Mlada crnogorska spisateljica Slavica Milošević za sobom ima niz uspjeha, kako u polju književnosti, tako i novinarstva, pa i raznih drugih projekata i pored svega toga - ne dozvoljava sebi da se zaustavi i zadovolji ostvarenim rezultatima već stremi dalje.
Tako je nedavno stiglo i najnovije priznanje, a u pitanju je članstvo u PEN centru Sjedinjenih Američkih Država.
P.E.N. je skraćenica za renomirano međunarodno udruženje književnika: pjesnika, esejista i pisaca. Puni naziv na engleskom jeziku bio bi “Poets Essayists and Novelists”.
Članstvo u američkom PEN-u za Slavicu Milošević došlo je kao još jedna potvrda njenog rada i zalaganja. Njen književni opus karakterišu različiti konteksti, žanrovi i stilovi pisanja, a pored književnosti vodi i sopstveni dvojezični blog slavicamilosevic.com, piše za izraelske “Jerusalem Post” i “Times of Izrael”, a u svemu tome je otvorila i izdavačku kuću “Bunt”, pokrenula humane projekte i osmišljava jedinstven festival.
O svemu tome Milošević govori za “Vijesti”...
Nedavno si postala članica američkog PEN centra. Kako je došlo do toga, kakav je proces za prijavu, ali i odabir uopšte?
Po pravilu afirmisani književnici, novinari itd. ukoliko ispunjavaju određene uslove mogu postati član PEN-a u našoj zemlji. S obzirom na to da sam ranije bila član Udruženja književnika Srbije aplicirala da postanem član PEN-a u Srbiji, a pored svih ispunjenih uslova nisam dobila nikakav odgovor. Tada sam bila razočarana, a sada sam srećna jer shvatam da me je čekalo najprestižnije članstvo.
Što se tiče procedure za apliciranje PEN America, afirmisani pisac mora da ima više od tri izdate knjige, mora imati svoj sajt, naravno, mora precizno navesti sve detalje svoje biografije. Prilika se ne čeka, za priliku se ne moli, prilika se traži i stvara. Posjetila sam sajt Američkog PEN centra, popunila sam formular i pretenciozno sam aplicirala za “Professional membership”, dakle tu samo apliciraju afirmisani pisci, dramaturzi, izdavači, novinari, scenaristi, urednici i drugi. Međutim, sem toga što sam književnik i pišem blogove, imam izdavačku kuću, takođe imam i par drama, prihvatili su i priznali sve te moje opise.
Što se samog popunjavanja formulara tiče, morate doista navesti šta ste sve uradili, rezultate rada, kojim opusima se bavite, da li pišete za neke medije, onda se navode svi detalji o knjigama odnosno unose se precizni podaci publikacije koja je zaštićena Cipom i to se naravno provjerava. Šalju se linkovi za koga ste pisali, šta ste pisali, sve se detaljno provjerava.
Kada je odabir u pitanju, veoma su rigorozni i izbirljivi što je odlika profesionalnosti, evidentno je da cijene vrijedne pisce, na nama je da se izborimo i da predstavimo naš rad. Aplicirala sam u januaru, zvanično sam obaviještena da sam postala član Američkog PEN-a krajem maja. Dakle, proces provjere podataka traje prilično dugo. Kada sam otvorila pismo i vidjela člansku kartu, shvatila sam da je vrijedilo boriti se, jer zaista san mnogih pisaca je da upravo budu članovi Američkog PEN-a. Meni je san postao java jer sam vjerovala da će neko prepoznati moj rad i tako je i bilo.
Koliko ti znači ovo priznanje i šta ono podrazumijeva?
PEN ne ćuti o nepravdama koje su nanesene ljudima koji se bave riječima, PEN jasno i glasno govori o poziciji pisaca, novinara, onima koji su hapšeni i diskriminisani zbog svojih stavova. Izuzetna mi je čast biti njihov član, jer sam neko ko ne podnosi nepravdu i ko će se upravo jačinom riječi boriti kako za moje stavove, tako da se čuje i za druge ljude, novinare, pisce koji ispaštaju zbog svoje profesionalnosti. Sjetimo se brutalnih hapšenja novinara, postoji informacija da je 2018. uhapšeno 250 novinara. Ne mogu reći da sam imala samo prijatna iskustva kad sam iznosila svoje stvavove, odnosno činjenice, za izraelske medije za koje pišem, nerijetko su stizale prijetnje od neistomišljenika. Drago mi je da su me izabrali oni da budem dio njih koji štite istinu i nas koji se odvažimo da govorimo i istoj. Divno je znati da postoji neko ko poštuje žrtvu iznošenja istina onda kad je najteže.
Da sam postala član PEN-a u susjednoj zemlji to bi podrazumijevalo da moje knjige budu prevedene, međutim uspjela sam da upornošću budem član samog centra PEN-a i bitno je da naglasim da sam pri aplikaciji navela sve knjige koje su na maternjem jeziku, zaista je šokantno fenomenalno da to uspijete da postignete a da pri tome vaše knjige nisu prevedene. PEN stalno ima određene festivale, radionice, mene to veoma zanima i planiram uskoro da malo više poradim na tome da se uključim u ta njihova dešavanja.
Dakle, izuzetna je čast biti član američkog PEN-a samim tim što savjesno rade i štite svoje članove. Gromko govore istinu. Naspram PEN-a diploma mog bivšeg privatnog fakulteta s kojeg sam se skoro ispisala je truli prazan papir. Čast je raditi za one koji vas cijene, a mene u toj nazovi instituciji samo mala manjina divnih profesora jeste, za ostale neka im je na savjesti. Član američkog PEN-a, osoba sa 13 knjiga koja je bila predstavljena i u Italiji i drudje ne piše molbu da se oslobodi kreativnog pisanja... Valjda najprestižnija američka, odnosno svjetska, organizacija ne prima amatere već profesionalce. Da bi ste bili član PEN-a, američkog, morate časno i jasno da pišete i isto tako da ne date na sebe i svoje priznanje.
Prepoznata si van Crne Gore možda i više nego u njoj. Angažovana odavno na različitim zadacima. Zbog čega je tako? Pa ipak, u posljednje vrijeme si preuzela mnogo projekata koji su vezani za Bar i Crnu Goru?
Prepoznaju vas oni koji cijene ljude koji se časnom i dostojanstvenom borbom bore za neke svoje nebo. Nikad ne odustajem, možda zato su me i van Crne Gore prepoznali. Zapravo stranci veoma cijene upornost, veoma sam im zahvalna na tome. Kada govorimo o projektima, skoro je bilo riječi o projektu “Okret”, gdje smo dr Milun Lutovac, Katarina Gazdić Ilić i ja uz podršku direktora Kulturnog centra Bar Erola Marunovića uspjeli da izdamo zbornik u kom je zastupljeno dječije stvaralaštvo djece iz Doma “Mladost” kao i učenika osnovnih škola na području Crne Gore. Više puta smo naglasili da to ne bi smo uspjeli da nismo dobili donaciju Glavnog grada Podgorice kao i podršku rukovodstva Doma “Mladost”. To je jedan izuzetan projekat bio i ponosni smo što smo istrajali da ga realizujemo. Bar je moj grad i vrlo rado ću uvijek pomoći ukoliko se to od mene traži da svim snagama promovišemo stvaralaštvo i umjetnost. Planiram da se posvetim nekim projektima koji će upravo promovisati naše male tihe heroje, umjetnike.
Na osnovu objavljenih izdanja, ali i priznanja, te projekata, djeluje kao da neprestano radiš i stvaraš, da li je tako, odakle crpis snagu, energiju i inspiraciju?
Umjetnost je snaga, energija je želja da podijelimo taj dar sa drugima. Naravno sve to ne bih uspjela da zaista nisam okružena istinski dobronamjernim ljudima i profesionalcima kako u Crnoj Gori tako i u inostranstvu. Bezuslovno volim svoj posao i on mi je na prvom mjestu, to je ljubav koja me nikad izdati neće i vrijedna je svake žrtve jer je protkana istinom, zato joj posvjećujem mnogo vremena.
Kakve su okolnosti u kojima radiš i s obzirom na to da si se razgranala, da li je moguće živjeti od književnosti, pisanja, umjetnosti?
Ovdje je nemoguće živjeti od književnosti, međutim moja ljubav prema pisanju mi nesebično daje sjajne šanse, tako da vjerujem da ću jednog dana uspjeti u tome, tako sam odlučila, za to se svaki dan borim, to je moj poziv i želim da živim od njega.
Imaš i izdavačku kuću, baviš se i raznim organizacijama, ali pisanje ne zapostavljaš. Je li teško balansirati ili se predaješ onome što te u trenutku privlači?
Da, imam izdavačku kuću “Bunt” i zaista je teško, nekad i veoma iscrpljujuće, baviti se novim idejama, projektima. Mislim da bi kod nas na fakultetima trebalo više da se poštuju studenti koji rade i koji su postigli značajne uspjehe (govorim iz ličnog iskustva). Ranije sam mogla da se prepustim naletima inspiracije i projekata, dok je sad to zaista postalo veoma ozbiljna priča, naporna, ali za mene ne postoji ljepša.
Da li bi rekla nešto o festivalu koji si spominjala, a čija je realizacija planirana za jesen?
To bi bio sjajan festivala, čak sam i pozvala poznatu izraelsku spisateljicu koja je i urednik “Times of Israel” kao i veoma poznatog italijanskog pisca. To bi bilo veoma značajno za našu zemlju. Pisci su pristali, međutim, kako stvari stoje, za sad ne postoji nikakav nagovještaj o doniranju finansijskih sredstava kako bi ta priča bila realizovana. Bojim se da ću razočarati te sjajne ljude, da festivala neće biti ukoliko nam se ne uplate sredstva za isti. Napominjem taj festival bi bio od izuzetne važnosti za Crnu Goru. Ukoliko neka institucija želi da podrži ovu našu ideju, to bi bilo sjajno. Patriotizam je promovisati i ulagati u kulturu.
Ima li nešto na čemu trenutno radiš i kakvi su planovi za dalje?
Stalno radim na nečemu, ali volela bih da otputujem u neku drugu zemlju na neko vreme i da se tamo bavim mojim poslom, već istražujem razne opcije.
Ljudi prepoznali misterioznu plavu emociju
Popularna “Plava pomorandža” nastavlja sa svojim životom u novim izdanjima, ali i van CG, pa i kao izbor ženskog stvaralaštva. O čemu se sve radi? Da li si ponosna na nju, da li si očekivala to i ne bi li sve to bio povod za neko opsežnije predstavljanje tvog rada i angažmana?
Plava pomorandža, mogu reći kao i plava boja je postala moj zaštitni znak. Prevedena je na francuski jezik, a prema riječima prevodioca, rukopis je poslat izdavačima, čeka se odgovor. Dakle, vjerujem u djela a ne riječi, mislim da će stvari biti mnogo lakše da se moja knjiga izda tamo pogotovo kad budu informisani da sam član Američkog PEN-a koje je, svidjelo se to kome ili ne, najprestižnije udruženje za pisce, književnike, novinare, scenariste, itd. Vidjećemo da li će “Plava pomorandža” biti na francuskom tržištu, a s obzirom na to da su četiri pjesme iz te knjige ušle u antologiju crnogorske književnosti, na inicijativu dr Sofije Kalezić, pa vjerovatno ta knjiga ima kvalitet koji na primjer Italijani nikako nisu osporili.
Ponosna sam na divne ljude koji su prepoznali tu misterioznu plavu emociju, nisam očekivala takav uspjeh, a pogotovo ne u Italiji. Međutim, takođe sam znala da se sama moram izboriti za to moje plavo nebo književnosti. Sjajan je osjećaj kad sami uspijete da postignete nešto što je izgledalo nedostižno. Postoji neka pravda koja pomogne onda kada želimo da odustanemo i kada pomislimo da sve to što je napisano ne vrijedi ništa...
Potlačenost je izbor onih koji sakupljaju mrvice primitivizma
Nedavno je objavljena i novela “Leba ti”. S obzirom na situaciju još nije bilo prilike za promociju, ali pretpostavljam da je u planu? Kako bi ti predstavila ovu svoju knjigu, o kome/čemu govoriš, šta pričaš čitaocima, šta će pronaći u njoj?
U pitanju je novela i mogu otkriti da je jedan od glavnih motiva što sam je napisala bilo pitanje: Zašto savijamo glavu pred nepravdom i ćutimo? Poltronima se ta knjiga sigurno neće svidjeti. Nisam dobila poziv za promociju te knjige, ukoliko me neko pozove, knjiga će biti predstavljena.
U pitanju je, rekla bih, svojevrsna kritika društva, pa s obzirom na to, šta je najviše uticalo ili utiče na tebe pri prisanju/stvaranju?
Naravno, apsolutno se kritikuje soj poltrona, pogotovu onih koji nažalost koriste diplome i pozicije ne da bi pomogli već da bi zaista gledali samo lični interes.
Takođe se skreće pažnja na umjetnike koji se vode isključivo interesima i zaista glasno ćute, umjetnost je intelektualni bunt, koji mora da se buni kada se uvide nepravde. Sjetimo se da su mnogi poznati pisci, navešću Josifa Brodskog, završili u zatvoru jer nisu ćutali. Potlačenost je izbor onih koji sakupljaju mrvice primitivizma.
Bonus video:
