Sinergija psihologije, umjetnosti i arhitekture

Jovana Vujović za “Vijesti” govori povodom svoje izložbe “Befriending the abyss” (Sprijateljiti se s ponorom), koja se do sjutra može pogledati u Umjetničkom paviljonu ULUCG u Podgorici

3695 pregleda 0 komentar(a)
Foto: ULUCG
Foto: ULUCG

Tijelo umjetnice Jovane Vujović njen je instrument i podloga za umjetničke intervencije, ali i prostor za istraživanje sebe, preispitivanje i prevazilaženje psiholoških stanja i interpretiranje društvenih pojava. Rušeći predrasude, patrijarhatom određene granice i okvire, te predstavljajući svoj torzo kao umjetničko platno i djelo istovremeno, Vujović se udaljava od svih nametnutih pogleda na ljudsko tijelo i nudi drugačiju vizuru, metaforu, život i snagu isprepletenu sa crnim krugovima koji istovremeno kriju i ambis i kosmos, i pritisak i olakšanje.

Jedinstvenim pristupom ona svojim radovima i sobom ruši tabue i erotizaciju žene i emancipovano nameće misao o dubini motiva, ideja i inspiracije, te procesa i proživljenog iskustva koje stoji iza njenih djela. Tako se umjesto slabosti, srama i straha javlja moć, samopouzdanje, samosvjesnost...

Izložba njenih djela, sastavljena iz četiri segmenta “Prazno tijelo”; “Tvoje tijelo se mora čuti”, “Ako dugo gledate u ponor, ponor gleda u vas” i “Utopijsko tijelo” objedinjeni nazivom “Befriending the abyss” (Sprijateljiti se s ponorom) do sjutra se može pogledati u Umjetničkom paviljonu Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore u Podgorici. Tim povodom organizovano je i vođenje kroz postavku u srijedu veče na kojoj je sa umjetnicom razgovarala kustoskinja izložbe Maša Vlaović.

“Rad Jovane Vujović ne predstavlja samo stvaranje predmeta i njegovo vizuelno opažanje, već namjeru i akciju umjetnice koju je potrebno interpretirati u skladu sa društvenim i kulturnim obrascima. Ovakav pristup podrazumijeva da tijelo postaje objekat, meta, instrument moći. Umjetnica nas na brutalan način suočava sa granicama svog tijela. Preobražava anatomiju u koncept i ideju. Razbija predrasude o ženskom tijelu”, istakla je Vlaović.

Vujović je objasnila da se njen rad zasniva na međusobnom odnosu ljudskog tijela i uma, njihovoj inherentnoj međusobnoj povezanosti i neizbježnoj povremenoj disharmoniji. Ranije je kazala da su djela nastala nakon određenog teškog perioda u njenom životu, a umjetnost i radovi bili su način da kanališe i kasnije prebrodi ono što ju je gušilo i činilo pasivnom i otuđenom.

“Htjela sam da dotaknem neke teme koje se odnose na skrivene i nevidljive aspekte ljudskog iskustva, one koje, iako ne uvijek očigledne, čine čitav svijet unutrašnje misterije koja nam daje život, a često i patnju. Kada se gubitak smisla dogodi iz lične perspektive, neophodno ga je opet pronaći ili sve postaje nevažno i život prestaje. Stoga sam se bazirala na transferenciju i ponavljanje u umjetničkoj praksi kao instrumentu za prevazilaženje egzistencijalne praznine”, rekla je Vujović.

Na većini njenih djela ona prikazuje svoj ogoljeni torzo, umnožava fotografije, smješta crne krugove u sredinu, dok na skulpturama torzoa koje je radila postoje štapovi koji ih pritiskaju - grlo ili grudni koš. To je ono što čovjek i osjeća kada prolazi kroz određena psihološka stanja i kada se bori za dah u želji da ispuni prazninu koja se u njegovim/njenim grudima širi. Upravo zbog toga su djela Jovane Vujović bliska publici i stvaraju posebnu konekciju sa posmatračem, komuniciraju sa svakom individuom ponaosob, postavljaju pitanja, pokreću misli, ali i sjećanja, osjećanja... Prijateljstvo sa ambisom nastaje kao svojevrstan plod spajanja sebe, psihologije, umjetnosti, ali i arhitekture, jer je Vujović specijalista arhitektura (spec. sci na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici na Univerzitetu Crne Gore).

“Taj odnos, što se mene tiče jeste i teče prelagano. Uvijek me je vuklo da radim na sebi i da se posvećujem sebi iznutra a suočavala sam se sa raznim nekim psihološkim stanjima i problemima tokom života, kao što se svako suočava. Htjela sam da ne budem pasivna, da ne ležim i prestanem da ne radim ništa, već da ta osjećanja preusmjerim u neki rad, tako da sam dobila želju da počnem da stvaram umjetnost. Forme radova su zamišljene arhitektonski i uglavnom je arhitektura vezana za taj segment, za formu radova, umjetnost je sami rad, a psihologija je u svemu tome. To troje zajedno ide super, što se tiče mog stvaranja, a nadam se da će i u životu biti još različitih i lijepih stvari”, kazala je umjetnica u razgovoru za “Vijesti”.

Njena djela su rezultat i borbe sa sobom i svijetom, prihvatanja, osnaživanja, ne nužno samo sebe, već svakog ko njene radove pogleda. Na pitanje da li je bilo teško ogoliti se pred sobom i pred gledaocima, iz psihološkog, ali i fizičkog ugla, jer njena djela nijesu samo aktovi - nago tijelo, već ogoljena duša, ona odgovara da čitav proces, pa i samo izlaganje zaista jeste ogoljavanje duše.

“Kad me neko pita i kad ja to čujem - onda mi i djeluje kao nešto što jeste teško. Ovo je intiman ciklus, intimna stvar, a opet se trudim da predstavim to široko i ponudim različite mogućnosti pristupanja i shvatanja toga. U momentima stvaranja ja na to nijesam gledala kao na nešto što je strašno prikazati. Kad sam to stvorila bilo mi je lakše. Ne mislim o tome da li će ljudi osuđivati ili zadirati u intimu i kako će komentarisati jer mislim da smo mi svi isti: imamo isto tijelo, iste probleme, svi smo sagrađeni na isti način, samo treba uskladiti mozgove i fokusirati se na bolje. Treba napraviti promjenu u sebi, a onda ako možeš pronaći promjenu u sebi i sprovesti je možeš i u drugima. Jedno od najtežih pitanja bilo je kako moji roditelji ovo prihvataju... Ja o tome čak nijesam ni razmišljala, to je bio momenat preispitivanja. Mislim da je i njima sve ovo u redu i prihvatljivo i da im je drago zbog cjelokupnog procesa”, kaže ona “Vijestima”.

Kao izražen motiv pojavljuje se i crni krug, crna rupa, crna kružna teška masa, a u moru tumačenja koju ostavlja gledaocima Vujović kaže da je i to rezultat razmišljanja, ali i osjećanja...

“Ja mislim da je tu fazu razmišljanja, to jest taj ‘bezprostor’ veoma teško prikazati, teško ga je i materijalizovati, to je poput vakuuma u kojem si ti ništa. Bilo je izazovno, ali mislim da kroz studiju i kroz razmišljanje čovjek može doći do trenutka kada shvati da njegov pristup djeluje i da stvarno nešto može na njegov način da se prikaže. Nijesam očekivala ovako dobre kritike i prihvatanje od ljudi, da sve bude tako razumljivo i zanimljivo. Ja sam lično mislila da niko ništa neće razumjeti, bila sam skeptična koliko ću morati da (se) objašnjavam, ali djeluje mi da je postavka ostavila dobar utisak na posjetioce i drago mi je zbog toga. Razmišljanja su u ovoj postavci totalno otvorena i mogu da vuku na bilo koju stranu, na bilo koji problem, stvar i slično...”, kaže Vujović.

Ona je priznala da joj je lakše da stvara kada inspiraciju crpi iz nečeg što pronalazi kao teško i negativno, jer je to podstiče i gura više nego radosna i razonodna umjetnost...

“A voljela bih da mi se desi nešto i lijepo i lagano ali mi je teško da se pronađem u tom nekom polju, još uvijek. Ipak me vuče mračnija strana duše gdje ti radiš na sebi da bi izgradio boljeg sebe”, ističe ona.

Pa ipak, “Vijestima” je otkrila i da trenutno radi na novom ciklusu koji će biti drugačiji i u okviru kojeg će prikazati objekte nakon što ova postavka bude prikazana i u Beogradu u okviru izložbe koja slijedi.

U inostranstvu su materijali pristupačniji i jeftiniji, a ljudi otvoreniji

Jovana Vujović je rođena na Cetinju 1987. godine. Maturirala je u srednjoj umjetničkoj školi “Santa Fe Preparatory School” u Novom Meksiku u Sjedinjenim Američkim Državama. Stekla je stepen specijaliste arhitekture (spec. sci) na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici na Univerzitetu Crne Gore. Magistrirala je na Univerziteta umjetnosti u Poznanju, u Poljskoj. Posljednje dvije godine živi i stvara u Crnoj Gori, ali plan je da se uskoro ponovo fokusira na inostranstvo, kaže u razgovoru za “Vijesti” i objašnjava zbog čega.

“Vani sam se susrela sa većom pristupačnošću i mogućnošću produkcije i stvaranja radova. Materijali su pristupačniji, jeftiniji, postoji neko veće znanje i otvorenost, ljudi su voljni da prenesu svoje znanje i utiču na to da sami stvarate, motivišu vas. Želim da izlažem vani, a zamisao ove izložbe bila je da ja napravim zabilješku procesa kojim ću da se predstavim i publici u inostranstvu i ovdje, radim na tome i nadam se novom kreativnom ciklusu”, zaključuje ona.

Bonus video: