Spopada me, ovih dana, jedna misao-ludara: Volio bih da sretnem Beketa!
Da ga sretnem, tek tako. I da ga u prolazu okrznem laktom. Tek toliko da ga dotaknem koliko je dovoljno da sebi izbijem iz glave, jednom za vazda, ono bartovsko, kako je autor mrtav. Naravno, ne bih ga pitao ko je Godo. Takva pitanja sriču nastavnici književnosti kad hoće da ugledaju Boga u pompi apsurda. Zbog te loše nastavničke navike, Beket nema pravo na taj odgovor. Možda jedini on nema.
Dakle, čitanje je odgonetanje velikog autorovog zagonetanja. Ko zna kakva je blijeda riječ bila u početku Beketovog sažimanja jezika, vremena i prostora. Ali, izvjesno je bila neka riječ. Ono što se zna stalo je u hlad bezimenog drveta koje jalovo lista, između činova. To je ono što se da pročitati. Ostalo je u naslutu. A naslut semantičkog ishodišta nekako uvijek ide u dva pravca. Prvi pravac je kontekst kome svjedoči autor. Drugi pravac je tekst u koji se zaglibljuje čitalac. Imati knjigu u rukama, isto je kao naći se u živom blatu smisla, koje te polako guta.
Dakle, još jedno dakle nije na odmet, u početku bijaše jezik. Vladimir i Estragon, ili Estragon i Vladimr, zaglibljuju se u jeziku. Oni, kao da se nadmudruju u zaglibljivanju. U tonjenju po vertikali divnog sna o „materijalizmu“. Jonesko je to nagovijestio, Beket je dozvolio živom blatu da oživi, kao strava. Toliko o autorima, i njihovom poštenju pred svijetom.
Šta rade ta dva odrpanca u pustari koja ima vizuelnost postapokaliptičkog svijeta? Ništa! Oni su samo u prezentu! Oni čekaju! Oni su kompresovani u sadašnjosti! Posmatrano sa starane, sa bezbjedne udaljenosti, iz udobne fotelje za čitanje, sa čašom konjaka koja se rudi, u kestenjastom bademantilu kakav nose iskusni čitaoci i bivši ministri prosvjete - ta dvojica jurodivih koji pretenduju na svetački oreol izmučene i nihilističke sadašnjosti - prorokuju sjutrašnjicu. Oni su predskazivači identitetskih samosvijesti onog doba koje je došlo kao ispljuvak avangarde. Uvučen tako u jezik koji se samozadavljuje, čitalac i nema bog zna kakve šanse. Pošto je od čuda došao veoma davno, ostaje mu samo da se smijulji na tužno opčinjavanje smisla-bauka. Gle, čitalačkog čuda! U međuvremenu, vremena ima i za preispitivanje sinoptičnosti Svetog pisma. Dakle, u vremenu preispitivanja paradigme Pisma, preispituje se i „istorijska solidarnost“ u kojoj se „znak slobode“ mora neprestano obnavljati, sve zbog stalnog pritiska dogmatizma. Ono na čemu počiva posteriornost kulture staje u Vladimirovu zapitanost: Kako to da od četiri jevanđelista jedan kaže da je onaj bio spasen?
Ovakvim pitanjem ne može se u interpretaciju. Njim se može u novu zapitanost koja je ravna dopisivanju - samo u nju, i to strmoglavce. Pitanje koje preispituje kanon ono je pitanje koje će biti postavljeno i Godou, ako dođe, a glasiće: Jesi li to ti? U starom apsurdu advent je moguć jedino u novom čudu, pa makar korporativnom.
Nego, da se vratimo divnom čitaocu i njegovom halatu. Šta njemu danas ostaje, i preostaje, od Beketa? Gotovo ništa. Očiglednost apsurdnosti izmiljela je u okoliš, olistala i razbokorila se. Poco i Liki imaju procedurama definisane uloge, slijepe i nijeme, ali uloge. Bog i Godo znaju da je to jedino moglo tako - vreća je našla zakrpu.
Današnji čitalac, onaj koji svijet vidi onako kako to žele franšize informacionog konteksta, fragmente bi možda i mogao da doživi kao recipijentsku poželjnost. Samo fragmente. Ali, ko zna za jadac, takođe zna da „Godo“ nije u fragmentu i artizmu retoričkih obrta. On je u saznanju da Godo nikada neće doći. Nikada. Sve ostalo je besmislenije od Beketovskog apsurda. Svaki „dnevnik u pola osam“ to će nam mnogo bolje i jasnije dokazati. Današnji čitalac hoće jasnost. Hoće da zna na čemu je. Prefinjeni intelektualizam „teatra apsurda“ nije po mjeri svijesti koju mu je kreirao potrošački mentalitet. Šta danas znači incident, koji se događa u samom sebi? Godo je i to! Natezanje oko cipele, i njen bol. Obuti cipelu, danas, ne znači ništa. Čitalac kojeg modeluje današnjica - svedena na pojednostavljenost i infantilnost bez ludensa - ne prepoznaje apsurd ni kao poetičku ni kao ideološku kategoriju. Informacija bez „estetskog viška“ nametnula mu je legitimnost apsurda, ne kao mjeru dekonstrukcije već kao nepromjenljivu kakvoću svijeta i vijeka kome pripada.
Ko su Vladimir i Estragon u dvadeset prvom vijeku? Mama, tata, djeda, nastavnik u halatu, ili ministar prosvjete, bivši? Oni koji čekaju da se dogodi sreća? Ministru ne vjerujem, ostalim mogu da odbijem na dobronamjernu zabludu.
Godo neće doći! Toga se sjećam sa fakulteta. Bila su dva nastavika koja su me učila čitanju, i jedna urednica, koja je došla slučajno, i poslije. Nastavnici su bili Tanja Bečanović i Goran Radonjić. Urednica, koja je došla kasnije, znala je sve o čitanju. Volio sam da tu urednicu zovem Ekovo dete.
I tako, drvo koje lista između činova, nema šta da kaže.
Vladimir: Šta ćemo sad da radimo?
Estragon: Čekaćemo.
Vladimir: Da, ali dok čekamo?
Estragon: Kako bi bilo da se obesimo?
Šta poslije?, pitam Ja.
Bonus video:
