervisanih sredstva za izradu HIA studija (Heritage Impact Assessment); za 2021 godinu se očekuje makar 50 HIA studija, za čiju realizaciju je potreban angažman oko 250 ljudi i ozbiljan novac. Istovremeno, po zakonu je predviđeno da Uprava radi revalorizaciju kulturnih dobara i da se kompletna revalorizacija završi do 2022. (što je sjutra); treba reći i da ovaj organ nema dovoljno kadrova za navedeni posao, uz dodatak da Uprava za inspekcijske poslove ima samo dva inspektora za kulturna dobra, te je evidentno da je nemoguće funkcionisanje sa ovim kadrom na čitavoj teritoriji države. Samo po pitanju dijela kulturne baštine, dakle, dijela koji sam naveo - stanje zanemarenosti je alarmantno, a govorim o više desetina miliona eura vrijednosti i nasljedstvu koje je našoj djeci ostavljeno od pamtivijeka. Bez obzira da li su ta djeca Srbi, Crnogorci ili dio manjinskih naroda.
Unutar ove namjerene taksativnosti, podsjetiću da još nije kreiran Nacionalni program razvoja kulture 2021-2025, da novu vlast još od imenovanja čekaju važni izazovi dopune i izmjene krovnog Zakona o kulturi, potom - analiza programskih zahtjeva manifestacija i festivala od posebnog značaja, donošenje nastavka agende digitalizacije bioskopa, upotpunjenje programa zaštite i očuvanja kulturnih dobara za 2021, te analiza primjene propisa iz oblasti kulturne baštine donijetih prije deset godina. Treba podsjetiti i na projekat Jačanje upravljanja, promocije i održivog korišćenja kulturne baštine za razvoj u Crnoj Gori, na upotpunjenje dokumenta Strategije razvoja kulturne baštine za period 2020-2025, upotpunjenje Nacionalne strategije zaštite i održivog korištenja kulturne baštine, da je nužno ojačati podršku opštinama i lokalnim zajednicama u reorganizovanju ustanova kulture koje su se u posljednjih dvadeset godina pokazale kao prevaziđene, spore i neinventivne (publika u malim gradovima koji su željni kulture - više ne razlikuje pozorišnu predstavu od nekakvih Kursadžija - kolika je zainteresovanost zaposlenika da se izbore sa stanjem stvari iz djelokruga za koji primaju platu). Podsjetiću i da resor kulture ima i zadatak upravljanja novoistraženog arheološkog pokretnog materijala, pa zadatak organizovanja polaganja stručnih ispita iz konzervatorske, muzejske, bibliotečke i arhivske djelatnosti. Ima zadatak partnerske participacije u EU programima Kreativna Evropa i Evropa za građane, ali i učešće u važnoj komunikaciji sa EU, u okviru procesa pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji kroz usaglašavanje normativnih akata kada su u pitanju poslovi kulture i umjetnosti, prevod pravne tekovine, sačinjavanje priloga za izvještaj o napretku, saradnja sa relevantnim tijelima Evropske unije, te aktivnosti na iniciranju novih projekata u okviru dostupnih fondova, u cilju povlačenja stranih donacija za projekte iz oblasti kulture.
Sve ovo što sam nabrojao, bez uplitanja riječi: Srbin, Crnogorac - već isključivo kroz pitanja zajedničkih vrijednosti i struke - samo je mali dio vrlo konkretnih aktivnosti resora kulture, sa jasnim osjećanjem koliko je to obiman i odgovoran posao, upravljački i strateški, i koji, nažalost, uopšte nije bio primjetan od uspostavljanja nove vlasti i spajanja četiri resora u jedno Ministarstvo. Da li to smijemo da primijetimo?
Obično se rad javnih djelatnika može sa punim kapaciteta ocijeniti nakon 100 dana. Da li mi, nakon što je prošlo duplo od tog broja, smijemo da damo ocjenu da rezultati navedenog nisu u duhu promjena nabolje, kako smo svi očekivali, u duhu podizanja profesionalnih standarda? Ili da nastavimo da se pravimo da je sve u redu da neko ne bi rekao da prizivamo povratak bivše vlasti? Da li smijemo da kažemo da je u javnom interesu da odnos prema resoru kulture mora da bude podjednak kao prema svim ostalim razvojnim šansama, svim ostalim resorima u Vladi, jer je, makar i samo kroz navedenu taksativnost, evidentno da resor zahtijeva veliku pažnju, upravljačku odgovornost, da mora funkcionisati u punom kapacitetu, što u ovom trenutku, na način kako je postavljen u posljednjh šest mjeseci - nije moguće. S obzirom na to da se nije desio niti jedan važan strateški dokument u kulturi, pa ni javni nacrt, niti javni dijalog o važnim temama ove struke i cijelog društva, možemo pomisliti da je vrijeme stalo - a prošlo je više nego dovoljno vremena da se saopšti ocjena po ovom pitanju: u odnosu na ostale resore, poštujući nivo profesionalnih standarda, mišljenja sam da je kultura postala veoma pasivizirana, gotovo nevidljiva, zanemarena.
Takođe, postoji još jedan diskurs u koji ću se usuditi da zađem, što rijetko činim. Mislim da one koji danas kreiraju pitanja od važnosti za rad nove političke većine - mimo navedenih dimenzija problema kulture i samog značaja kulture, nisu svjesni ni političkog značaja kulture - za koji se usuđujem da tvrdim da može biti važan i za opstanak ove Vlade. Naime, kultura, profesionalna, nadstranačka, kultura od javnog interesa, bez barjačenja i populizma - jedini je način da nas uzdigne iznad naših podjela, među kojima se svakoga dana produbljuje jaz polarizacije našeg društva; navedeno je bila i suštinska premisa koja me je opredijelila da svojevremeno prihvatim ponuđeno mjesto državnog sekretara za kulturu. Mi smo rijetka zemlja dvije političke desnice, dva razarajuća krupna nacionalizma (velikosrpskog i velikocrnogorskog, koja oba smatraju da su nastala u samoodbrani) ali i tri nacionalizma manjih brojki (velikoalbanski, velikobošnjački, te velikohrvatski). Tolerancija koja se može pojaviti kao nužno rješenje ovih nacionalističkih problema, dolazi iz pravca upravo - kulture, pitanja zajedničkih vrijednosti, civilizacijskog dostignuća (kako i citirana definicija tumači), građanskog sloja, onoga koji spaja, nadvisuje naše razlike, koji smatra da su naše različitosti naše bogatstvo a ne ono što nas udaljava i dijeli; u pitanju je građanski sloj društva, za koga ću se usuditi da kažem da su glasali za stranke više od dvije trećine ove sadašnje vlasti. Da li se taj jaz podjela u posljednjih nekoliko mjeseci produbljuje namjerno ili greškom, pitanje je za sve one koji planiraju da ostanu na vlasti, u ovom trenutku, jer je ovaj građanski sloj države u potpunosti zanemaren ispunjavanjem jednog od nacionalnih prioriteta ovih navedenih polova našeg etnosa, koji od imenovanja do današnjeg dana u mnogo čemu djeluju površno, osvetnički, neemancipatorski… Naravno, imaju pravo da se promijene nabolje, ali i da svako od nas nakon 200 dana ove Vlade ima pravo da javno, argumentima, ukaže na to što misli da nije dobro, i ukaže da se principi kulture ne bave revanšizmom, kultura se ne sveti, ona nas uči da se uzdignemo i zajedno idemo dalje, u bogatstvu i poštovanju svih naših različitosti, ka univerzalnim ljudskim vrijednostima.
Naravno, siguran sam da su i neka druga pitanja jako važna (tužilački zakoni, nacionalni avio-saobraćaj, turistička sezona…), ali zanemarivanje kulture (a naša esnafska, profesionalna kultura jeste zanemarena) u ovom trenutku bi bilo jednako poređenju da su bolesnici koji umiru od srca manje važni u odnosu na bolesnike od kovida, da ovi sa srčanim tegobama treba malo sačekaju oko terapije, umjesto da se napomene da sistem ili funkcioniše ili ne funkcioniše. Bojim se da su se naše podjele, dok smo se bavili važnijim pitanjima, otvorile tako jako da postaju tektonska rupa naših razdvajanja; naša polarizacija otvara nezarasle rane prošlosti, jer oni koji insistiraju na podjelama - djeluju isključivo kao dio zamjene vrijednosti, ili da ne znaju što bi sa budućnošću.
Kad smo kod kovida, još nešto: pitanja ublažavanja posljedica epidemije koronavirusa u poslovima struke umjetnosti i kulture, gdje su mnogi umjetnici, odsustvom posla i konkursnih procedura u posljednjih devet mjeseci pandemije dovedeni na rub egzistencije bile su van fokusa Ministarstva: umjetnici koji nisu u stalnom radnom odnosu ostali su mjesecima bez prihoda, i to nemali broj, a mnogi od njih hrane svoje porodice (sporadične finansijske pomoći, koje je poneko dobio više su u rangu simbolike nego bilo šta suštinski). Bilo je potrebno pomoći ljudima, organizovati kovid radnu grupu koja bi utvrdila koji su sektori unutar kulture i umjetnosti najviše pogođeni pandemijskom krizom i na koji način pomoći; bilo je nužno napraviti spisak svih institucija, reprezentativnih i strukovnih udruženja i reprezentativnih NVO u kulturi sa kojima bi se organizovao dijalog. Istovremeno, razočaravajuće je što su programi institucija kulture uključujući i same institucije bili ispod radara Instituta za javno zdravlje na temu realizacije programa u kulturi u skladu sa kovid mjerama i u totalnoj inertnosti institucija kulture tokom pandemije (pandemija kao izgovor za nerad); neko je to morao da primijeti u Ministarstvu i time da se bavi. Iznijeću i podatak da je u decembru mjesecu 2020. na računu resora kulture preostalo (usljed otkazivanja niza projektnih aktivnosti zbog kovida) nešto više od 300 000 eura. Insistirao sam da se pola tog iznosa uštedi, a pola podijeli ugroženima, kroz predlog da se 150.000 eura preusmjeri institucijama kulture koje bi raspisale urgentne konkurse za ugrožene djelatnosti (pozorišta, Filmski centar, Centar savremene umjetnosti, Muzički centar, Nacionalna biblioteka, Uprava za zaštitu kulturnih dobara...). Ništa od toga se nije realizovalo nakon mog razlaza sa Ministarstvom.
Za kraj ove analize rada resora, podsjetiću: spajanje resora je bilo više puta javno objašnjeno (branjeno) na premisi da će resorima kulture i nauke upravljati pojedinci eksperti na pozicijama državnih sekretara sa ozbiljnim ovlašćenjima (u rangu svojevrsne funkcionalne nezavisnosti tih resora, kako je to sada u Upravi za sport, npr., iako je i to degradirajuće za značaje koji ovi resori imaju u savremenom svijetu). Vidimo da se ta ekspertska imenovanja do danas, punih šest mjeseci kasnije, ipak nisu desila, i da su izabrani državni sekretari u Ministarstvu - po vokaciji pravnici, daleko od najavljivanih ljudi od struke nauke i kulture (jer su kvalitetni pravnici važni resoru prosvjete, u ovom trenutku). Žao mi je što u 200 dana nove vlasti nije bilo doživljaja suštinskog značaja kulture (kako sam ga opisao u svim taksativnim elementima) shodno profesionalnim standardima, da se nađe na listi prioriteta kako i dolikuje razvijenom svijetu kome težimo. Da se našalim, koristeći apostolski rječnik: Bog je stvorio svijet za šest dana, sa dobrim planom i namjerama; kod nas, u 200 dana - kultura i dalje mora da se strpi da dođe na red.
Da zaključim odgovor na Vaše pitanje, shodno navedenim detaljima - smatram da je više nego evidentno da nije u javnom interesu da resor kulture ostane u ovom položaju, te da preispitivanje stanja, preispitivanje problema i dalja procedura moraju ići u pravcu iznalaženja novih rješenja u odnosu na postojeća ako nam je do tog javnog interesa. Eventualno duže odlaganje rješavanja od važnog pitanja povraćaja nezavisnosti resora kulture na nivou ukupnog mandata ove Vlade vidim kao visoku cijenu i prepreku za razvoj, ali i stabilnost same Vlade kao i Crne Gore, jer niti jednoj zemlji u regionu nije potreban resor kulture kao građanskoj Crnoj Gori sada. Ko to ne vidi radi ne samo protiv javnog, već i protiv sopstvenog interesa.
Nerijetko su sagovornici “Vijesti” isticali da bi kultura i umjetnost mogli biti brend Crne Gore. Šta Vi mislite o tome, da li je ostvarivo, na koji način i šta je potrebno da bi do toga došlo?
Da, apsolutno da bi kultura i umjetnost mogli biti brend Crne Gore jer imamo blago. Domaća i međunarodna promocija onoga čime raspolažemo mora biti unaprijeđena, sa ciljem povećanja prisustva i vidljivosti kako svojih institucija, kapaciteta, festivala, potencijala - tako i naših reprezentativnih umjetnika i projekata, ali i umjetnika u povoju i nezavisnih inicijativa, sa ciljem podizanja domaćih standarda, kvalitetnije interakcije te unapređenja promocije i specifičnosti države Crne Gore i svih njenih osobenosti. Treba li podsjetiti, svi oni koji nam dolaze u Crnu Goru, dolaze i zbog kulture: da je vide, da je čuju, da je osjete, da je pamte, da je požele i da nas zbog nje još više cijene i da nam se vraćaju. I ne samo navedeno. Podizanje profesionalnih standarda kako u umjetnosti tako i u svakoj sferi života, a van dnevne politike i naših nesretnih podjela jedini su način da sačuvamo Crnu Goru.
Kako Crna Gora njeguje svoje aktivne stvaraoce, a kako čuva sjećanje na one koji više nijesu među živima i njihovo nasljeđe?
Najbolji pisac je mrtav pisac, kaže jedna stara zlobna šala. U njoj se krije dosta istine, kada je Balkan u pitanju, a sa njime i Crna Gora.
U kom pravcu Crna Gora treba da ide u budućnosti kada su kultura i umjetnost u pitanju, prema Vašem mišljenju, koji bi bili glavni ciljevi, što kratkoročno, što dugoročno?
Što se kratkoročnih ciljeva tiče, bilo bi dobro da Crna Gora ipak pokuša da ublaži posljedice epidemije koronavirusa u poslovima struke umjetnosti i kulture. Srednjoročni ciljevi treba da idu u pravcu poboljšanja generalnih uslova za rad umjetnika preispitivanjem postojeće zakonske regulative reprezentativnih, umjetničkih i esnafskih udruženja, spram regionalne i EU prakse, sa ciljem kulturne demokratizacije (podsjetiću - postojeća udruženja umjetnika, pogotovo ona reprezentativna, registrovana su kao NVO; treba provjeriti koliko je to kvalitetno rješenje); potom, kroz jačanje institucija kulture, kroz decentralizaciju, otvaranje dijaloga, inicijative ka civilnom sektoru kao važnom, racionalnom, savremenom i kreativnom partneru procesa u Crnoj Gori, te kroz jačanje međunarodne saradnje i prepoznatljivosti crnogorske kulture. Dugoročni ciljevi ima smisla da idu u pravcu uspostavljanja zahtjevnih kulturnih kriterijuma u nacionalnim okvirima, počev od minimiziranja kiča i šunda (kroz zakonsku regulativu i poreski tretman, o čemu sam više puta govorio) do ukupnog preispitivanja zakonske regulative, primjenu evropskih standarda i dobre svjetske prakse u kulturi: izvršiti evaluaciju postojećih javnih politika, strategija, programa, modela i institucionalnog okvira finansiranja i javnog interesa kulture u Crnoj Gori, te unaprijediti ih kvalitetnijim rješenjima; unaprijediti saradnju po pitanju nezavisne kulturne scene kao veoma važnog činioca kulture i umjetnosti, te jačanja kapaciteta za potrebama kulture osoba sa invaliditetom, kulture i potreba djece i mladih, kao i jačanja kadrovske politike. Ništa od navedenog nije jednostavan proces, očekujem da donosioci odluka shvate da su napravili grešku oduzimanjem nezavisnosti ovom važnom resoru, da će tu grešku ispraviti i pronaći adekvatne partnere u svim licima zainteresovanim za reformu navedenih pitanja, u javnom interesu. Novoj vlasti više nije dovoljno da ispravi greške stare vlasti i pokrene procese demokratizacije u kulturi, već - prvo bi, u sopstvenom interesu, morali ispraviti svoje greške. Ko to ne vidi, i koga plaši argumentovana kritika, njemu neprijatelji ne trebaju. I nije mu mjesto među onima koji upravljaju promjenama.
Bonus video:
