Budi nježna, puna sentimenta, kad te jubin da si mi kuntenta
Oliver Dradojević, Luce mala
Namjera mi je bila, Bog mi je svjedok, da se kritički osvrnem na Odluku o izradi Prostorno-urbanističkog plana Opštine Budva, koju je Vlada CG - slava joj i milost - donijela na 27. sjedinici održanoj 11. juna tekuće godine - ali udari ova vrućina, pa rekoh da ne gušim opet teškom (i zaludnom) uskostručnom pričom...
***
Dakle, što se tiče osmjeha Čedomira - Ljuba - Čupića, malo sam bunario i izbunarih da je ta fotografija zapravo still - što će reći da je preuzeta iz filma koji je (najvjerovatnije) snimljen par dana prije nego što će Ljubo Čupić biti strijeljan - te da se zasluge za preuzimanje pripisuju Migu Zoriću, nikšićkom fotografu.
Pouzdano se zna da je autor serije od tri fotografije na kojima je ovjekovječena sama egzekucija Ljuba Čupića - 9. maja 1942. godine - italijanski artiljerijski oficir Karlo Ravinič (Carlo Ravinich) - najvjerovatnije u činu kapetana (capitano) u to vrijeme - ali nigdje nema ni filma ni potvrde, čak ni na italijanskim Internet stranicama, da taj film postoji - a nekmoli da ga je snimio signor capitano Ravinič.
Što i nije toliko bitno, naravno - ali jeste bitno da se baš u trenutku kad Ljubo Čupić nije imao nikakvih iluzija po pitanju svoje sudbine - odnekud pojavila ta osoba sa kamerom - i da je Ljubo reagovao na način koji se toliko dopao bogovima - da su bogovi Ljuba odmah stavili među zvijezde.
Ljubo je živ - jer je u najtežem času, u lancima, pred smrt, umio/uspio da izvede čudo - a ujedno i da dalekim nekim pokoljenjima pošalje svjedočastvo o tome kakav je bio čovjek - a usput i što znači biti komunist - i čovjek (općenito).
U stavu Ljuba Čupića ima neke nevjerovatne opuštenosti koja upućuje na zaključak o njegovoj apsolutnoj vjeri u sebe i u svoju misiju - čemu doprinosi, svakako, i činjenica da je ljubo markantan, lijep čovjek, te da su Ljubov kaput i kačket u savršenom saglasju (da ne pominjem fine duge prste na vezanim šakama i prsten na jednom od tih prstiju). I onda, povrh svega, kruna: taj osmjeh - koji skoro pa 80 godina lebdi nad ovim prokletim mjestom - i sigurno će lebdjeti dok postoji ovo prokleto mjesto (opet u općenitom smislu).
Kao da je italijanski filmadžija prekinuo Ljuba u opuštenom razgovoru sa djevojkom ili sa prijateljima - toliko je Ljubo iznad samoga događaja u kojem figurira kao ključni akter - vezan lancima i osuđen na smrt - od strane suda koji mora da je bio neka nadrealna varijanta nečega što bi se prije moglo nazvati Ljubovom sudbom (usudom) - nego sudom.
OK, da se razumijemo - Ljubo nije pljačkaš banaka - Robin Hud - poznat po jedinstvenom stilu isto koliko i po darežljivosti i usputnom lomljenju nježnih ženskih srdaca - kojega je uhvatio Eliot Nes - živoga - i predao u ruke nadležnih organa i institucija. I sad je on (Ljubo, a ne Eliot Nes) razvukao osmjeh - jer zna da će njegov advokat izdejstvovati da bude pušten taman na vrijeme da stigne doma da se okupa, presvuče - i izađe na korzo.
Ljubo, dakle, nije šarmantni pljačkaš - daleko od toga - ali kad bi se Ljubova fotografija našla pod nosem prosječnog Amerikanca - našeg dragog američkog prijatelja - prvo što bi mu palo na pamet bilo bi da je Ljubo junak iz američkih narodnih pjesama - koji je djelovao u vrijeme Velike depresije - Irac, Ejmon Gilmor (Eamon Gilmore). Kad biste prijatelju rekli da ja to naš Ljubo - da to ipak nije pljačkaš Gilmor, nego naš Ljubo - student prava (malo je, doduše, opoznio), komunist, jedan od organizatora i učesnik u Ustanku protiv italijanskog okupatora - sigurno vam ne bi povjerovao. Ali bi bez problema povjerovao da će lika sa slike glumiti niko drugi do Džordž Kluni - u novom filmu braće Koen.
***
Sjećam se da se u nekoj knjizi - bješe li to Zavičajna čitanka za VI razred osnovne škole, falim te Bože - pored fotografije Ljuba Čupića - s kojom nijesam imao nikakvih problema, stvari su mi iz prve bile jasne - nalazila fotografija Joke Baletić - devetnaestogodišnje Nikšićanke - djevojke koja je bila deset godina mlađa od Ljuba - i koja je uhvaćena sa Ljubom (kad i Ljubo, na istom mjestu) i obješena nekoliko sati nakon što je Ljubo strijeljan.
S Jokom sam, moram priznati, imao ozbiljnih problema - koji su me progonili do duboko u adolescenciju. Nešto mi je govorilo da je Joka kuražna djevojka - ali da Joka jednostavno nema pravo da na tom mjestu, tada, pogleda pravo u kameru i razvuče svoj najbolji osmijeh. Taj Jokin osmjeh - da se tada desio - ne bi, bojim se, bio protumačen kako treba. Joka je, ukratko - pogriješila - ma što to značilo - ili se ogriješila o nekakve nakaradne stereotipe do kojih se držalo u to vrijeme - a Ljubo je, poput Isusa, prihvatio to što je morao prihvatiti, to što je neumitno, kako bi priča tekla dalje...
Još ću poraditi na ovome, obećavam...
***
Zapitate li se i vi ponekad, drugarice i drugovi, zašto nikad nikome nije palo na pamet da ovjekovječi La Giocondu - i njen neizostavni, dražesni osmjeh - u solidnom materijalu? U mermeru, recimo?
Unatoč činjenici da nemamo naučnu, neupitnu potvrdu da je neku ženu, nekad, barem na trenutak, pohodio ničim pomućeni, esencijalni osjećaj radosti - tzv. Giocondezza - ipak smo upravo taj ideal uvrstili među par ideala (ne više od tri), na kojima počiva naša (zapadna) civilizacija - slava joj i milost. Odgovoran je niko drugi do signor artista Da Vinci - slava mu i milost - koji je osjetio potrebu, ne znamo ni kako ni zašto, da insistira baš na tom idealu - i to u sam osvit cinquecenta - jednog od par (ne više od tri) najboljih vjekova u “vjekovnoj povijesti”. I od tog trenutka pa nadalje, sve do današnjih dana, naš civilizacijski usud bi se sastojao u imperativu da ženi - čak i onoj koja nema dovoljno talenta da bude radosna - pomognemo da bude... ako ne baš sasvim radosna (24/7), a ono barem kuntenta na trenutak.
Ako li pak stvarno krenemo od teze da je zadovoljna žena - La donna contenta - ideal per se - onda bi argumentacija u korist te teze prvenstveno crpla vjerodostojnost u činjenici da...
Ispucah... a nijesam izašao ni iz uvoda u ovu priču...
Bonus video:
