Zafranović: Brđani su stvoreni za prevare

Prepuna sala Crnogorske kinoteke u Podgorici dočekala je čuvenog jugoslovenskog i hrvatskog reditelja Lordana Zafranovića u ponedjeljak veče.

Jednog od najboljih reditelja regiona ugostio je direktor Kinoteke Andro Martinović u okviru programa organizovanog u čast nedavno preminulog, takođe istaknutog filmskog radnika, montažera Andrije Zafranovića.

Tokom večeri evociranja uspomena na mlađeg brata, Lordan Zafranović je otkrio da je od Andrije dobio savjet da se mane svog najnovijeg filma. Ipak, u razgovoru za “Vijesti” juče je kazao da osjeća potrebu da tim ostvarenjem stavi tačku na ratnu tematiku i zločine sopstvenog naroda, te strah od ponavljanja scenarija prošlosti. Upravo to su neka od polazišta njegove upečatljive kinematografije, a sve sa ciljem pomirenja, zajedništva, suživota i budućnosti. No, upravo je zbog takvih ostvarenja bivao odbacivan, zabranjivan, proglašavan za neprijatelja. Ipak, od filmova nije odustajao ni kada ga je od toga malo dijelilo, iako je prvi profesionalni izbor bilo slikarstvo i književnost. Pored čuvenih filmova „Okupacija u 26 slika“, „Pad Italije“ i „Večernja zvona“, „Krv i pepeo Jasenovca“, te dugometražnog dokumentarnog ostvarenja „Testament/ Zalazak stoljeća“ i niza drugih, reditelj Zafranović duži niz godina pokušava da snimi i film „Djeca Kozare“ prema scenariju Arsena Diklića koji bi donio priču o djevojčici iz logora Jasenovac. Na tome trenutno i radi, bez obzira na sve i dobija značajnu podršku u tome. Ipak, ne želi da komentariše “aferu” koja je uslijedila nakon objave da je ekipa filma “Dara iz Jasenovca” plagirala scenario, jer, kaže - bavi se svojim filmom.

Pored toga, Zafranović za “Vijesti” komentariše aktuelnu društvenu situaciju, govori o nasljeđu prošlosti, filmskoj trci sa vremenom i tehnologijom uz nadu da će naredno njegovo gostovanje Crnoj Gori biti upriličeno povodom premijere projekta “Djeca Kozare” koji će, nositi naslov “Zlatni rez 42”, a objašnjava i zbog čega.

U posljednje vrijeme sve se više govori o jačanju fašizma u cijelom svijetu; i kod nas na Balkanu kao da se bude ti duhovi. Smatrate li da ima razloga za otpor?

Mislim da ti duhovi nijesu ni zaspali, a kamoli da se bude. Ovdje vlada stalna napetost, a od devedesetih godina pa do danas mislim da se ništa nije promijenilo. Svi su ostali zabarikadirani u svojim bunkerima iz kojih pokušavaju nešto da naprave, svi su se okrenuli svojoj naciji, kao po zakonu. Stranke koje su na vlasti uglavnom su nacionalne kojima je za sve kriv neko drugi a oni ne snose nikakvu krivicu za bilo šta. Zbog svega toga napetost na Balkanu je velika. Nije riješeno kosovsko pitanje, bosansko, makedonsko, nije riješeno ni hrvatsko pitanje u odnosu na sve ratne probleme, nestale ljude i slično. Niz stvari je ostao otvoren i teško će se posložiti. Moja je misao da bi Evropa morala biti senzitivnija kada je Balkan u pitanju u smislu da treba da primi sve ove nacije u Evropsku uniju koje bi onda postepeno ispunjavale sve te stvari koje treba ispuniti zarad usklađivanja zakona. Ulaskom u EU i samim padom granica ovaj naš isti jezik bi napravio nešto dobro i počelo bi se normalno disati, počelo bi se sarađivati, ponovo bi se uspostavili neki miješani brakovi i išli bismo ka onom što je logično, a to je da je ovo jedan te isti prostor koji je obilježen istim jezikom. Kad kažem jezik ne mislim samo na sporazumijevanje. To je jedno od rješenja i mislim da se u tom pravcu situacija sada i kreće, čujem neke evropske ljude koji zagovaraju da se kompletan Balkan primi u EU. Ima tu, naravno, i otpora, ali ja vjerujem da će se to jednog dana i desiti i da će nacionalne sile koje su danas vrlo jake splasnuti u Evropi i krenuti ka onome što je budućnost, a to je zajednički život, zajednička kuća.

Jugoslavija je, na neki način, bila preteča ideje o nekoj sličnoj zajednici. Da li ste jugonostalgičar?

Ne, nijesam. Ne možete biti nostalgičar za nečim što više ne postoji. Racionalno se poima da je vrijeme Jugoslavije, po mom mišljenju, bilo vrh civilizacije svih balkanskih naroda. Tu je bilo izvanredno ekonomsko stanje - niko nije imao, a svi su imali. Imali su zdravstvo, škole, odmor, svoja ljetovališta, imali su nešto što više nikada neće imati: vrhunsku umjetnost, muziku, velike festivale. Živjelo se skromno, ali veselo. To je bio vrh civilizacije tih naroda, a obično kada je nešto na vrhu onda to padne, i to slobodnim padom, u prašinu. Tako je bilo i sa civilizacijom Egipta, Rima, Austrougarske, a takav pad bude nepovratan. Nema tu žaljenja, to je prosto jedna činjenica i velika istina. Sve male zemlje koje su se osamostalile su siromašne, na periferiji su svega, bore se sa nekim osnovnim, elementarnim stvarima. Prelazak iz komunizma u kapitalizam je bio lopovski, opljačkano je sve što je moguće (potenciram taj kriminalni um). Brđani su stvoreni za prevare.

Jednostavno je uspostavljen jedan potpuno drugi svijet koji je ostavio po strani sve ono što je pošteno, sve što je odgojeno fino, sve što je ljudski, a u prvi plan je stavljen njihov jezik, njihov dogovor o procentima, uzimanju, kupovini, prodaji i svemu onome za šta su ti ljudi genetski bili spremni. I to je upropastilo i osiromašilo gotovo sve što je bilo u bivšoj Jugoslaviji. Naravno, ima tu i nekih pozitivnih stvari.

Postoji li, prema Vašem mišljenju, nešto pozitivno u današnjim državama nastalim iz SFRJ?

Naravno da ima nekih određenih civilizacijskih pomaka ka nekom izlasku iz te krvave balkanske istorije i želji da se počne živjeti na normalan način vezujući se za Evropu i neka dostignuća koja Evropa ima. Postoje određeni ljudi i pokreti koji su još u nekoj sjeni, ali egzistiraju. Tako mlađa generacija ima šanse, ako nije zatrovana propagandom koja je devedesetih godina bila ubitačna, koja je jedan od uzroka tih groznih tragedija, ubistava, zločina, genocida. Ta propaganda je bila nepoželjna i sa jedne i sa druge strane, ali televizija, novine i radio su koristili svoju moć, a ta moć je izludila ljude. Uglavnom je ta propaganda bila: “Moja nacija je božija, svi ostali su naši neprijatelji i treba ih likvidirati”. To je strašno i sa jedne i sa druge, treće četvrte strane. Bojim se da je takva propaganda ušla i u najmlađu generaciju. Školski udžbenici su se promijenili, došlo je do nekih istorijskih promjena, do nekih neistina, basni, bajki i legendi...

Jednostavno je izgubljeno sve ono što je već bilo dosegnuto, a to je jedna evropska kultura, evropsko znanje i mogućnost da ljudi napreduju u civilizaciji koja je bila na evropskom nivou. Sjećam se kada sam studirao u Pragu, Jugoslavija je za njih bila Amerika, Zapad. Oni, Česi i Slovaci, tada su bili dvadesetak godina iza nas, a danas su nekih 20 godina ispred nas. Oni sada imaju sve što im je potrebno i imaju lovu i putuju. A mi smo ostali u sopstvenim ruševinama iako se nešto izgradilo, jer nažalost to nije dovoljno.

Spomenuli ste Prag i Češku. Vi ste jedan od režisera sa ex-Yu prostora koji se svrstavaju u takozvanu Prašku školu. Šta je ta odrednica značila nekad, a kakvo značenje ima danas, šta to znači u krugu Vaših kolega?

To je bilo doba u kojem sam ja prethodno bio kinoamater. Studirao sam književnost i likovnu umjetnost, bio sam slikar. Stigla je ponuda od Ministarstva kulture Hrvatske onog vremena da studiram u Pragu. Imao sam dilemu jer sam već bio formirani reditelj, međutim odlučio sam da ipak pođem. Sa mnom je išao (Rajko) Grlić, tamo smo našli Gorana Markovića i (Srđana) Karanovića, kasnije se priključio i pokojni (Goran) Paskaljević, tako da se stvorila jedna grupa jugoslovenskih studenata koja je kasnije nazvana Praška škola. Možda je ta filmska škola bila najljepša i najjača na svijetu zbog toga što je imala profesore Oskarovce; recimo meni je profesor bio oskarovac Klos, bio je Vavra koji je napravio stotinjak igranih filmova, pa Zeman... To su sve bili veliki autori kao profesori, a sa druge strane imali smo odmah i pristup profesiji. Barrandov je veliki profesionalni filmski studio, možda i najveći u Evropi do danas, koji je odmah i za nas bio otvoren - što znači da smo mi naše studentske radove radili profesionalno, sa profesionalnim glumcima... Mogli smo birati najveće njihove zvijezde koje bi bez problema učestvovale u našim filmovima; montirali su naši profesori i mi bi tako odmah ulazili u proizvodnju. Zbog svega toga je ta Praška škola bila velika.

Današnje filmsko obrazovanje više i nema nekog smisla. To su neki poluteoretski kursevi... Snimi se neki mali film, a oni ne steknu nikakvo iskustvo sa tzv. igranim filmom. Završe školu, 4-5 godina, a praktično ne znaju ništa i to je tragično. Nije to samo slučaj ovdje ili u regionu, već ima mnogo takvih slučajeva. Škole su izgubile vezu sa proizvodnjom i to više nije učenje toga kako se prave igrani filmovi za široku publiku, za kina... A kino je zakon, jer gledaocu za tu ulaznicu koju plati moraš dati određenu satisfakciju, pružaš nešto za tu cijenu, ali to više ne postoji. Danas su na snazi improvizovani fondovi, anonimne komisije, lova se dijeli prijateljima, nema više pravih producenata i to je jedan evropski gulaš.

Šta mislite koliko danas tehnologija, pristupačnost ekrana, kamere i raznih efekata doprinose filmu ili pak ne?

Baš smo juče o tome diskutovali...Imam djecu od po oko 15 godina i oni obično gledaju filmove na malom ekranu, i tu mislim na telefonski ekran ili na male kompjutere. S obzirom na koronu i zatvorene bioskope razmišljao sam o tome da je upravo generacija od 15 i više godina ona koja bi sada išla u kino, jer stariji ljudi rijetko posjećuju kina... Razmišljao sam o tome kako napraviti film koji bi na samom uvodu, u prvom kadru učinio da gledalac, ta mlada osoba ostane zatečena toliko da će ga taj uvod “tresnuti”, on/a baciti telefon, ali ga onda opet uzeti natrag i nastavi sa gledanjem. Ako to postignem na malom ekranu, na velikom bi bilo još žešće. To mi je sada glavna briga zvana nova estetika. Ti mali ekrani su zapravo distribucija filmova, a ne novi filmovi rađeni za taj ekran. Nedostaje estetika, nedostaje veliki film koji bi se napravio za to i koji bi nama autorima dao neki putokaz o tome kako krenuti u novu estetiku koja će uzbuditi onoga ko to gleda na malom ekranu.

Kada gledate mali ekran vi imate samo informaciju, ne i doživljaj. Neki doživljaj može da postoji ali je uglavnom vrlo tanak. Zato je danas potrebno naći način da se gledalac uzbudi i emocinalno veže za to što gleda, jer mlađe generacije sve gledaju kratko i prelaze na nešto drugo. Oni hodaju ulicom i ne zanima ih šta je okolo već gledaju samo u taj ekran. To su nevjerovatne stvari, ali to je realnost koje moramo biti svjesni. Ne možemo reći da je naša generacija možda bila bolja, jer je i kino za ono vrijeme bilo revolucionarno, kao sve ono što je danas revolucionarno i što će ići još dalje... Sad se govori i o tom velikom trodimenzionalnom zidu koji bi bio u svakom stanu, a iz kojeg biste mogli pratiti glumca na metar od sebe... Moramo se pripremiti i za to.

Važite za nekoga ko na izvrstan način praktikuje portretisanje zla u svojim ostvarenjima. Šta Vas inspiriše u tim momentima, u zlu koje čovjek nosi u sebi i šta je osnovni cilj obrađivanja takvih dešavanja, (ne)prilika putem filma?

Pojednostaviću. Zemlja je u vasioni stvorena kao raj. Skladna je, harmonična. Kada bi se živjelo bez ratova i zla Zemlja bi mogla biti čudesna planeta. Ipak, u tom raju zapravo je pakao koji su ljudi napravili tokom svoje istorije, krvave. To su neke ljudske nesavršenosti koje se genetski dobijaju rođenjem, pored sveg dobra koje kao čovjek možeš pružiti. Svako u sebi nosi potencijal zla koje je vidljivo kada se isprovocira. S jedne strane je ono vidljivo individualno, a sa druge preko određenih propagandi se može isprovocirati kolektivno zlo što podrazumijeva da zlo krene i preplavi čitavu jednu teritoriju... Meni je i danas misterija kako je jedna od najvećih kultura svijeta, Njemačka, koja je izrodila najveće umjetnike ikada, kako je taj narod krenuo za Hitlerom i napravio toliko zla. Kako je samo to zlo bilo organizovano - da se likvidiraju kompletni narodi i naprave takvi zakoni po kojima je bezgranično otvoren put zločinu, ubijanju onih koji nijesu tvoja rasa, narod... To ostaje jedna velika misterija za mene koju ja postavljam kao pitanje u filmu. Kada krene da se razvija - film mi daje neke odgovore. Dokumentarni film je, na primjer, jedno veliko istraživanje, u smislu da ja neko pitanje postavim i ono se malo po malo objašnjava da se na kraju skoro sasvim jasno učini da znamo kako je to zlo nastalo i koje su posljedice.

Svaki film počinjem beskrajnom ljepotom - bilo grada ili ljudi - a onda se pomalo i uvlači to zlo koje prekrije sve ostalo. Polako idem ka finalu koje nudi nadu da nije sve izgubljeno. Istraživanje tog fenomena zla je jedno od filmskih i dramaturških vrlo jakih razloga da se film stvara, a to ne radim samo ja već mnogi stvaraoci širom svijeta. To je na neki način i skidanje košulje zla sa samoga sebe, što je dosta veliki proces, a svaki film vodi ka tom cilju i pitanju na koji način se isprovocira i realizuje taj fenomen zla koji čovjek nosi u svom genetskom kodu. U igranom filmu uvijek mora postojati drama, a na kraju se jasno vide oni koji su za dobro ili zlo, uvijek u ime neke ideologije, jedna od tih strana gubi bitku i to teškim porazom.

Motiv rata i rat kao inspiracija je polazišna tačka mnogim rediteljima širom svijeta. Sa druge, strane svakodnevno svjedočimo nekim sitnim zločinima... Da li je možda potrebno prikazati tu veću dimenziju zla, poput rata i svega što on nosi, kako bi se nešto u čovjeku možda promijenilo?

Svaki film koji se radi, a da evocira neka prošla vremena, savremen je film. Ne rade se filmovi o Drugom svjetskom ratu i pogormima, a da nemaju direktnu vezu sa vremenom u kojem živimo. Da je drugačije ne bi bilo smisla. Strahovi koji se pojavljuju u određenim autorima, a među koje i ja spadam, su strahovi da se istorija može krvavo ponoviti. Ti strahovi vode ka tome da se kroz film upozorava na istorijske momente koji su potpuno slični trenucima u kojima mi živimo. Nije jednostavno napraviti film koji svi prepoznaju, da ga na isti način gledaju u Podgorici, Beogradu, u Japanu, na Aljaski i u Južnoj Africi. To je fenomen filma i zbog toga je film čudo ako svaki gledalac prepoznaje problem svog vremena kroz istorijsko djelo. Uvijek biram teme koje su aktuelne danas ali ih rješavam istorijski upozoravajući da se to zlo vrlo lako može ponoviti, što gledalac osjeća čim izađe iz kina. Stvari su vrlo jasne, a film ima mogućnost da to radi...

Kazali ste jednom prilikom: „Da bismo imali pravo da govorimo o zločinu tuđina, moramo govoriti o zločinima onih koji su izašli iz našeg naroda“. Čini se kao da to definiše Vas i Vaš rad.

To je insert iz filma “Testament. Zalazak stoljeća” i u tom filmu ja komentarišem stvarnost i lično odgovaram za sve što je unutar filma. Nažalost, taj film još uvijek nije javno prikazan u Hrvatskoj, ali je prikazan u okviru nekolike retrospektive. Jednostavno rečeno, to je slika Nezavisne Države Hrvatske. Kad je počelo suđenje (Andriji) Artukoviću 1986. godine u Zagrebu smatrao sam da je to idealan momenat da se preko tog suđenja analizira tvorevina onoga u čemu je on bio ministar unutrašnjih poslova koji je potpisao razne zakone na osnovu kojih su ubijeni ljudi sa svih strana u logorima smrti. Ne znam ni koliko je tih logora bilo. Taj film je realizovan, ali sam ja morao napustiti zemlju da bismo ga napravili, a onda je u međuvremenu došao i rat i bilo je nemoguće završiti film u bezopasnim okolnostima. Prvo sam otišao u Sloveniju, pa se sve prebacilo u Austriju, zatim Francusku, pa Češku gdje sam na kraju i završio ovaj film. Postavlja se pitanje zašto radim film o tom starcu koji je tada imao 86 godina, a kojeg su Amerikanci isporučili nakon toliko godina. On je prethodno bezbrižno živio u Kaliforniji i bio dobar susjed sa svima, pa šta je to zlo u njemu bilo? Kad se zapravo vidi šta je i ko je taj starac bio onda se on već iz dobrog susjeda, kako su ga vidjeli u Americi, pretvara u monstruma... U toj analizi u prvom redu treba analizirati ono što je oko tebe, a drugi neka govore o sebi...

Koliko ste problema imali sa čelnicima vlasti zbog toga što ste kroz svoja djela željeli da predstavite loše stvari koje je uradio Vaš narod? Jeste li i dalje zbog toga neprijatelj hrvatskog naroda?

To mi najmanje smeta, neka govori ko šta hoće. Odgovarao sam za stvari koje sam radio i napustio sam zemlju zbog toga. Film je u mojoj krvi i nikada ga nijesam mogao napustiti. Išao sam putem filma kao što idem cijelog života. Film me vodi i film je meni nešto strašno blisko. Tada kada sam spašavao taj svoj film osjećao sam kao da spašavam člana porodice. Nijesam se mnogo obazirao na njihove uvrede, jer sam znao i kada smo radili film o Jasenovcu, zatim “Okupaciju u 26 slika” i sve te filmove koji se bave tim nesretnim domom NDH, da taj udarac u oko boli i da će mi neko to vratiti. Bilo je toliko jasno da bih bio blesav da nijesam znao unaprijed. Bio sam spreman da izdržim. Ipak, i pored toga što sam bio spreman iznenadila me je silina tog vraćanja, jer do današnjeg dana, znači skoro 30 godina, ja u Hrvatskoj ne mogu proći ni sa jednim scenariom. Pravi razlog je to što meni u Hrvatskoj više nema mjesta kada je film u pitanju, sa jedne strane politički, sa druge strane su ljubomorni, plaše se velikog filma koji bi promijenio močvaru osrednjosti, s treće strane je nešto treće, ali uglavnom je to posljedica ovoga o čemu govorim, a to je moje bavljenje zlom u sopstvenom dvorištu. I velike kinematografije uzmiču od toga, i francuska izdaja i češka izdaja, mađarska, sve su to teme koje su daleko i niko ih neće.

Nije li ipak film najbolji način da ljudi osvijeste nešto veliko? S tim u vezi, u Hrvatskoj postoji jak otpor i vlastita vizura Jasenovca. Smatrate li da je film „Dnevnik Diane Budisavljević“ nešto ipak promijenio ili da bilo koji drugi film može nešto promijeniti?

Radio sam film “Testament. Zalazak stoljeća” i u Parizu sam u montaži gledao prizore rata u Jugoslaviji, crno-bijele na filmu, a ono što sam kasnije gledao kod kuće na televiziji su isti ti prizori rata samo u koloru, realne slike. Zapravo se ništa nije promijenilo, čak je i leksika bila ista. Mislio sam tada da pravim krik protiv zla nadajući se da će imati nekog uticaja, ali nijesmo napravili ništa. U to doba želio sam i da napustim film i vratim se slikarstvu, pokušao sam vratiti tehniku koju sam imao, a sve jer sam bio na ivici kada sam shvatio da se sve ponavlja i da sa filmovima ništa nijesmo uradili. Imam osjećaj da nijesam završio sa tim i pokušavam sada da sa svojim novim filmom stavim tačku na to i da se više time ne bavim.

A taj novi film su “Djeca Kozare”?

Film se još zove “Djeca Kozare”, ali će biti kasnije “Zlatni rez 42”, zato što je to sve rađeno iznutra, kao zlatni Leonardov rez, a to je onaj savršen čovjek raširenih ruku i nogu, savršenih dimenzija, harmonije veličanstvenog ljudskog tijela. Taj krug i kvadrat poslužiće za unutrašnju strukturu filma koju gledalac neće vidjeti, ali hoće osjetiti harmoniju. Zbog toga se zove “Zlatni rez”, a brojka 42 jer do sada imamo velike 42 sekvence, a ‘42. godine sve počinje i pritom od Avrama do Isusa Hrista postoje 42 generacije. Sve se poklopilo u tom magičnom broju.

Sada imamo mogućnost da taj film realizujemo u velikim evropskim koprodukcijama, tu je Češka, Francuska, Makedonija, razgovaram i sa Crnom Gorom... Hrvatska nije ušla u koprodukciju, prekjuče su donijeli odluku o tome da film nije prošao, što je glupo. Premijeru (Andreju) Plenkoviću sam napisao da bi Hrvatska u takav film morala ući, jer je to prihvatljiv film koji ništa ne dovodi u pitanje osim istinu, a to bi bila prilika da Hrvatska skine svoju ustašku košulju. No, bez obzira na to stvar nije prošla, mada nijesam ni očekivao drugačije, ali sam želio da “testiram”. Navikao sam. Neko vrijeme je sve moje odbijano, u Evropi sam bio čovjek bez biografije, tokom devedesetih, bio sam zabranjen autor za vrijeme (Franja) Tuđmana. Tek nakon njegovog pada i smrti otvorila se mogućnost da nešto ponudim.

Pored toga, više puta ste bili odbijani na konkursu za podršku filmskom projektu “Djeca Kozare”, a čitavu priču, pored tematike i akcije oko samog filma, prati i “afera” sa filmom “Dara iz Jasenovca” Predraga Antonijevića po scenariju Nataše Drakulić. O čemu je riječ, kako Vi gledate na sve događaje, pa i to uporno odbijanje Filmskog centra Srbije da podrži Vaš film?

Film nijesam gledao i ne želim ništa reći o tome. Bavim se svojim filmom. Ne bih ništa komentarisao, to je ispod mog nivoa. Posao je na pravnicima i nasljednicima Arsena Diklića, scenariste. Bio sam saradnik na scenariju i kao takav ne mogu potegnuti bilo kakav sud za plagijate. Ne opterećujem se time, imam posla preko glave da bih se pojavljivao na nekim sudovima i bavio se mrtvim filmom.

Kazali ste da planirate da napravite film u formi koja će odgovarati čitavom svijetu, biti prepoznatljiv, gledan, ali i žestok i beskompromisan, da će ući u tijelo svakog gledaoca. Kako planirate to da postignete i da li je moguće napraviti film koji bi dotakao svakog? Kako komentarišete kritike iz svijeta vezane za filmove o ovdašnjim zločinima?

To je toliko traumatičan scenario, toliko su iznijansirani likovi da će svaki gledalac pronaći nešto za sebe. Tragedija male djevojčice koja je prošla pakao i ostala živa skupa sa svoja dva brata priča je koja mislim da će dirnuti svakog gledaoca, a ponajviše one sa ovog prostora.

Kritike... Kada je film dobar i veliki onda nema nikavih problema. Znate, kada su pape i patrijarsi naručivali djela od umjetnika naručivali su od najboljih. Tako je papa tražio Leonardu sliku na osnovu “Posljednje večere” i nastalo je remek-djelo, patrijarh je naručio od Rubljova, a on je napravio čudo. Tamo su radili samo najbolji, a ovdje ne rade najbolji već oni koji najbolje služe ideologiji da bi i sami bili vrsta propagande (koja je unaprijed osuđena na propast). Ta i takva propaganda stvara neprijateljstvo i mržnju, a ja svoj film pokušavam da napravim prihvatljivim i bez ikakve mržnje. To mi je cilj.

Najavljivali ste ranije filmove “Sarajevska princeza”, “Karuzo”, šta se dešava sa njima?

To su neki “pali anđeli” koje nije bilo moguće finansirati, a zna svaki reditelj šta to znači. Ja imam desetak takvih filmova, koje novac koči, a ova regija je sve siromašnija. Sve se odvija na nacionalnom planu, na polju nacionalne kinematografije - imaju prednost oni koji veličaju vlast koja vlada. Zato je ovo jedan Sizifov posao i nikada se ne zna kada ćete se survati s brda zajedno sa tim kamenom koji gurate ka cilju.

U Crnoj Gori ste povodom događaja koji je posvećen Vašem bratu, velikom umjetniku montažeru Andriji Zafranoviću. Kazali ste da danas već idete za Zagreb, pa u Banjaluku na odabir glumaca...

Da, i to mi je posebno drago. Mom dragom bratu Crnogorska kinoteka je napravila omaž koji niko u Jugoslaviji nije napravio, već Crna Gora. Zbog toga veliko hvala vašoj kinoteci i Andru Martinoviću koji ima senzibilitet i znanje o vrijednosti mog brata kao montažera. Upoznao sam mnogo fantastičnih ljudi, bilo je veoma prijatno i prvo veče programa je bilo fascinantno i posjećeno. Oduševljen sam prijemom.

Sada slijedi izbor glumaca za film i izbor terena. Uvijek sam radio filmove na teritoriji na kojoj se radnja i dešavala i bitno mi je da i glumci budu sa tog područja. Moramo vidjeti kako će se sve to napraviti, pa se onda dogovoriti i sa scenografom, kostimografom, kamermanima i da napravimo osnovne stvari kako bismo pripremili knjigu snimanja... Nadam se da ću napraviti ovaj film pa da ću opet gostovati tom prilikom.