Drevna vještina pripovijedanja djeluje kao nešto što bi svakome moglo poći za rukom, no, usaglasićete se da je istina daleko od toga. Isto tako nijesu ni sve priče vrijedne (pre)pričavanja ili slušanja. Da je vještina pripovijedanja, danas “storytelling” u raznim sferama, nešto posebno, vrijedno, ali i rijetko kaže i filmski producent iz Hrvatske Siniša Juričić u razgovoru za “Vijesti”.
Juričić je radio je na mnogim filmskim i televizijskim ostvarenjima koja su nagrađivana i odlikovana priznanjima u regionu i inostranstvu, obišao je mnoge prestižne festivale i sarađivao sa zvučnim imenima, ali ono na šta uvijek obraća posebnu pažnju jeste kvalitet i moralna, duhovna vrijednost djelâ na kojima radi. Zato i ističe da film ima iscjeliteljsku, melemnu moć, moć pomirenja i edukacije, ali i mijenjanja života.
Da ima sluha za kvalitetne projekte potvrđuju i Kanski filmski festival, Berlinale, kao i Sarajevo Film festival, festival u Puli, kao i mnoge evropske nagrade. Još jedna od potvrda je i život filmova na kojima je radio, pa je tako još uvijek aktuelan i atraktivan film “Kokoška” čija je rediteljka i scenaristkinja Una Gunjak, ali i “Chriss the Swiss”, dokumentarno animirani film švajcarske autorke Anje Kofmel koji je prikazan ove godine u okviru onlajn selekcije “Suočavanje s prošlošću” Sarajevo Film festivala, povodom čega je i govorio za “Vijesti”.
Film “Chriss the Swiss” donosi priču o novinaru Kristijanu Vurtenbergu, rođaku rediteljke Kofmel koji je u Hrvatsku stigao 1991. godine da bi kao novinar izvještavao o Domovinskom ratu, a kasnije se priključio stranim dobrovoljcima. Poginuo je pod čudnim okolnostima, reklo bi se da su ga ubili saborci, a kroz film se taj slučaj pokušava riješiti, ili makar oživjeti. Inovativan pristup u kojem se kombinuju animacija, dokumentaristika, naracija, novinarstvo, pa i kriminalistika, okupiraju gledaoca i vode ga na putovanje istrage namjere i događaja.
Juričić se tog događaja sjeća, kaže “Vijestima”, jer je i sam bio ratni izvjestilac tokom devedesetih, a ističe da je za većinu u javnosti tada to bio slučaj “još jednog novinara koji je prešao granicu”. Film je, pak, u Hrvatskoj označen kao “kontroverzni”, o čemu Juričić govori za “Vijesti” objašnjavajući da je Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) obećao značajnu novčanu podršku, što se kasnije promijenilo. U medijima i javnosti govorilo se o njemu kao o “neprijatelju”, vjerovatno “jer se usudio kritički preispitati ulogu Hrvatske u Balkanskim ratovima, pa bio sâm optužen za nacionalnu izdaju”, kazao je u jednom od intervjua ranije.
Tu izjavu on dalje potkrepljuje i filmom “Petnaest minuta - Masakr u Dvoru” koji se bavi zaboravljenim zločinom počinjenim za vrijeme “Oluje” a koji vjerovatno nije bio politički podoban. Taj film prethodio je “Chriss the Swissu”, a evocira događaj iz 1995. u Dvoru na Uni, kada je na svega nekoliko metara od danskih vojnika ubijeno najmanje devetoro civila, i to ljudi sa fizičkim ili psihičkim hendikepom koji su zbog bombardovanja Petrinje tokom “Oluje” evakuisani iz psihijatrijske bolnice. Nepoznati vojnici ušli su u školu u koju su oni bili sklonjeni i iz neposredne blizine ubili devetoro, a zarobili troje bolesnih civila. Za taj film Juričić je morao HAVC-u da vrati dobijeni novac.
U razgovoru za “Vijesti” Juričić ističe da prije svega u filmovima koje radi traži moralnu korist i javni interes, poruku koju će kreativnim i jedinstvenim pristupom u storytellingu i uspjeti da prenese. Sa tim ciljem je osnovao produkcijsku kuću “Nukleus” koja je jedan od snažnijih partnera mnogim evropskim projektima.
Kazali ste jednom prilikom da u svim svojim ostvarenjima posebnu pažnju pridajete storytelingu, odnosno vještini pripovijedanja... Šta kroz kroz različite načine “pričanja priče” želite da prenesete publici?
Storytelling i ta vještina pripovijedanja meni predstavlja nešto posebno. Ja sam odrastao uz to, moja baka mi je pričala priče, a i ja svojoj kćerki obožavam čitati knjige, pričati priče. To je nešto arhetipsko, nešto anatistički što se prenosi s koljena na koljeno. Taj čin da ti neko sjedi u krilo i da mu ti pričaš priče je poseban. Pritom, ja sam nekako odabrao da film bude moj medij izražavanja i da stvaram i filmove koji možda nijesu najpopularniji na svijetu, ali mislim da imaju smisao... Radio sam filmove u Hrvatskoj, u Srbiji bih izdvojio “Dobru ženu” sa Mirjanom Karanović, u Sloveniji sam radio jedan vrlo bitan film, “Rudar” koji govori o žrtvama poslije Drugog svjetskog rata... Biram priču, biram storytelling, ali sve to na kvalitetan način...
Da li je i koliko kvalitet priče i stil kazivanja danas zapostavljen u odnosu na ono što (možda) postaje primarno u filmu? Čini se da film kao medij sve više postaje poligon za nadmetanje nekih dodatnih, specijalnih efekata u kojima se katkad izgubi priča, poruka, neki opšti smisao... Naravno, to ne znači da takvi filmovi nijesu potrebni, uvijek postoji publika, za sve...
Najbolji dokaz za to je ovogodišnji dobitnik Oskara, “Nomadland”, koji je ispričan sa najminimalnijim mogućim sredstvim i sam po sebi ima priču, a uz to ima i sjajnu rediteljku Kloi Žao i glavnu glumicu Frensis MekDormand, a rađen je hibridnim pristupom koji rezultira time da je gledaocu svejedno i ko igra i sve, već je važno samo pratiti priču i tako se gledalac uključuje u sve što se zbiva. U pravu ste kad to kažete - publika se ipak jeste oštro podijelila. Imamo publiku koja je odrasla uz video-igrice, Mortal Kombat i ostalo, a iz toga proizilazi publika... Avengersi, Marvelovi filmovi i slični, bitno im je uglavnom da nešto bliješti i udara, pa i da se udara... Mislim da je tako i u životu, u modi, poslu, pa i svim ljudskim aktivnostima. Primjera radi, dijelimo se na žene koje su prirodno lijepe, a sve prirodne žene jesu lijepe, i na one koje puće usta...
Nikako da se maknemo od glupih priča iz prošlosti što rezultira time da djeca i mladi iz bivše Jugoslavije ne vide budućnost na našim prostorima, što je tužno, jer nijesu zemlje bivše Jugoslavije toliko loše, znate... Imamo prelijepu prirodu, bogatu kulturu, resurse, mogli bismo napraviti nešto pametno. A mi se sami koljemo...
Upravo je Vaš dokumentarni film “Chriss the Swiss”, koji ste radili sa rediteljkom i scenaristkinjom iz Švajcarske Anjom Kofmel, jedan od onih koji gledaoca zaista uvlači i drži u priči toliko da on postaje akter, čak i aktivni učesnik priče. Animacija koju ste koristili daje dodatnu težinu čitavoj priči iako bi se na početku očekivalo suprotno. Rekla bih da je film jednako i prijatan i uznemirujući, mističan i detektivski, dokumentaristički, istorijski, pomirujući...
Kad vam kažem da smo na ovom filmu radili sedam godina onda će vam stvari biti jasnije. Osim što smo vremenski dugo radili na njemu imali smo mogućnost da dosta vremena provedemo u razgovoru o samom filmu. I zapravo, jedna od ključnih stvari koju smo svi mi željeli da postignemo jeste da film izgleda kao film koji je nekako baš “Film”. Pored toga, ako se neko jednog dana usudi da kaže “Malo me ‘Chriss the Swiss’ podsjeća na film...” želio sam da to bude film “Waltz with Bashir” izraelskog reditelja Arija Folmana... Ono što smo mi primijetili u tom filmu, pošto je on potpuno animiran, postoje neke scene kada se likovima ne vide oči - to je taj nedostatak animacije - i onda smo nekako došli do toga da želimo zadržati taj dokumentaristički pristup i segment, što je značilo da moramo pregledati nekih 300-400 sati arhivskog materijala. Sistem po kojem smo stvarali film “Chriss the Swiss” jeste da je on kompletno smontiran sa dokumentarnim dijelom, a onda smo u njega dograđivali animirane djelove. Naravno, tu je dolazilo do problema sa prelazima i ko zna čime još, ali kostur je bio napravljen i onda smo “samo” dodavali meso...
Koliko je vama ovaj film bio lično izazovan, koliko predstavlja Vašu potrebu da se kroz njega iskažete, s obzirom na to da ste u mladosti, tokom rata, radili kao terenski producent i pamtite sve te događaje, pa i situaciju sa Kristijanom. Kada se svi ti elementi spoje da li dodaju neku intimnu težinu ovom ostvarenju?
To o čemu govorite je nešto što sam ja prošao sa 25 godina. Radio sam kao fikser, prošao sam sva ratišta bivše Jugoslavije... Kada se dogodio taj slučaj sa Krisom, Kris je bio samo još jedna žrtva koja se dogodila. Moram iznijeti podatak da moja dva prijatelja sa kojima sam počeo taj posao - obojica su poginula. Jedan je poginuo u Karlovcu, oko mjeseci od početka rata, a drugi, Tihomir Turuković Tura koji je zajedno sa mnom radio za BBC, poginuo je u Bosni 1.11.1992. godine. Zato, kada se dogodilo to sa Krisom, on je bio još jedan novinar koji je otišao predaleko - tako se govorilo. Ono što je nas “pecnulo” jeste to što se na istom mjestu gdje je Kris poginuo, dvije sedmice nakon toga, još jedan novinar biva ubijen, a u pitanju je fotoreporter, Blu Dženks koji je bio dio te jedne grupe. Sve to je bilo nešto što je uticalo sve nas... Rat je odvratna zvijer koja ti opali šamar onog trenutka kad pređeš granicu za milimetar, kad napraviš krivi korak. Cijela ekipa tome je pristupala u kontekstu “Nijesu pazili”...
Zbog svega toga, koliko je opasno danas se igrati sa tim duhovima prošlosti i nacionalizma?
Narod je užasno lako zapaliti na krivi način, na pogrešne stvari. Dovoljno je malo benzina i šibica, a mi smo poznati po tome da se lako palimo, mi narodi sa Balkana. Ponavljam, užasno nas je lako zapaliti, a jako teško učimo iz prošlosti. Nikada neću zaboraviti... U jednom trenutku, taman je pao Vukovar, ja sam izvještavao sa srpske strane, a tamo je bio i muž moje prijateljice koji je bio vojni policajac. Došao sam kod njega i rekao mu, parafraziraću sada: “Gle, ti si urbani dečko iz Beograda, ja sam urbani dečko iz Zagreba. Daj mi molim te objasni šta si ti radio u Vukovaru, ja tebi mogu reći šta sam ja radio... Tako je on počeo priču koja je tekla: “Znaš, moju babu ustaše prije 50 godina...”. Prekidam ga i govorim: “Ne, ne, ne zanima mene šta je bilo prije 50 godina nego šta si ti radio i tražio u Vukovaru sad”, a on odgovara: “Pa digli su me i onda sam mogao da biram hoću li biti vojni policajac i loviti ljude, obične ljude sa ulice, trpati ih u kamion i slati za Vukovar ili sam ja mogao biti-postati jedan od njih”. Jasno vam je. Nikako da se maknemo od glupih priča iz prošlosti što rezultira time da djeca i mladi iz bivše Jugoslavije ne vide budućnost na našim prostorima, što je tužno, jer nijesu zemlje bivše Jugoslavije toliko loše, znate. Imamo prelijepu prirodu, bogatu kulturu, resurse, mogli nismo napraviti nešto pametno. A mi se sami koljemo...
Uzimajući sve to u obzir, da li je i koliko film dobro sredstvo i instrument za suočavanje sa prošlošću i prevazilaženje iste?
Ja mislim da nema bolje stvari od filma, za sve. Film je melem za dušu u svakom obliku. Film će te nasmijati, rasplakati, podstaći da razmišljaš, a mislim da je veoma bitno, posebno za mlađe ljude koji su navikli na drugačije konzumiranje sadržaja, da još uvijek imaju i zadržavaju taj momenat da mogu odvojiti sat i po ili dva, sjesti u mrak bioskopa i odgledati nešto... A to nešto im može promijeniti život. Ne mali broj puta mi se dogodilo da mi ljudi priđu sa oduševljenjem jer sam radio neki od filmova koji su uticali na njih. Meni je, na primjer “Houston, We Have a Problem” najzabavniji film koji govori o tajnom svemirskom programu (imitiranjem dokumenatrnog stila kombinuju se istorijske činjenice sa izmišljenim podacima i zajedno grade zabavno-tragičnu teoriju zavjere o usponu i padu socijalističke Jugoslavije. Osnovna ideja filma je da se prikaže kako se na lak način putem medija mogu snimati na ubedljiv način potpuno izmišljene besmislice i da se na taj način dovede u pitanje stvarnost koju gledalac svakodneno oblikuje gledajući televiziju, čitajući novine ili boraveći na internetu - iz sinopsisa). Tu je i kratki film “Kokoška” koji je osvojio Evropsku filmsku nagradu, a imao je premijeru u Kanu i još uvijek živi. Recimo, European Film Academy je organizovala Samit mladih, Youth Samith na kojem je prikazana i “Kokoška”, a nakon prikazivanja su članovi ekipe imali svoje grupe sa kojima bi razgovarali o filmu. Tako je ove godine više stotina mladih pogledalo naše ostvarenje koje je osam godina staro.
Kada su u pitanju buduća ostvarenja, u planu je nekoliko projekata. Šta se može očekivati uskoro?
Što se tiče budućih ostvarenja, Slobodan Šijan i ja evo nikako da završimo naredni film - “Budi Bog s nama”. Plan je bio da se prošlog ljeta snimi najveći dio filma, što nijesmo uspjeli zbog različitih okolnosti, ali evo nadamo se da ćemo ga sada u junu završiti. Radim i na jednom holandskom filmu - o tom po tom, ali ono što mene pak najviše veseli je film za djecu koji je u pripremi, a zove se “Mladi Tesla i kradljivci ideja”. Mislim da su bitni filmovi koji će djeci na njihov način približiti ono o čemu mi želimo govoriti. Mali Tesla, u našem slučaju, ima 13 godina, a već imamo i priču za nastavak koja govori o njegovoj mlađoj sestri koja je, kažu, takođe bila pravi mali genije...
Otežavajuće okolnosti, ali ostvaren cilj i uspjeh
Odgledala sam film “Chriss the Swiss”, čitala o njemu i ono što me zanima jeste zbog čega ga često prati termin “kontroverzni”?
Zato što je “Chris the Swiss” prvi i jedini film Hrvatskog audiovizuelnog centra koji nije prošao proces tokom kojeg u 99 odsto slučajeva svaki film bude prihvaćen... U slučaju “Chriss the Swiss” se dogodilo to da je tadašnji umjetnički savjetnik Marko Njegić odbio film, što je bilo na fonu situacija koje su se meni događale i koje sam radio ranije... Ja sam dvije godine prije ovog filma napravio “15 minuta - Masakr u Dvoru” koji se bavio masakrom devetoro nedužnih ljudi sa invaliditetom koje ubija neka vojska bez oznaka. Prilikom povlačenja u Dvoru na Uni neko od vojnika upada u osnovnu školu gdje su ti nevini ljudi bili ostavljeni. Film sam uradio sa danskom kućom “Finale cut for you” koje je zanimalo zašto danski vojnici koji su bili ni 50 metara od te škole nijesu napravili apsolutno ništa. U tom trenutku mi smo imali vjerovatno sličnu vladu kao što je vi imate danas... Imali smo vrlo šizofrenu, nacionalističku vladu na čelu sa ministrom kulture koji je fudbalski huligan. On je odlučio da će preko mog filma pokušati da napadne i zatvori HAVC.
Ono što se dogodilo jeste da je tadašanji direktor HAVC-a mislio da će se stvar spasiti ako meni bude “glava u torbi”... No, njega više nema, a ja još uvijek postojim.
Uglavnom, ta frka se prenijela i na “Chriss the Swiss” za koji smo mi u tom trenutku skoro godinu dana imali otvoren animacijski studio. Ono što je važno jeste da “Chriss the Swiss”, osim što je bitan u hrvatskoj filmografiji, to je i film koji je prvi put nakon 40 godina doveo takav animacijski projekat u Hrvatsku. Dakle, 40 godina se takva vrsta i dužina animacije nije radila u Hrvatskoj, a 30 godina nije otvoren nijedan novi studio. Mi smo otvorili studio u kojem je 50 ljudi radilo sa tehnikom koja se nije do tada koristila i primjenjivala, a koji su bili vrlo pristojno plaćeni. Na kraju je milion i po eura potrošeno u Hrvatskoj pa je film državi donio materijalnu korist, ali i moralnu, prije svega.
Na kraju je premijera filma bila u Kanu, dakle na Kanskom filmskom festivalu, a jedino ko se nije pojavio su bili ljudi iz HAVC-a, jer su bili prestrašeni i vjerovatno su mislili da ako se pojave u Kanu ispašće da podržavaju film. U slučaju prvog filma ja sam bio dobri vojnik HAVC-a i onda kad su tražili od mene da vratim novac za film plus kamatu, što sam to prihvatio i uradio. No, za “Chriss the Swiss” sam odlučio da idem drugačije. Srećom je film ušao u selekciju Kanskog filmskog festivala gdje je premijerno i prikazan, ali su se i tamo dešavale smiješne stvari, no o tome drugi put...
Bonus video:
